Za porodicu Dragana Lješnjaka iz Kostenice kod Bijelog Polja sadnja maline bila je posljednja nada da se, kako kaže, preživi od bavljenja poljoprivrede, a ta posljednja nada uništena mu je novim problemima oko otkupa, koji su zadesili sve malinare sa sjevera.
Naš sagovornik je kazao da iako je mlad sve teže može da radi. Nedavno je operisao nogu zbog gangrene, što mu je dodatno pogoršalo ionako načeto zdravlje. Ipak, za grube poslove oko malinjaka, počev od oranja, košenja, obrade, prskanja bio je on zadužen.
”Mi smo ti mučenici, da vam ja iskreno kažem. No nije mi zbog mene, nego zbog djece”, priča malinar.
Branje malina prepustio je supruzi i kćerkama od 12 i 15 godina, koje su uz sve to skroz odlične učenice. Jednako vrijedne u kući, polju i školi, vremenom su postale glavni berači. Zadivljen njihovim trudom, prošle godine je za suprugom odlučio da sav novac od prodaje pokloni njima. Da od toga kupe vozilo, kojim će ih voziti do škole, otkupnog centra... Da djeci, kako je objasnio, na vrijeme pokažu kako se svaki trud isplati.
Trebalo je da dobiju pet do šest hiljada eura i tu je bio i novac koji su uložili u proizvodnju, dižući kredit i uzimajući pozajmice od prijatelja. Međutim, ta njihova muka nije isplaćena, jer su maline od prošle godine ostale zarobljene u hladnjačama.
Lješnjaci su samo jedna od oko 500 porodica na sjeveru Crne Gore, od kojih su se mnogi suočili sa sličnim problemom. A i oni kojima je isplaćena malina, strahuju zbog blokade otkupa.
”Pored ulaganja u prošloj godini, ovih dana je uveliko trebalo da ulažemo u radove za ovu godinu. A sve je poskupjelo od 100 do 300 odsto. Planirali smo da proširimo postojećih osam ari zasada, ali sada je sve stalo. Najgore mi je što prošle godine nisam spremio ni djecu za školu, a kamoli šta drugo. Nije mi to, nego mi se djeca mnogo sjekiraju. Imamo dvije krave, radimo naporno u polju, preživjeće se, ali mnogo boli ova nepravda. Vjerujte, pored sve muke ne mili mi se da uđem u malinjak, a do nedavno smo kovali planove o proširenju zasada. A malina ne može da čeka. I da hoću i pored bolesti u inostranstvo ne mogu, jer je malina sa malim vremenom mirovanja, kada se oko nje ništa ne radi. Sa bolesnom nogom devet mjeseci moram da navodnjavam, do zadnje maline sam navodnjavao, i sada ništa. I nije mi za moj trud, nego mi je žao za ovu djecu, jer znam koliko su se mučile da beru maline po cijeli dan, po suncu i kiši. Valjalo je sve to izdržati. I sada me je stid od njih”, priča Lješnjak.
Kako sada stvari stoje, jedino što preostaje Draganu, jeste da razmišlja da razore malinjak, jer para za nova ulaganja nema.
A i to, kako priča, ovoj porodici ne bi bilo prvi put.
”Mali sam bio kada su prije više od dvadeset godina moji roditelji među prvima uzeli da sade malinu preko preduzeća “Meduza”. Radio sam uz njih nekoliko godina, ali su na kraju troškovi prevazišli zaradu. Prvih godina je bilo zarade, malo smo stali na noge, ali su onda krenuli problemi sa otkupom. Kada je cijena pala na 40 feninga više nije moglo da se živi od toga. Postalo je isplativije i sugurnije da se rade fizički poslovi negdje drugdje, ali da se kući donese dnevnica od 15 eura”, priča on.
U isti ‘biznis’ ušao je prije pet godina.
”Moglo je da se zaradi koliko da se djeca opreme za školu i da se sastavi godina sa sljedećom, praktično jedna plata. Mogli bi da budemo uzorna porodica, imam lijepo imanje, ali uzalud je sve. Sad ja molim državu da mi da moje pare, a ništa mi nije pomogla. Ni jednu jedinu premiju nisam dobio, niti ikad išta”, prisjeća se Dragan.
Ogorčen je što se sve vlasti poljoprivrednika sjete jedino pred izbore.
”I svih ovih godina svi dođu pred izbore da obećavaju. I tako od izbora do izbora. Prazna obećanja. Ni motiku mi nisu dali nego sam sve sam. Da se zna, koga je sramota, ako misli da je to dobro. Oni daju drugima, to se zna, podobnim ljudima, mi nemamo ništa od toga. Najgore od svega što se nisu ni udostojili da nas prime. A ja da bih otišao na jedan protest do Ribarevina, treba mi 20 eura za prevoz. Da idem da protestujem zbog mojih para, a on ne može da nas primi na razgovor” priča on.
Za njega je nesuvislo pitanje da li prodaje robu hotelima, jer niti ima čime da šalje, niti po kome.
Zbog prebukiranih hladnjača, prošle sedmice hladnjačari su blokirali otkup maline za predstojeću sezonu dok se ne riješi problem otkupa
Problemi malinara danas i pred odbornicima
O problemu malinara danas će raspravljati i odbornici u lokalnom parlamentu u Bijelom Polju.
Predsjednik Udruženja malinara malina Polimlja Adrija Delić je podsjetio da dosadašnja saradnja sa institucijama nije urodila plodom, osim šturih obećanja.
Velikom broju malinara je, podsjetio je on, isplaćeno po 4,30 eura po kilogramu (dio u novcu, a dio proslijeđen apotekama gdje su uzimali preparate) neposredno po završetku sezone.
“Međutim, zbog ekonomske krize koja je pogodila region odmah nakon završetka berbe (u višim krajevima je još berba trajala) cijena u Srbiji je pala na 2,30 eura i to sa velikim problemom prodaje. Tražili smo od Ministarstva poljoprivrede da subvencionišu sve malinare do cijene od 4,30 po kilogramu, s tim što će hladnjačari opet biti u minusu za troškove otkupa, smrzavanja i odrzavanja, koji je sada i do 0,70 centi po kilogramu. U hladnjačama se trenutno nalazi 350 tona maline”, kazao je Delić.
Ukoliko nadležne institucije ne pomognu, hladnjačari će otići u stečaj, a malinarstvo nestati sa sjevera.
“Ogromnom broju zasada prijeti opasnost od uništavanja a samim tim još većim migracijama iz naše opštine prema zapadu. Malinarstvom se bavi više od 500 porodica u našoj opštini, a u sezoni branja prihoduje i do 2500 građana, od čega država ima devizni priliv od 2,5 miliona eura. Vrijednost malinjaka na sjeveru je oko 3,5 miliona eura a objekti koji predstavljaju tehnološku cjelinu sa malinama koštaju 1,5 miliona eura. Na sjeveru ima oko 150 hektara maline a samo u Bijelom Polju oko 100 hektara”, kazao je Delić, ističući da je malinarstvo socijalni program.
Grupa malinara danima je blokirala saobraćajnice u Bijelom Polju, zato što premijer Dritan Abazović ne može da ih primi, kao ni ministar poljoprivrede Vladan Joković.
Ugasićemo se sa hladnjačarima
Da se od prosječne plantaže malina može prihodovati samo plata na svojoj koži uvjerio se i malinar, šezdesetopetogodišnji Rade Bugarin iz Cerova, koji je na birou rada iako ima višu školu, jer je invalid.
I on je prije oko 20 godina među prvima sadio maline, koje je donirala Opština Bijelo Polje.
“Tada sam zasadio oko 10 ari. U početku je bilo dobro, ali je onda cijena maline po kilogramu sa jedne marke pala na 65 feninga (negdje oko 2004. godine). I vidim da od toga nema ništa. Ne možeš da nađeš nikog da radi, a poslije toga je još padala cijena. Od tih malina ništa nisam zaradio. Imao sam jednu ‘peglicu’ i sa njom bi razvozio maline ovome, onome, ali kad se sve sabere, uloženo prodato, zarada je bila mizerna. Kada sam vidio da od toga nema hljeba, iako je to država organizovala da bi nas zapošljavala, sve sam iskrčio”, ispričao je Bugarin.
U ista obećanja države povjerovao je, kaže, i prije pet- šest godina pa je, ovoga puta, zasadio više od 50 ari, na istoj zemlji.
“Odlučio sam da radim malinu, jer sam invalid i ne mogu nigdje da nađem posao. Ali sve moram da platim, oranje, kopanje, košenje, đubrenje, prskanje, orezivanje, berbu..., i kad se sve sabere nisam nigdje”, kazao je Bugarin.
On navodi da nema porodicu i da mu je ovo bila jedina nada.
“Sada hoće i ovo da mi oduzmu. Sve moram da platim. Ovo je tragedija za naše malinare. Ako naši hladnjačari ne prodaju malinu od prošle godine, mi smo ga ugasili, zajedno sa njima. A i čitav sjever”, kazao je Rade.
Među prvim malinarima u Bijelom Polju bio je i Vuko Nedović.
Imao je, kaže, sreću da je imao “radnu snagu”, suprugu i djecu.
“Mi smo krenuli sa malinarstvom negdje 2001. godine. Radilo se mnogo, svi smo radili. Od toga smo živjeli i od toga sam školovao djecu. Ovo sada je poražavajuće za sve nas”, kazao je Vuko, pojašnjavajući da se od malina može preživljavati ali ne i obogatiti, kako neki misle.
Bonus video:
