Kao tinejdžeru, Nikšićaninu Željku Krsmanoviću, za oko je zapala babina preslica. Popravio je, doradio na svoj način i od tada počeo da se “druži” sa starinama. To druženje traje preko 35 godina i Krsmanović ne namjerava tako lako da se odrekne tog hobija. A kolekcije se množe.
“Počeo sam sa etnostvarima. Mnoge stare predmete ljudi su mi poklanjali, posebno oni sa sela, jer su inače namjeravali da ih bace. A za mene je to bilo više od starog nepotrebnog predmeta. Donosio sam ih kući, restaurirao, pokušao da im ‘udahnem’ novi život”, priča za “Vijesti” Krsmanović dok u svom domu, u Ulici narodne omladine, pokazuje dio onoga što ima.
A ima dosta toga - stare telefone, centrale, radio aparate, pečate, telegraf, LP ploče, lampe-gitare, novčanice… Jednostavno,, teško je pobrojati šta sve Krsmanović posjeduje.
Kao bivši radnik Pošte i Telekoma, sada penzioner, posebno je vezan za kolekciju telefona koju nikada ne bi prodao.
“Najviše su me interesovali telefoni, jer to je bio moj posao, sa njima sam se ‘družio’ čitav radni vijek. Imam ih oko stotinu. Najstariji telefon je iz 1912. godine. Imam telefone prije Drugog svjetskog rata, one sa kukastim krstovima iz rata, posleratne. Samo bakelitnih telefona imam preko 25 i svi su različiti. Imam i centrale koje su korištene u bivšoj Jugoslaviji - Eriksonova i Pupinova. Ovu kolekciju nikada ne bih prodao jer to je dio mog života, sjećanje na moj posao”, priznaje Krsmanović.
Od ostalih stvari prodaje ili mijenja samo duplikate. Sarađuje sa kolekcionarima iz zemlje i regiona, a jedno vrijeme je sa grupom njih imao antikvarnicu u Starom gradu u Budvi.
Posebno je ponosan na stari gramofon sa trubom na navijanje koji, kako kaže, privlači pažnju svima. Mnogi su poželjeli da gramofon kupe, ali za Krsmanovića taj eksponat nema cijenu.
“Imam desetak gramofona i svi rade, a ovaj sa trubom, koji mi je najdraži eksponat, je iz 1916. godine. Njega nikada ne bih prodao. Većina radio aparata koje imam, a imam ih tridesetak, rade. Najstariji je iz 1927. godine a onda idu aparati iz 1937, 1945, pa sve do ’80-ih godina”, kaže kolekcionar i pokazuje starog “Kosmajca” koji je, kako reče, najljepši radio aparat u ono, ali i u ovo vrijeme.
Jer, lijepo uvijek ostaje lijepo, bez obzira koje je vrijeme u pitanju.
Ima Krsmanović i kolekciju pečata od kojih su pojedini stari vijek, reprint svih izdanja lista “Onogošt” koji je izlazio od 1898. godine do 1899. godine, oko 4.000 gramofonskih ploča, stotinjak goblena…
“Moja majka je uradila veliki broj goblena i gdje god nađem goblen kupim ga ili uzmem. Njih je dosta po buvljacima ali, nažalost, i pored kontejnera. Došla neka nova moda pa ljudima više ne trebaju, a žene su uložile dio sebe dok su ih radile. I oni su jedna vrsta umjetnosti, čuvari nečijih života”, kaže kolekcionar koji je i starim gitarama udahnuo novi život.
Sve one gitare koje su ljudi odbacili Krsmanović je uzeo i od njih napravio lampe. Od pojedinih i kućice za ptice, zavisno od toga koliko su gitare bile oštećene.
“One su ljudima posebno zanimljive i gdje god ih izlažem brzo ih i prodam. To su jedine stvari iz moje kolekcije koje radim namjenski za prodaju. Od ostalih prodam samo duplikate. Najstariji eksponat koji imam je brodski telegraf koji je korišten i u telekomunikacijama. Ovaj koji ja imam je zaveden pod brojem osam i tada ih je malo bilo”, kaže Krsmanović dok troipogodišnji unuk Mihailo pažljivo sluša što djed priča.
On mu je, kaže Željko, najbolji drugar i saradnik. Zajedno “rade”, ponekad pogube nešto od alata, ali druženje obojici prija.
“Ovo je moj kutak, moja radionica i ovdje nikome ne smetam, a nađem duševni mir. Ovo jednostavno uđe u krv. Sada vremena za kolekcionarstvo, ali i restauraciju starog namještaja, imam na pretek. To me smiruje i to je moja velika ljubav. Ne može se opisati riječima kako se čovjek osjeća kada stvarima koje su stare po nekoliko desetina godina vrati sjaj”, priznaje kolekcionar koji vjerno čuva svoje, ali i tuđe, uspomene.
Kupovao Kusturica, Severina se potpisala na perperu
Krsmanovićevi antikviteti, oni koji su bili za prodaju, stigli su u mnoge domove. Nije mali broj poznatih ličnosti koji su se kući vratili sa nekom starinom kojoj je Krsmanović vratio sjaj.
“Mnogi su govorili da je moj štand koji sam nekada imao u Budvi najljepši, pa je privlačio pažnju i mnogih poznatih osoba. Dolazili su Emir Kusturica, Neda Ukraden, Mladen Nelević i svi bi uzeli po neku sitnicu. Mima Karadžić je od mene kupio kuburu, a Severina, koja je bila oduševljena štandom i suvenirima koje je kupila, potpisala mi se na novčanici od deset perpera“.
Galerija
Bonus video:
