Odavno je dvadesetsedmogodišnji Miloš Kilibarda zanimljiv medijima. Kaže da su ga prije petnaestak godina snimali kao najmlađeg poljoprivrednika u Banjanima, a priču je upotpunilo to što je Miloš napustio sedmi razred osnovne škole i iz Karađorđeve ulice u centru Nikšića i vratio se na đedovinu - u zaseok Dubravča do, selo Donji Tupan, od Velimlja udaljeno desetak kilometara.
Opet bi, kaže, mogao medijima da bude zanimljiv i to iz dva razloga - zbog prvog razloga je ponosan, zbog drugog razočaran.
”Ovo je kuća sa najmlađim članom u Banjanima. Ali i jedina kuća u Banjanima koja nema puta”, kaže Miloš koji je juče imao dva razloga za slavlje.
On i njegova četiri godine mlađa supruga Jovana proslavili su prvu godišnjicu braka, a kćerkica Stanka prvi mjesec. Svi koji su željeli da sa Kilibardama proslave, morali su da se dobro potrude da bi do njih stigli. Do njihove kuće vodi put koji ide za Riječane i gdje je jedan dio asfaltiran. Onda ide oko kilometar makadama a zatim, ono što Kilibarde posebno boli, skoro 800 metara bez puta. Samo kamen. Dok drugi traže asfalt, Kilibarde sanjaju o makadamskom putu kojim bi došli do kuće.
”Tražio sam pijesak, ali nijednu turu nijesam dobio. To što sam nasipao dogonio sam malim autom, golfom u prikolici, da mogu barem doći bliže kući. A ovo 700-800 metara nemam mogućnosti da napravim put do kuće. Bavim se drvima, nemam toliko para, a za mašine su mi tražili pet hiljada eura. To je velika suma novca koju ja ne mogu da priuštim”, priča Miloš.
Oženio se prošlog 1. septembra. Supruga Jovana je iz susjedne Prigradine iz, kako kaže Miloš, krševitog kraja. Navikli su oboje na kamen, rad, a putu se mnogo ne nadaju.
”Dijete na svakih 15 dana moram da nosim na kontrolu. Nosim ga pješke do makadama. Lako je sad dok je suvo vrijeme. Kada počne kiša, snijeg, biće neizdrživo, ali mora se živjeti. Nije me strah što se tiče podizanja djeteta. Iz ove kuće je podignuto devetoro djece. Tačno je da bi svako volio da ima bolje uslove, a mi bismo željeli samo makadam”.
Obraćao se čelnim ljudima uprave, a njegovi zahtjevi, kako kaže, datiraju još iz perioda kada je predsjednik Opštine bio Nebojša Radojičić. Pisao je i Veselinu Grboviću, a prije četiri mjeseca je poslao molbu i Marku Kovačeviću. Niko ga nikada nije pozvao na razgovor. Kaže, za 30 godina DPS vladavine nikada se niko nije okrenuo na njegovo selo, pa nije ni čudo što je jedva dočekao smjenu vlasti.
”Ja se ne obraćam narodu da me pomogne. Ja to ne tražim. Tražim od Opštine ili od države. Za Opštinu i državu ovo nije velika investicija. Svuda puteve prave, probijaju, gone pijesak, u ovo selo niko se ne obraća. Sve pričaju da pomažu mlade poljoprivrednike. Koga pomažu? Ođe ima kuća koje drže 50 ovaca i nikada nijesu dobili kredit, niti ga mogu dobiti. Sad da ga tražimo, prvi ja pa ostali, nećemo ga dobiti, no traže stotinu nekih papira da se završi i tek onda možeš da ga dobiješ”.
Kilibarde drže krave, Miloš bere drva, snalaze se za život. Nije lako, ali se ne žale. Sam je, kaže Miloš, birao selo, odrekao se grada, iako to niko nije tražio od njega. Vratio se selu onda kada su svi pobjegli iz njega. Zato i vjeruje da ne traže mnogo od Opštine i države - makadamski put kojim bi lakše “trasirali” svoj.
”Napustio sam školu u sedmom razredu, otišao iz Nikšića i iz Karađorđeve ulice, gdje imam stan pokojne majke, prije 15 godina sam došao u Banjane. Na stan odem samo kada bebu vozim na kontrolu - odem uveče i sjutradan se vratim, ili odem ujutro i vratim se uveče. Ne volim da noćim ni kad moram. Mogu jednu noć, dvije, više nikako. Imam tri brata koji rade u Herceg Novom i sestru i niko od njih nije bio za to da se vratim, pogotovo majka, ali nikog nijesam pitao. Živim, radim i to je to”, priča Miloš koji je u početku držao ovce.
Sada drži tri krave, junca i dva konja i kaže da se od poljoprivrede može živjeti. Samo treba zasukati rukave i imati pristojne uslove. Luksuz nikada niko od seljaka nije tražio.
”Može se živjeti od poljoprivrede da ima uslova. Opet kažem - da ima puta može se živjeti, malo od poljoprivrede, malo od drva. Za radnika vazda ima posla. Iako nema težeg posla nego u šumi, iako još nemamo put, a obećavali su još kad sam se vratio u Banjane, nijesam se pokajao što sam se vratio. U grad ne mogu nikako”.
Ali zato, sa osmijehom priznaje, njegova braća i sestra mogu bez sela. Uostalom, kako kaže, “malo ko danas od omladine voli selo i rad”. Dodaje da on može bez grada, čak i bez automobila, ali ne i bez konja.
”Svi vole grad, more ili nekud dalje. Ja volim ovo moje selo. Što se mene tiče, bolje mi je da sam bez auta, nego bez konja. Sve što dovezem autom teže od 50 kila moram da doćeram s konjem. Da nemam konja, morao bih da nosim na leđa. Putu se slabo nadam. Obećavali su sve ove godine, ali obećanje ludom radovanje. Mislim da ću put dobiti samo ako ja nekad sastavim pare pa da ga ja pravim. Samo tako”, kaže Miloš.
”Vijesti” su kontaktirale predsjednika Opštine Marka Kovačevića koji je rekao da se trude da svim građanima Nikšića pomognu koliko su u mogućnosti, kao i da je jedan od onih kojima će svakako pomoći i Miloš Kilibarda. Kako je Kovačević kazao, ima još nekoliko mjesta u Crkvicama gdje nema puta i vjeruje da će i taj dio, kao i put do kuće Miloša Kilibarde, biti završen naredne godine. Ističe, da lokalna uprava mora da pomogne mladim ljudima koji su odlučili da se vrate na selo, jer zadatak svih je da sela ožive.
Bonus video:
