Crnoj Gori su potrebni profesionalci na čelu antikorupcijskih institucija, koji ni na koji način neće zavisiti od političkih moćnika, a koji će u civilnom sektoru i medijima vidjeti partnere, a ne neprijatelje.
To je u razgovoru za “Vijesti” kazala poslanica u hrvatskom Saboru Dalija Orešković, nekadašnja šefica tamošnjeg Povjereništva za odlučivanje u sukobu interesa.
Orešković naglašava da se politički pritisak jasno može vidjeti.
“Tamo gdje predmet neopravdano stoji mjesecima i godinama, očito je da se radi o političkom pritisku. Taj pritisak može biti direktan - neko je direktno dao nalog da se nešto ne istražuje ili da se po predmetu ne postupa, ili je riječ o autocenzuri. To je situacija kada ljudi koji vode ključnu instituciju sami sebe sputavaju i cenzurišu, jer se ne žele nikome zamjeriti, računajući na drugi mandat, reizbor, ili naprosto da zadrže pozicije koje imaju”, kazala je ona.
Prema njenim riječima, tu dolazi do pat pozicije.
“…A država dolazi u poziciju zarobljene države, kada postoji neprimjerena spona između političke opcije na vlasti i ključnih ljudi u institucijama, koji nemaju autonomiju i integritet. Ponekad je razlog tome slab zakonodavni okvir, pa zakoni ne štite nezavisnost u dovoljnoj mjeri. Međutim, na osnovu ličnog iskustva i primjera Hrvatske, tvrdim da ako imate osobu koja će svoju profesionalnost staviti na prvo mjesto i neće kalkulisati sa ulogom i egzistencijom na radnom mjestu, ta će osoba uraditi što treba, pa i po cijenu da bude smijenjena. To je ono što izostaje u Hrvatskoj, a još više u Crnoj Gori. U Crnoj Gori su, ipak, standardi još mrvicu niži”, ocijenila je Orešković.
Poručuje da bi institucije koje se bave, u prvom redu prevencijom korupcije i izgradnjom političkog integriteta, trebalo da postavljaju standard.
“Mislim da nije dovoljno da samo ispoštuju ono što zakoni od njih traže, jer na taj način zapravo neće moći ispuniti očekivanja javnosti i neće imati vidljive rezultate u borbi protiv korupcije. Preko svojih čelnih ljudi, te institucije treba sebi da nametnu viši nivo postupanja, rada, odnosa prema javnosti, građanima, medijima, podnosiocima prijava, ali i drugim institucijama”, kaže Orešković.
Navodi da je, u vrijeme kad je bila na čelu Povjerenstva, ta institucija vrlo brzo stekla ugled struke.
“Drugim institucijama je to dalo do znanja da Povjerenstvo postoji i radi, pridržava se propisa. Očekivano ili ne, sistem i institucije su na to dobro reagovale. Kad tijelo sa takvom reputacijom traži informaciju ili dokaze, odnosno dokumentaciju, sve je stizalo u primjerenom roku. Za uspjeh nije dovoljan rad jednog tijela. Vrlo često je potrebna saradnja sa nizom drugih institucija. Kad tijelo koje vodi postupak ima ugled, koji je podržan u javnosti, a javnost reaguje na rezultate, druge institucije se ne usuđuju da to opstruiraju”, objašnjava Orešković.
Prema njenim riječima, polazna tačka je uvijek snaga čelnih ljudi antikorupcijskih agencija.
“Ako oni svojim opstrukcijama, slabim radom, pasivnošću i autocenzurom pošalju poruku da su produžena ruka vlasti, koju bi trebalo da nadziru, u skladu sa tim se ponašaju i svi drugi. Tada ponovo dolazi do lančane reakcije. Druge institucije vuku svoje kočnice, niko se ne usuđuje da pokaže svoj rad”, naglašava Orešković.
Ona primjećuje “trend nazadovanja u borbi protiv korupcije u svim zemljama regiona”.
“A žao mi je što Hrvatska u tome prednjači, iako smo članica Evropske unije. Primjetno je i značajno i ubrzano slabljenje institucija koje se bave sprečavanjem te pojave ili imaju imaju ulogu u ukupnom antikorupcijskom sistemu. U Hrvatskoj smo imali situaciju da je Povjerenstvo za sukob interesa, koje se izgradilo kao jaka i ugledna institucija, kojoj vjeruje i javnost i struka, eutanazirano i praktično ne služi ničemu. Imamo i vrlo ozbiljne primjere koji pokazuju da je i naše Državno tužilaštvo i USKOK kao posebno tijelo za sprečavanje korupcije, nekako je na poslušničkom nivou odnosa prema Vladi, dakle jedno politički instrumentalizovano tijelo”, tvrdi Orešković.
Ključna je, smatra ona, a izostaje sve više i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, ali i ostalim državama, reakcija nadležnih institucija na rad civilnog sektora i medija.
“Koja je prespora ili je, sve češće, uopšte nema. To je problem. U vrijeme kad je Povjerenstvo u Hrvatskoj bilo najjače, bilo je takvo jer je postojala dobra sinergija i brza reakcija u odnosu na informacije u medijima. Povjerenstvo je tada, samoinicijativno i po službenoj dužnosti na osnovu pisanja medija otvaralo postupke, prikupljalo dokumentaciju, pa se za neke situacije utvrdilo da nijesu sporne, za neke se sproveo postupak i funkcioneri su sankcionisani. To je ono što bi trebalo da bude odnos između agencija za borbu protiv korupcije, civilnog sektora i medija, ali se ta tijela sve više pretvaraju u puku formu. Moraju postojati, jer to na neki način očekuje EU, zakon je pro forme, postoji na papiru, na prvi pogled čini se da funkcioniše, ali u praksi, rezultatima, ispunjavanju svrhe, vidi se da to postaje prazna priča”, zaključila je Orešković.
Ne biramo dobre namjere i ideje, nego vođe čopora
Upitana da prokomentariše način istraživanja životnog stila funkcionera, Orešković kaže da, nažalost, kroz antikorupcijske agencije je vrlo teško osmisliti kvalitetna pravila koja se mogu i sprovesti.
“I Hrvatska je imala Iva Sanadera, koji je imao kolekciju skupocjenih satova, pa u ono vrijeme, Povjerenstvo to nije moglo sprovesti kroz postupak, jer zakon uopšte nije predvidio odgovarajuće norme za takvu situaciju. Vidjeli smo kasnije kako je završio. Imali smo brojne druge političare čiji je životni stil, odijevanja za početak, odudarao od primanja. U pravnom smislu, i to u idealnim situacijama, to je polje brojnih zamki”, navodi Oreškoović.
Tamo gdje predmet neopravdano stoji mjesecima i godinama, očito je da se radi o političkom pritisku. Taj pritisak može biti direktan - neko je direktno dao nalog da se nešto ne istražuje ili da se po predmetu ne postupa, ili je riječ o autocenzuri. To je situacija kada ljudi koji vode ključnu instituciju sami sebe sputavaju i cenzurišu, jer se ne žele nikome zamjeriti, računajući na drugi mandat, reizbor, ili naprosto da zadrže pozicije koje imaju
Naglašava da je, recimo u Njemačkoj, nezamislivo da funkcioner ima skupocjene satove i nakit, a da pred javnosti ne može opravdati od kuda im to.
Mora postojati i svijest građana i njihova reakcija.
“U našim zemljama je problem što izostaje reakcija javnosti. Vidi se golim okom korupcija i njene posljedice, ali se glava okreće. To je nešto što se očekuje. U našim državama, podrazumijeva se da će onaj ko je na vrhu, odnosno na funkciji, krasti i da ga u tome niko neće moći spriječiti. U protivnom bi se, već na prvi takav slučaj, dogodile tektonske promjene reakcije javnosti, pad rejtinga, bunt unutar upravo njegove stranke, propitivanja, pozivi na smjenu”, poručuje Oreković.
Prema njenim riječima, to je ono što funkcionalne demokratije čini uspješnima i različitima od “ovih naših balkanskih zemalja”.
“Kod nas je ‘faca’ onaj ko se pojavio u ‘bijesnom’ autu, skupom odijelu. Tako ga, nažalost, građani percipiraju. Mi ne biramo političare koji imaju ideju, program, dobre namjere. Mi biramo vođe čopora. Biramo moćnike, jer naše građane, prema mentalitetu, moć fascinira. I umjesto da moć ograničavamo, mi joj se pokoravamo”, zaključila je Orešković.
Bonus video:
