Sve je u Šavniku nekako “mirisalo” na romantiku i revoluciju. Varoš koja leži na tri rijeke, Bukovici, Bijeloj i Šavniku, koju štite obronci Vojnika, Krnova i Ivice, gdje sunce dva puta izlazi, ime je dobila po žilavim vrbovim šavicama.
Stariji pričaju i da su varoš nekada zvali “mali Pariz”. Većina narodnih vođa iz Drobnjaka, za vrijeme knjaza Nikole, bila je opozicionih stremljenja, tako da su pod njihovim uticajem i obični ljudi bili opozicionari. Radeći na Cetinju, drobnjački intelektualci su, prije ili kasnije, dolazili u sukob sa knjazom, a neki su svoje slobodoumlje i glavom platili. Tada je knjaz Nikola Šavnik prozvao “mali Pariz”, aludirajući na revolucionarni Grad svjetlosti, koji je više od jednog vijeka bio sinonim revolucije.
Poslije Prvog svjetskog rata, naziv “mali Pariz” je ostao. Međutim, sada je značenje bilo drugačije - mjesto je bilo jako bogato, dobro snabdjeveno, varoš i stanovnici pratili su sve modne trendove. Govorilo se da je moda iz Pariza stizala pravo u Šavnik. Šavničke porodice takmičile su se među sobom ko će imati bolju kuću, puniju radnju, čija će djeca bolje škole učiti, ko će više putovati u svijet. Kada su italijanski okupatori tokom Drugog svjetskog rata pretresali domove imućnih šavničkih porodica, nijesu mogli da se načude velikom izobilju pa su govorili - “ni manje varoši, ni bogatijih ljudi”.
Zatvorene radnje, objekti koji zjape prazni i “klecaju” na jednoj nozi, čekajući da skroz pokleknu, govore da od bogatstva nije ostalo ništa, tako da gotovo nevjerovatno zvuči podatak da je društveni proizvod po stanovniku u opštini Šavnik sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka rastao po prosječnoj stopi od 27 odsto, dok je na nivou Crne Gore stopa bila za devet procenata niža.
Puste ulice svjedoče da su iz Šavnika otišli mnogi - i intelektualci i oni kojima je posao na njivi bio jedini, da je novi put koji je napravljen za Žabljak, kako rekoše mještani, poslužio ljudima da pobjegnu iz Šavnika, a turistima da ga zaobiđu.
Zidovi pričaju priču
Jedino “revolucija” u Šavniku i dalje traje - lokalnim izborima započetim 23. oktobra kraj se ne nazire, a i ugostitelj Živko Jovović, čija je kafana za vrijeme izbornog maratona, uprkos zabrani, otvorila vrata gostima, a novinari su bili jedni od najredovnijih, odlučio je da joj promijeni ime, pa se više neće zvati “Maršal” nego “Revolucija”.
Jovović kaže da je to u skladu sa likovima koji krase zidove kafane, a istini za volju “maršali” su odavno izgubili sve bitke, ne samo u Šavniku, nego i cijeloj Crnoj Gori.
”Zašto ‘Maršal’? To je bilo najljepše vrijeme i vrijeme u kom sam ja živio. Bilo je to dobro vrijeme, a dobrog vremena se treba sjetiti. A onda, moji su svi bili komunisti - i s očeve i s majčine strane, izginuli su za ovu državu. Ime moga đeda, čije ime nosim, stoji na spomeniku pod Trebjesom. Strijeljan je 1943. godine. Nijesam bio rođen u tom vremenu, ali poštujem to vrijeme i poštujem istoriju koju sam učio”, priča Jovović dok maršal Tito ćutke sa zida odobrava njegove riječi.
Trobojka u obliku karte SFRJ sa petokrakom podsjeća da je na ovim prostorima postojala država kojom su se dičili mnogi, a i danas jugonostalgičari sa sjetom pričaju o zemlji koja se prostirala od Vardara pa do Triglava.
Smiješi se sa zida Živkove kafane i čuveni Ljubo Čupić, tu je i partizanski komandant Sava Kovačević, general Danilo Jauković...
”Kada proširim lokal planiram da se na zidu nađe još naših zaslužnih crnogorsko-srpskih junaka”, kaže ugostitelj koji, kako u šali reče, pripada i Crnogorcima i Srbima, a opet nije ni tamo ni tamo - za komite je, veli, suviše “mlak”, za Srbe suviše revolucionaran.
Ali, na zidu se nalazi i lik Če Gevare, Fidela Kastra, Huana Evo Moralesa…
”Htio sam da tu bude Ugo Čavez, ali je ovaj što je radio zamijenio Čaveza sa Moralesom, pa je tako osvanuo lik predsjednika Bolivije. Ali, i on je zaslužio da se nađe na zidu, tako da greške nema. Svi oni su bili protiv Amerike, što je meni najbitnije. Ta država postoji 240 godina, a od toga ratuju maltene 230 godina”, priča Jovović za “Vijesti”.
Na jednom od zidova je i lik ruskog predsjednika Vladimira Putina. Na pitanje “Vijesti” da li je Putin “zalutao” među svim tim revolucionarima koji su vodili oslobodilačke ratove, dok on vodi osvajački, Jovović odgovara:
”Njegov lik je nacrtan 2016. godine, prije svih ovih zbivanja (u Ukrajini). Ali, nije zalutao. On tu i treba da bude. Bio je jedan gost iz Nikšića kome je smetao Putin i koji nije htio tu da sjedi, i drugi koji Tita očima nije mogao vidjeti. Pitao je ko je njega stavio na zid, okrenuo se i otišao. Za razliku od njih dvojice, mnogo je ljudi koji odobravaju ove revolucionare i žele da se fotografišu. Posebno kada dođu gosti koji nijesu iz Crne Gore. Čak i komite i četnici rado dolaze kod mene. Trudim se da ispoštujem svakoga - ko hoće da bude komita - neka bude, ko hoće da je četnik - eto mu, šta je mene briga. To je njihov izbor. Dobar sam sa svima i nemam problema ni sa jednima ni sa drugima. Uostalom, ovo je moj prag i kad ga pređeš važe moja pravila. Kome se sviđa - sviđa, kome se ne sviđa - ne mora ni dolaziti”.
Život, kafane i žene
Hvali se Živko da je bio prvi ugostitelj u Crnoj Gori koji je imao konobarice iz Rusije, da su on i njegova kafana, kako ističe, bili talični za djevojke koje su tu radile - više od 30 ih se udalo. Sada su, priča, došla neka nova vremena - konobaricu je teško naći, pa Živko duže od pola godine sam uslužuje goste. A nije, kaže, da ne bi volio da to umjesto njega radi konobarica. Pa makar se i ona brzo udala.
”Teško je danas naći konobarice. Neće više niko da radi. S vremena na vrijeme vikendom, sebi iz ajtara, dovedem muziku, jer volim muziku uživo. Zadnje tri godine nije bilo muzike jer je prvo bila korona, a onda mi umrli brat i sestra. Ali, biće ponovo. Kafana je moj život. Volim život, kafane i žene”, sa osmijehom kaže ugostitelj koga je život u mladosti odveo iz Šavnika.
Poslije ga je taj isti život, ili, kako u šali kaže, njegova luda pamet, ponovo vratili u varoš u kojoj je sunce odavno zašlo.
”Moji su iz Pive, i poslije Drugog svjetskog rata kolonizirali su u Bačko Dobro Polje, kod Vrbasa. Stari se vratio u Žabljak, oženio se, zaposlio. Onda se 1961. godine doselio u Šavnik. Pošto se siromašno živjelo, otišao sam kod tetke i stričeva u Bačko Dobro Polje da učim osnovnu školu, dok sam srednju školu završio u Vrbasu. Kad sam završio školu zaposlio sam se u ‘Vojvodina putu’ u Pančevu, a onda sam prešao u Beograd gdje sam radio kao obezbjeđenje po splavovima, diskotekama. Bog ti da snagu, a uzme pamet - digao sam ruku na čovjeka na koga nijesam smio i morao sam da se vratim. Bilo je to 1991. godine”.
Kad politika pomrsi račune
Priznaje da njemu i supruzi nije bilo lako da iz Beograda dođu u Šavnik, ali brzo su se navikli. Uostalom, Šavnik je, kako kaže, tih godina bio lijepo mjesto za život.
”Kad sam došao iz Beograda, otvorio sam lokal jer nijesam znao šta drugo da radim, osim da držim kafanu. A Šavnik je devedesetih godina bio prelijep gradić i mnogo dobrih ljudi je živjelo ovdje. Nije bilo ove nesrećne politike i baš se dobro živjelo. Tih starih ljudi više nema. Danas jedni druge ne mogu da vide s očima, brat s bratom ne govori. Ovdje je nekada bilo mnogo firmi i skoro hiljadu radnika, a sad u opštini ne zimuje hiljadu stanovnika. Sve je radilo nekad, bilo dobro, zadovoljno, a toga više nema”.
Jovović priča da bi volio da ponovo Šavnik bude varoš romantike, sloge, da se ljudi vrate na rodna ognjišta, a ne samo da ih obilaze “izborni turisti”, ali ne vjeruje da će takvu zbilju dočekati.
”Ja to dočekati neću. Volim Šavnik i jeste da je ovo varoš, ali za mene je najljepši grad - centar svijeta. Lijepo je ovdje živjeti i da nije ove politike, ovdje bi bilo najljepše. Nema nikakvih problema, mirno je. Dabogda da bude bolje, ali čisto sumnjam”.
Znaju Šavničani ko valja, ne treba neko sa strane da odlučuje
Živko kaže da vjeruje da će se predsjednički izbori u Šavniku završiti prije lokalnih koji su počeli 23. oktobra prošle godine.
”Đekna nije umrla, a kad će ne znamo. Tako i ovi izbori - kad će se završiti, ne znamo. Trebalo bi da država stavi tačku na to i da se i ovo konačno završi, ali moraju se prvo ovi spiskovi revidirati. Nijesmo mi glupi da ne znamo ko nam valja pa da o tome treba neko sa strane da odlučuje. Izabraćemo mi predsjednika, pa ko pobijedi - srećno mu bilo. Ne treba dijeliti narod i zavađati ih”.
Čovjek i nečovjek jedina podjela
Jovović s ponosom ističe da nikada nije bio nacionalista, da je jedina podjela kada je o ljudima riječ - na čovjeka i nečovjeka.
”Kod mene postoje samo dvije vrste ljudi - čovjek i nečovjek. Ni u mladosti, a ni danas, nije me interesovalo ko je kakve vjere i kakvo mu je ime. Moja žena Fernala je iz Bijelog Polja. Muslimanka je, upoznali smo se u Beogradu, vjenčali, a poslije ovdje došli”, priča Živko i uz osmijeh dodaje da se “bez žena ne može, ali da je to jedino zlo koje se s pjesmom u kuću dovodi”
Bonus video:
