Eliminisanje lista čekanja na preglede, izgradnja novih bolnica, proširenje kapaciteta doma zdravlja, odlazak ljekara iz sistema zdravstva, novi objekti škola, vrtića, način rješavanja nasilja među mladima, zaštita nastavnika…
Nema bilborda koji “obećavaju” da postoji plan za rješavanje krupnih problema u najznačajnijim oblastima.
To što u kampanji problemi u najvećim sektorima nijesu bili u vrhu prioriteta, mijenja se nakon izbora, pa se pobjedničke liste utrkuju ko će dobiti resore zdravlja i prosvjete, a time i šansu da kadriraju u menadžmentima nemalog broja ustanova.
Sagovornice “Vijesti” ocjenjuju da ovakav tretman ne čudi, a da sistemi zdravlja i obrazovanja služe isključivo za kadrovski inženjering, ali i zapošljavanja.
Veće plate ne znače da ljekari ne odlaze zbog odnosa menadžmenta
Građane, kaže za “Vijesti” predsjednica Sindikata doktora medicine Milena Popović Samardžić, naročito pogađa slaba dostupnost zdravstvene zaštite i njen kvalitet, a povećanje zarada u zdravstvu samo po sebi neće riješiti problem odlaska ljekara niti nezadovoljstva pacijenata.
“…Ako nije praćeno i drugim mjerama usmjerenim na podizanje kvaliteta. Tu mjeru, koja je bila važan prvi korak, moraju da prate dobri organizacioni planovi. Zdravstvenim sistemom se mora upravljati u odnosu na potrebe pacijenata, a ne potrebe partija i interesnih struktura. Menadžment zdravstvenih ustanova mora biti kompetentan jer, u suprotnom, benefiti koje smo dobili povećanjem zarada u zdravstvu će biti anulirani. To se upravo i dešava”, naglasila je Popović Samardžić.
Sindikat doktora medicine, ističe ona, nedavno je dobio informacije o kolegama koje su napustile javni zdravstveni sistem, ali i informacije o onima koji se na taj korak spremaju.
“Javni zdravstveni sistem opet gubi iskusne ljekare u najboljim godinama da doprinesu podizanju kvaliteta dijagnostike i liječenja. Razlog je uglavnom loša organizacija rada u zdravstvenim ustanovama koja je povezana sa visokm stepenom rizika za loš ishod liječenja. Loša organizacija rada opasna je po pacijente i ljekare. Nemogućnost objektivnog profesionalnog napredovanja i izgrađivanja vrlo je otežana nikad snažnijim diktatima politike ili svojevoljnosti podobnih menadžmenta koji odgovaraju ministru”, upozorava Popović Samardžić.
Nema zainteresovanih za unapređenje sistema
Prema riječima Popović Samardžić, javni interes je samo floskula u PR obraćanjima političara i ministara.
“Ne postoje dobri planovi, ne postoje dobre strategije razvoja. Jasno je da neće onda postojati ni napredak na poljima koji su najveći interes građana. A to je da će kad su bolesni i povrijeđeni imati dostupnog ljekara, pravovremenu dijagnostiku, uslove liječenja dostojne čovjeka, osjećaj povjerenja da je sistem formulisan tako da odgovara njihovim najboljim interesima i potrebama. Sve češće čujemo, u raznim sektorima, ne samo u zdravstvu i prosvjeti, da ne postoji prostor za napredovanje, jer niko nije zainteresovan da sistem unapređuje i izgrađuje, već samo da se njegovo postojanje održava pa makar i na aparatima, pa makar bio i pogrešan. Kad urušavanje zdravstvenog sistema dostigne te granice da sposobni, obrazovani i perspektivni profesionalci ne vide izlaz i odustanu, stihijsko propadanje javnog zdravstvenog sistema biće praćeno ubrzanim jačanjem privatnog sektora i daljim rastom neizvjesnosti sudbine pacijenata i njihove ekonomske i zdravstvene moći”, poručuje Popović Samardžić.
Sa druge strane, navodi ona, privatni sektor se trudi da bude privlačniji upravo tako što rješava te probleme i garantuje pacijentima i ljekarima dostojanstvene uslove koji se tiču dovoljno vremena za kvalitetan pregled, urednom normom koja dozvoljava prostor i pacijentu i ljekaru za posvećen rad.
“Sve je više privatnih ordinacija, privatnih klinika. I do sada je Crne Gora imala vrlo visok procent finansiranja iz džepa, jedan od najvećih. Čak i do 40 odsto, ali sami građani sigurno najbolje znaju koliko izdvajaju za svoje zdravlje, koliki finansijski teret podnose”, ističe Popović Samardžić.
Umjesto programa razvoja, čujemo predizborni PR
Prema riječima Popović Samardžić, u javnom prostoru je jako puno obećanja koja se tiču socijalnih davanja i ekonomskih izdvajanja.
“Međutim, rezultati takvih izdvajanja moraju biti mjerljivi. Kod nas, do sada, nikada nije urađena nepristrasna evaluacija rezultata. Na kvalitet života, a time i produktivnost društva, najviše utiče kvalitetno obrazovanje i kvalitetan zdravstveni sistem koji počiva na preventivnoj, a ne kurativnoj medicini. To treba da bude primarni cilj svih nas. Ozbiljan program sadrži ciljeve, planove, aktivnosti ali i indikatore i razrađenu metodologiju evaluacije kojima se mjeri ostvareni rezultat. Kad čujete takav, ozbiljan program nekog političkog subjekta, onda je to program razvoja, a ne predizborni PR”, objasnila je ona.
Ocijenila je da je Crnoj Gori “prijeko potrebna odgovornost za javno izrečeno i obećano”.
“Ukoliko savjesno postupanje u odnosu na državni interes i interes građana izostane, mora postojati sankcija koja će biti neselektivna. Samo tako će privilegija i čast koje javna funkcija sa sobom nosi postati i odgovornost. Međutim, ovi zahtjevi trebaju da dolaze od strane toliko puta iznevjerenih građana i civilnog sektora, na čije kritike ne smijemo ostati nijemi”, zaključila je Popović Samardžić.
Zapuštene prosvjete se sjete kad treba da kadriraju
Višu pravnu savjetnicu u Centru za stručno obrazovanje (CGO) Snežanu Kaluđerović ne čudi što obrazovanje nije tema predizborne kampanje.
“…Jer je to oblast koja ostaje hronično zanemarena i zapuštena, a zahtijeva i ozbiljniju posvećenost nego što političare žele da ulože”, kazala je Kaluđerović za “Vijesti”.
Prema njenim riječima, praksa je pokazala da taj sistem ima važnosti za partije “samo u dijelu u kojem mogu da ga koriste za svoj inžinjering odnosno zapošljavanje i sticanje glasova”.
“Obrazovne vlasti nijesu zainteresovane za primjenu onoga što je već zacrtano u strategijama i programima, niti mare za praksu i inovacije. Nije lako u sistemu haotične zapuštenosti opredijeliti prioritete, ali mi ne primjećujemo ni da se to pokušava. Kako su se vlade smjenjivale i sa njima i ministri, stiče se utisak da je samo jedna konstanta - značaj funkcije i njene privilegije, umjesto rješavanja čitave dugačke liste prioritetnih problema”, ocijenila je Kaluđerovićeva.
Prema njenim riječima, dosadašnji ministri obrazovanja nijesu pokazali da su svjesni odgovornosti koju ta funkcija nosi.
“Vjerujem da smo svi siti opravdanja ‘da je to bilo za vrijeme prethodnika’, da su ‘tek stigli na funkciju i da treba da se upoznaju sa sistemom’, da su ‘kratko na funkciji’…, što samo potvrđuje nespremnost i neodgovornost, a što se na kraju odrazi kroz sve lošije rezultate, propuštene prilike”, kaže ona.
Nema osnovnih sredstava za rad u školama
Naš obrazovni sistem je, upozorava, porazno devastiran i to nije priča na kojoj se brzi poeni stiču.
“Nedomaćinsko, nezakonito, neprincipijelno upravljanje obrazovanjem i onim budžetom koji je opredijeljen dovelo je do haosa u obrazovnom sektoru. Na sajtu Ministarstva nećete naći taksativno pobrojane prioritete poput: rasterećenja škola i vrtića i plana za to po opštinama; nemate utvrđen budžet za talente i namjensko trošenje sredstava, ne postoji precizan plan koje škole u odnosu na broj učenika koje treba da dobiju specijalizovane kabinete sa najnovijom opremom i alatima, a što omogućava savremene metode učenja u osnovnoj školi. Poznato je svima jako dobro koliko su nam učionice stare i prevaziđene, a uglavnom se donacijama privrede ili roditelja dovode u stanje bazične upotrebe. Ne postoji dokument kojim se reguliše politika planiranja ljudskih resursa u sektoru obrazovanja”, precizira Kaluđerovićeva.
Sa druge strane, ističe, postoji stihijsko partijsko zapošljavanje godinama unazad. “Mnogi nastavnici nemaju osnovna sredstva za rad, a tokom zime smo vidjeli da u nekim školama nije bilo ni grijanja, itd. To nisu uslovi u kojima se obrazuju djeca koja treba da isprate zahtjeve savremenog tržišta rada niti je to stimulativno za njihove nastavnike. Tako dolazimo do problema, jer talentovani koji mogu mnogo više su u ovakvom sistemu blokirani, pa ne čudi što najkvalitetniji kadar odlazi tamo gdje će imati bolje uslove kako bi iz njihovog znanja poslije imali koristi, jer se kod nas taj potencijal ne prepoznaje niti uvažava”, nagašava.
Za političare, upozorava ona, nije tema nijedno od danas gorućih pitanja, kao što je vršnjačko nasilje, a čiji se rast konstatuje.
“Podatak da većina građana smatra da je Vladin odgovor na vršnjačko nasilje neadekvatan ukazuje i koliko se Vlada ne bavi životnim temama. Teme izbornih kampanja su rezultat procjene onog što najviše glasova može da generiše. U ovoj je to ekonomski dio, odnosno ekonomski populizam, a sve drugo ostaje u sjenci. Takođe, bilo je ranije i određenih obećanja za oblast obrazovanja koja su iznevjerena u potpunosti ili su toliko izvrnuta da je napravljena i veća šteta. Neophodno prioritetno ulaganje u integritet obrazovanja, jačanje etičkih načela kod učesnika u obrazovnom procesu, pa tek onda obezbjeđivanje značajnih finansijskih ulaganja u šta plate ne treba da se uračunavaju, već se to mora podrazumijevati”, zaključila je Kaluđerović.
Bonus video:
