Kada naučnici iz dijaspore dođu na Univerzitet Crne Gore (UCG), neizbježna je priča o korjenima i putu od crnogorskog rodnog kamena do svjetski prestižne naučnoistraživačke ili visokoškolske institucije. To se upravo desilo i u susretu sa prof. dr Ivanom Božovićem, naučnikom istraživačem Brukhejven Nacionalne laboratorije i profesorom Univerziteta Jejla u Americi, objavljeno je na sajtu UCG.
Njegova istraživanja u Americi finansira jedna od najprestižnijih i najbogatijih američkih fondacija Gordon and Betty Moore Foundation, nazvana po jednom od osnivača Majkrosofta.
U jednoj od najopremljenijih laboratorija na svijetu, na mašini koju je sam dizajnirao, profesor Božović, u saradnji sa vrhunskim naučnicima, realizuje istraživanja u sljedećim oblastima: fundamentalna fizika kondenzovanih stanja materije, novi elektronski fenomeni uključujući nekonvencionalnu supravodljivost, inovativne metode sinteze i karakterizacija tankog filma i fizika nano skale. Za rezultate svojih istraživanja, višestruko je nagrađivan.
"U mojoj krštenici piše da sam Crnogorac", započinje priču profesor Božović o svojim korjenima.
Njegova žena je Crnogorka, pa su njegove kćerke, kako kaže u šali, 75% Crnogorke, više nego on, koji je bio pola pola.
UCG: Pored priče o vašem naučnom putu od Univerziteta u Beogradu do Amerike, ispričanoj za podkast UCG Ključne riječi u pripremi, još interesantnija je priča o vašim korjenima i onome što vas veže za Crnu Goru?
Božović: Svi su Božovići uvijek umjeli da izrecituju ko je čiji. Moj đed Risto, rođen u Stijeni Piperskoj, kod Podgorice, imao je devet sinova. Od tih devet sinova najstariji je bio Miloš Božović, moj stric, koji je ostao u Beogradu za vrijeme okupacije. Ako ste nekada gledali seriju o ilegalcima Otpisani, glavni junak je upravo taj Miloš Božović, inače advokat. Posle rata je bio zamjenik gradonačelnika Beograda.
Drugi sin Rista Božovića, Branko Božović, bio je direktor Crvene Zastave, velike fabrike koja je imala proizvodnju od automobila do oružja. Treći sin, Milan Božović, bio je akademski slikar čije se slike i portreti danas nalaze u Narodnom muzeju na Cetinju i u Skupštini Crne Gore. Četvrti je bio moj otac Borislav, prije rata asistent na fakultetu, ljekar, a za vrijeme rata u partizanima, u Vrhovnom štabu, general i Titov ljekar. Svi su Božovići bili u partizanima, jedino je Slavko od devetoro djece poginuo, ostali su preživjeli.
UCG: Rekli ste, ime jedne ulice u Podgorici, nosi ime vaše majke?
Božović: Moja majka, Saša Božović, ima ulicu u Podgorici Dr Saša Božović, u Zagoriču. Bila je prva u činu Jugoslovenske Narodne Armije, žena pukovnik. Kada se penzionisala napisala je nekoliko knjiga, od kojih se jedna zvala Tebi moja Dolores. Ta je knjiga bila najčitanija knjiga u Jugoslaviji tri godine uzastopce. Memoarska knjiga, nije fikcija, o gubitku djevojčice Dolores.
Tokom rata, u osmom mjesecu trudnoće su je uhapsili italijanski fašisti iz Podgorice i otjerali je u logor Kavaji, u Albaniji, u kojem je rodila. Božovići su svi bili u partizanima. Djevojčica je stradala posle Neretve. Posle rata, moja majka je imala troje djece, od kojih sam ja drugi, moja starija sestra je ljekar, a mlađi brat je doktor u računarskim naukama. Majka je podigla još 16 djece, od čega je jedan broj bio usvojen zakonski. To je bio neki njen pokušaj da nadoknadi ono što je izgubila.
Kad se penzionisala, pravili smo rođendane za djecu, i sva buka i cika bi prestala kad ih ona odvede u sobu i priča im o događajima iz rata. Magično je pričala, pripovjedač kakvih nema. Mi djeca, naročito ja i moja žena, nagovarali smo je: "Zapiši ta sjećanja, zaboraviće se. Kad tebe ne bude te će priče nestati". Nakon četiri, pet godina od penzionisanja počela je da piše. Njena knjiga Tebi moja Dolores, u staroj Jugosllaviji, tri godine uzastopce je bila najčitanija knjiga. Tu knjigu su svi znali, svi su je čitali. Imala je 12 izdanja, prevedena na deset do 15 jezika. Svakih tri dana ste je mogli vidjeti na TV ekranima. Par filmova su imali djelove te knjige, a jedan od njih je bio i Bitka na Neretvi, gdje Silva Košćina igra moju majku, pod drugim imenom. Ona je previla Titu ruku kad je bio ranjen. Takođe, ima film Boško Buha, jedna od ikona i najmlađih boraca Narodnooslobodilačke borbe (NOB), koji je poginuo braneći moju majku. Bili su u kamionetu, ona kao ljekar, molio je da se provozaju, i tako su upali u zasjedu. Poginuli su svi osim nje. U tom filmu ima scena u kojoj je ona ranjena, koljenima je pala na zemlju. Kad je vidjela tu scenu rekla je da je osjetila isti bol, kao da joj se upravo dešava. Po njenom djelu izvođena je i monodrama Tebi moja Dolores. Imala je tri, četiri izvedbe, od kojih je jedna bila u Crnoj Gori. Vremena su se promijenila, odnos prema NOB-u se promijenio, sad više to nije tako moderno.
UCG: Koliko mislite da je spona dijaspore i matice važna i na koji način je ona do sada funkcionisala, kada je riječ o Americi?
Božović: Ranije je ta saradnja išla uglavnom preko postdoktorskih stipendija, ili su studenti odlazili odmah nakon studija. Iz Beograda je otišlo nekoliko desetina naših najboljih studenata. Mnogima sam pomogao da dobiju mjesto koje su željeli tako što sam znao i te studente i te domaćine. Moja riječ je nešto značila kada kažem da je neko najbolji i obično budem u pravu. Jedan od njih je sada profesor na jednom od najboljih univerziteta u svijetu. Mi imamo puno naše djece koja su sada profesori na Stenfordu, Harvardu, Prinstonu. Gotovo da nema velikog univerziteta u SAD-u u kome nema nekog iz centara bivše Jugoslavije. Problem je u tome što se ti ljudi ne vrate. Odu na tri, pet godina, i oni najbolji među njima dobiju ponudu i ostaju. Nije ni to loše, dobro je i za Crnu Goru, i za Srbiju.
UCG: Koji bi to model trebao da se uspostavi da bi mladi i talentovani naučnici koji odu odavde imali motivaciju da se vrate?
Božović: Na tu temu sam razmišljao tokom simpozijuma koji se održavao na Univerzitetu Crne Gore, u saradnji sa Crnogorskom akademijom nauka i umjetnosti, jer mu je to bila i tema (Nauka i male zemlje: Sinergija dijaspore, matice i prijatelja Crne Gore).
Sugerisao sam da se mladi naučnici iz Crne Gore, recimo iz fizike čvrstih stanja, ne šalju tokom studija nego kada su već doktorirali, kada dobiju mjesto na fakultetu, kao docenti. Na sastanku sa profesorom Predragom Miranovićem i predsjednikom CANU-a Draganom Vukčevićem rekao sam da u mojoj laboratoriji uvijek ima mjesta za dvoje, na jedan semestar ili duže. Pri čemu, moja laboratorija je u tome što mi radimo vjerovatno najbolje opremljena laboratorija u svijetu.
Pošto ih čeka posao, stan, porodica, sasvim sigurno će se vratiti, pa opet mogu doći, recimo, na semestar, godinu ili dvije, i vratiti se. Važno je da što češće odu u neki od vodećih svjetskih centara gdje mogu da rade na vrhunskom svjetskom nivou, na opremi koju Crna Gora ne bi mogla da dozvoli sebi, a i ne bi imalo smisla da ulaže jer prosto ima nužnijih stvari. Na taj način bi ti mladi ljudi stalno održavali svoje znanje na vhunskom nivou, imali bi radove u vrhunskim časopisima, a što onda opet njih formira u određenom smislu. Ljudi koji imaju uspjeha oni se ne zatvaraju, njihov sistem vrijednosti je drugačiji. To je važno. Problem malih sredina je zatvaranje, što ljudi koji su tu često hoće da zatvore sva vrata da bi onda bili u tom malom bunjištu prvi petao. Ja ne znam dovoljno crnogorsku situaciju, al sam vidio Srbiju, Tursku, čak Njemačka koja nije toliko mala, pa vidite tu provincijalizaciju koja ide od toga što njihov vodeći naučnik nije konkurentan na svjetskom nivou i onda zatvaraju sve te prozore i vrata, da slučajno ne bi bilo neke komunikacije jer svako ko dođe, ko je bolji, njima je kao ogledalo, pa vidi sebe, gdje je i kakav je.
UCG: Da li primjera provincijalizma i zatvorenosti, za koji kažete da je prisutan u malim, pa i evropskim sredinama, kada je riječ o nauci, ima i u Americi?
Božović: Amerika je potpuno transparentna, ona usisava naučnike svijeta. Na tome i počiva njena snaga jer preuzima najpreduzimljivije ljude. Namjerno ne kažem najbolje već one koji su imali najviše neke inicijative, koji su htjeli nešto novo da probaju. Posle Amerike, to je Kina.
Dijaspora tu sigurno može mnogo da pomogne. Izrael je primjer na koji se treba ugledati. To je zemlja koja živi od dijaspore. Oni, prije svega, imaju finansijsku pomoć koja je ogromna, ali i moralnu, intelektualnu, tehnološku, političku i sve vrste pomoći. To je odnos majke i djece.
UCG: Koliko talenat može da dođe do izražaja u nauci, i u malim zemljama, sa manje potencijala da stvore odgovarajuće uslove za razvoj tog talenta?
Božović: To varira od oblasti do oblasti. Ima oblasti koje su jako tehnološki razvijene, gdje postoji prosto oprema koja je velika, skupa, komplikovana, koju Crna Gora ne može da ima i ne bi trebalo da je ima. Kao što je recimo akcelerator u CERN-u. Bilo bi van pameti kada bi Crna Gora htjela to da pravi ovdje. Ali svijet je danas dosta otvoren tako da nema nikakvog problema u tome da neko ko živi i radi u Crnoj Gori može da ode u CERN, da radi na eksperimentu, pa se vrati ovdje, da obrađuje podatke.
Moja mašina nije za Crnu Goru. To je preskupo, preveliko i prekomplikovano, ali ima drugih oblasti - niša nauke koje se mogu raditi sa relativno skromnim sredstvima i investicijama, da ne govorimo o teorijskom dijelu nauke. Ne vidim razloga zašto neko ne bi mogao da radi na vrhunskom teorijskom nivou, s tim što bi bilo dobro da često ode i provede neko vrijeme u nekom od vodećih svjetskih centara u kojem je na izvoru ideja, novih informacija. Važno je da čovjek bude informisan o tome šta je najnovije. Danas to nije problem, sjesti na avion i otići na konferenciju negdje. Ono što je trend, posebno od COVID-a, sve više je toga onlajn. Samo ako neko ima dovoljno inteligencije i kreativnosti, šanse su mu uvećane da napravi veliki prodor u nauci. Ja dnevno nekad imam po tri sastanka sa ljudima iz cijelog svijeta i toga će biti sve više. Treba uložiti malo više u sale, kompjutersku opremu. Recimo ova sala Senata Univerziteta Crne Gore djeluje fantastično za onlajn konferencijske sastanke. Važno je biti otvoren prema svijetu.
Bonus video:
