Prvi je avgust, negdje oko šest sati ujutro. Stojim nekoliko metara ispod vrha Ararata. Ženski dio ekipe - Iva, Milica i Nada, vođa ekspedicije - Šlagi i lokalni vodič Zeki ispred mene su. Posmatram ih već neko vrijeme. Iva je došla tik ispod vrha, a onda zastala. Pitam se što li radi, a onda i vidim odgovor - čekala je da do nje dođe Milica, najmlađi učesnik ekspedicije, i pustila je da prva stane na “krov Turske”.
To je Iva. I na planini, kao i u učionici, podučava nas na primjerima. Polako im se pridružuju i ostali i sad njih petoro stoje na 5.165 metara visokoj, snijegom okovanoj, uspavanoj vulkanskoj kupi u koju gledam dok me jak vjetar šiba po licu.
Prave fotografije. Oslonjena sam na svoje štapove. Nepomična. Ne mogu dalje. Ni korak. Sat nakon nas na završni uspon krenuo je muški dio ekipe, u kojoj je moj najmlađi sestrić Danilo. Ima 15 godina i Ararat mu je prva zahtjevna eskpedicija. Znam da je u sigurnom društvu iskusnog klupskog kolege iz Planinarsko smučarskog društva “Javorak” Kilija, a računam i na ostale prekaljene planinare iz grupe - Pukovnika, Slavka, Adija, Žiku. Znam i da će se hrabriti sa Lukom koji je godinu stariji od njega.
BRIGA ZBOG “SVEŠTENIKOVIH” RIJEČI
Ne sumnjam u Danilovo iskustvo i volju, planinari od treće godine. Ipak, brinem. Dan pred odlazak u Tursku “sveštenik” nas je na put ispratio riječima da nam neće dati blagoslov, “jer idemo u sigurnu smrt”. Rekao nam je i da će nas “nečastivi namamiti” i da ćemo “zauvijek ostati u glečeru”. I još mnogo toga, a ništa nije bilo za uši jednog petnaestogodišnjaka. Nisam se svađala, nije bilo vrijedno. Pitala sam samo - a knjiga Postanja, a Nojeva arka. Odgovorio mi je da sam glupa. Moguće. Ali, ne dotiču me bezvrijedne riječi onih koji mi nisu bitni.
Poslije njega razgovarali smo sa našim divnim monahom Zosimom, a ja i sa meni dragim sveštenikom Nikolom. Uostalom, majka nam je dala blagoslov kad smo krenuli. Mislim o njoj. Teško joj padaju moji odlasci ka visokim planinama. Nikada se nije navikla da je to moj način života. Uvijek strepi. Ovog puta mnogo više, zbog Danila. Strepim i ja i prvi put je razumijem.
U normalnim uslovima, Danila bilo čiji komentar ne bi mogao da poremeti, ali tokom iscrpnog završnog uspona, umornom i promrzlom, plašim se da može da mu napravi problem.
Tek se razdanjuje. Gledam niz planinu i iščekujem. Minuti sporo prolaze. Hladno je i ruke počinju da mi mrznu.
U daljini se pojavljuje niz planinara. Prepoznajem opremu. Danilo hoda treći - iza lokalnog vodiča Islama i Kilija. Za njim koračaju Luka, Pukovnik, Adi, Žika i Slavko. Svi su tu. Laknulo mi je. Niz lice mi se kotrljaju suze radosnice. Mislima mi se motaju nesmotrene riječi čovjeka u mantiji, ali znam da je i on samo običan ljudski stvor, satkan od milion vrlina i mana, kao i mi. Nismo kod njega, već kod Svetog Vasilija pošli tog dana u manastir. To sam i rekla nepoznatom “svešteniku”.
Čekam Danila i momke, približavaju mi se dok kroz suze izgovaram: “Velika je sila tvoja”.
Grlim ih. Kada su svi prošli pored mene pravim snimak i krećem ka vrhu.
Kurdi koji žive u Dogubajazitu odakle smo krenuli ka vrhu, ali i nomadi nastanjeni na padinama te svete planine, Ararat ne zovu tako. Za njih, ta planina je Agri Dagi. Zeki nam objašnjava da je Jermeni zovu Ararat, a ponekad i Masis. Za njega je Agri Dagi.
Svi smo na vrhu. U Crnoj Gori je oko pet sati izjutra. Šaljemo fotografije familijama. Dijelimo jedni sa drugima radost. Vjetar je i dalje jak, ali njegovi udari sad manje peku naše obraze, jer smo svi, kao tim, uspjeli da se domognemo vrha.
Planina je bila milostiva prema nama. Šlagi kaže da je deset stepeni ispod nule.
Vrh je ‘čist’, iako su nas na uspon ispratili jaka kiša i grmljavina. Pogled se pruža na sjeveroistok Turske, Iran, čija granica je nekih petnaestak kilometara od nas, i Jermeniju od koje smo udaljeni tridesetak kilometara.
Gledam ekipu, jednog po jednog, čini mi se da smo svi dobro. Iskustvo prethodnih ekspedicija naučilo me da nam pri silasku treba mnogo više koncentracije i snage nego što nam je trebalo kad smo iz baznog kampa smještenog na oko 3.950 metara krenuli ka vrhu. Većina nesreća u planini dešava se tokom silaska.
O tome će Šlagi brinuti, a on govori da je vrijeme da krenemo nazad. To i radimo, silazimo niz sniježnu stranu kupe, gazeći zamrznuti, tvrdi snijeg. Ledeni prevoj i vrh planine već su za nama. Srećemo druge ekspedicije, pozdravljamo se, kratko razgovaramo i nastavljamo do mjesta na kom planinu počinje da prekriva bijeli “tepih”.
UMORNE NOGE POČINJU DA KLECAJU
Tu gdje smo stavili dereze prilikom uspona, sada ćemo ih i skinuti. Prelazimo još nekoliko stotina metara i počinje nepregledna kamena staza kojom treba da se spustimo u bazni kamp na 3.950 metara nad morem.
Sati hoda su pred nama. Umorne noge počinju da klecaju. Na ovaj uspon sam krenula lošeg zdravstvenog stanja. Zbog Danila nisam odustala. Jedva vučem noge. Na tim visinama čovjek bije veoma teške unutrašnje bitke. Mnogo ih je.
Razgovaram sa Zekijem, ovo je njegov 423 izlazak na vrh Agri Dagi. Gledam u čovjeka koji hoda ispred mene i okrećem se ka vrhu. On će za četiri dana ponovo da se vrati gore, a ja se žalim na umorne noge koje treba da me spuste iznad sela Cevrime, na nekih 2.200 metara nad morem. Objašnjava mi da će do kraja septembra doći makar desetak grupa sa kojima će prelaziti istu stazu. Planina mu je posao. Planina je njegov život.
Ćutimo i hodamo. Pokušavam da upijem pogledom svu ljepotu planine koja nam je ponudila sve - uživanje, opasnost, izazov, napor, umor, stijenje, snijeg... ali mi misli odlutaše par sati unazad u vrijeme kada smo krenuli na završni uspon.
Iva i ja smo u šatoru. Budi nas alarm. Gasim ga. Tišinu prolama jeka gromova i jaka kiša.
”Je li nužno da idemo na vrh po ovakvom vremenu?”, pitala me Iva.
”Ne, srećo, spavaj”, odgovorila sam i istog trena zaspala.
Desetak minuta kasnije, kroz bazni kamp čuo se Šlagijev glas: “Ješka, ajde”.
Kao vojnici, nas četiri smo se spakovale i dvadeset minuta prije ponoći krenule ka vrhu. Satima nakon toga koračale smo u tišini, sa upaljenim čeonim lampama koje su nam osvjetljavale stazu. Sve vrijeme muk je prolamao jauk vjetra i zvuk koji su pravili štapovi dok udaraju u kamenjar kojim gaze naše gojzerice. Vrh je bio nagrada za našu upornost i trud, promrzle ruke, umor...
Želim da vjerujem da je dijelom nagrada i za gluposti koje je izgovorio onaj čovjek u mantiji.
Zahvalna sam na još jednoj pruženoj šansi da pobijedim sebe i vraćam misli na stazu, želim da zapamtim što više surove ljepote.
Prolazimo pored ogromne urvine koja je prilikom silaska sa lijeve strane staze. Zeki objašnjava da je nastala otapanjem lednika i da se u njoj, povremeno, ruše velike stijene. Mislim da me to prenulo iz sna prije dvije noći, dok sam spavala u baznom kampu na 3.200 metara.
Ponovo srijećemo ekspedicije koje su tek krenule ka vrhu. Ne zavidim im. Raduje me što smo mi taj dio već završili.
Stotinjak metara ispred mene hodaju Danilo, Iva, Kili i Šlagi. Ostali su ispred njih. Gledam ka gradu Dogubajazitu. Spuštam pogled na obronke planine - vide se šatori kurdskih nomada i bijele se stada ovaca. Sve to je pred nama. Nakon nekoliko sati stižemo u bazni kamp u kom smo dan ranije odmarali pred uspon. Pakujemo opremu u transportne rančeve, u male ostavljamo ono nužno za planinarenje, odmaramo kratko i nastavljamo hod do baznog kampa na 3.200 metara. Gotovo čitavom dužinom staze vjetar podiže prašinu, a povremeno se sklanjamo da prvenstvo prolaza damo konjima. Izgleda mi kao da smo prije nekoliko dana bili na vrhu, a ne prije samo nekoliko sati.
Zbog umora, čini se da je staza mnogo duža nego dva dana ranije kada smo je prelazili kako bi odradili aklimatizaciju, ali i duža nego dan ranije kada smo je ponovo prešli kako bi došli do baznog kampa iz kog kreće završni uspon. Konačno stižemo. Članovi Zekijevog tima već su postavili razne grickalice i nekoliko vrsta sireva i voća na sto. Na stolu je i lubenica sa bijelim lukom. Ajran takođe. Sokovi, voda, kuvaju nam čaj i kafu.
PREGAŠENO OLOVO NA 3.000 METARA
Nakon manje pauze ponovo nastavljamo da hodamo do iznad sela, odnosno, do mjesta odakle počinje uspon. Šlagi je tražio da svi sa vrha siđemo pješke do početka staze. Sa 5.165 metara na oko 2.200 metara, a mogli smo i da odjašemo.
Silazimo niz dugu stazu, vrh na kom smo tog jutra stajali ostaje iza naših leđa. U suret nam ide veća grupa planinara. Prepoznajemo natpise na njihovim majcama. Sve naši. Bosna i Heregovina, Republika Srpska, Hrvatska... Čestitaju svima, a naročito najmlađim učesnicima ekspedicije. Troje ih je. Čestitaju i Pukovniku, najstarijem među nama. Mi smo njima poželjeli sreću i vedro nebo.
Par minuta nakon susreta sa njima čujem da me dozivaju Iva i Nada. Olovo. Ne razumijem ništa. Dolazim do mjesta na kom su stajali i vidim olovo. Nema ni trunke prašine na njemu, iako vjetar sve vrijeme podiže prašinu sa staze. Okrećem se da u daljini pogledam žene i muškarce koje smo sreli.
Neko je donio olovo, pregašeno, i ostavio ga negdje između 2.700 i 3.200 metara nadmorske visine. Smijem se, jer mi kroz glavu prolazi moje i Borisovo istraživanje crnogorskih “vračara”. Pravim par fotografija i prepričavam Kurdima kako smo nas dvoje, glumeći bračni par bez djece, obilazili razne zorice, fildane, safire, damire... Nastavljamo dalje i za nekih sat vremena hoda počinju da se bijele čadori nomada. Ponovo, na oko 2.700 metara visine, nailazimo na djecu koja, u prašini, na jakom suncu, prodaju suvenire - pletene čarape, magnete, kurdske marame... I ponovo, zato što su tu, u nedođiji, kupujemo neke sitnice od njih.
RIJEČI “ONOG ČOVJEKA”
Polako prepoznajem da se bliži kraj staze, ali mi se istovremeno čini da se udaljava mjesto na kom smo 29. jula ujutro izašli iz kombija i krenuli stazom ka vrhu. Pitam Danila kako je, kaže mi da nije zadovoljan sobom jer mu je bilo teško. Misli da je mogao bolje da se pripremi. Mislim i ja to za sebe, ali ćemo učiti na greškama. Prebacujem ruku preko njegovog ramena i pitam kada mu je bilo teško.
”Kada smo došli do leda i snijega, tetka”, odgovara mi.
Nisam morala da pitam dalje, objasnio je da se na tom mjestu sjetio riječi “onog čovjeka”.
”Ne misli o tome, sine, sveštenici su samo ljudi”, govorim mu i nastavljamo dalje.
Pokušavam da se sjetim koliko smo udaljeni od sela.
”Islaaam”, dozivam drugog vodiča.
Objašnjava da imamo još samo malo da hodamo, a onda pokušava da nas uči kurdski, a mi njega crnogorski. Ne ide. Zapamtila sam samo ono što mi je trebalo. Spas dikim - hvala.
Spas dikim predivnoj surovoj planini koja nas je pustila da se izveremo njenim ogromnim vulkanskim stijenama. Svevišnjem, što nije dozvolio da Danila i mene pokoleba onaj nesmotreni čovjek u mantiji. Mojoj i Danlovoj majci, koje su nas blagoslovile i čekale, familiji... Bogdanu i mojoj ekipi, jer bez njih ništa nije moguće i ništa ne bi bilo vrijedno uspomena. Funkcionisali smo kao malo brojnija porodica.
Spas dikim.
Bonus video:
