Nikšićanka Mileva Živković željela je da bude učiteljica, a postala je časovničarka. Jedina u Crnoj Gori u to vrijeme. Za nju je to bio sasvim običan posao i bilo joj je svejedno da li je za “tačno vrijeme” zadužen muškarac ili žena. To što je bila jedina časovničarka u Crnoj Gori, nikad joj nije ništa značilo.
Poslove, kaže, nije dijelila na muške i ženske. Samo na dobre i loše. Kao i ljude uostalom. Zbog toga joj ni tada, sedamdesetih godina prošlog vijeka, ni danas, nije jasna medijska pažnja. Ali joj je pažnja draga, jer voli da se prisjeti prošlosti i da sa nekim srećnim vremenima, bar za trenutak, oboji ni malo veselu stvarnost.
“Nikada nijesam razmišljala o tome što sam jedina časovničarka u gradu i u Crnoj Gori. Za mene je to bio posao kao i svaki drugi i svejedno je bilo da li ga obavlja žena ili muškarac”, kaže sedamdesetčetvorogodišnja Mileva dok pažljivo “prebira” po uspomenama.
Rođena je u selu za koje je Blažo Jovanović, prvi predsjednik Vlade Crne Gore nakon Drugog svjetskog rata, kazao: “Vi ste jedino selo u Crnoj Gori gdje je došla civilizacija”.
Svjesna je toga i Mileva, ali priznaje da je nakon napuštanja Pedagoške akademije željela da pošto-poto ostane u Nikšiću. To je željela i njena majka, jer samo onaj ko nije živio na selu ne zna koliko su “teške” i hrapave ruke težaka.
“Sve što je lijepo veže me za Petroviće. Bilo je to najmodernije selo u Crnoj Gori u to doba. Ipak, iako je selo bilo lijepo, nijesam željela da se iz Nikšića vratim nazad. Težak je život na selu. Dobro su to znali moji roditelji, posebno majka koja je insistirala na tome da sva djeca, tri brata i nas dvije, završimo škole”, kaže Mileva, rodom Mišković.
Sa 24 godine otvorila radnju
Završila je zanat, koji je uspješno “ispekla” i nakon četiri-pet godina rada kod časovničara Đorđa Aćimovića odlučila je da otvori sajdžijsku radnju. Imala je tada 24 godine, supruga i kćerku. Bio je to hrabar, rizičan, ali i “lud” potez u to vrijeme.
“Zanat sam završila kod Đorđa Aćimovića iz Zelenike, koji je imao časovničarsku radnju. Kod njega praksu, a vanredno sam, u Školskom centru, završila preciznu mehaniku i postala prvo kvalifikovani, a kasnije visokokvalifikovani časovničar. Časovničarski posao nije bila moja želja, završila sam ga sticajem okolnosti, ali kasnije sam to zavoljela. Uostalom, posao morate voljeti da biste ga radili kako treba. Kod Đorđa sam radila četiri-pet godina i onda sam odlučila da otvorim svoju radnju. Bilo je to rizično, ali znala sam druge časovničare koji su uvijek bili predusretljivi da mi pomognu, da mi dio koji fali nabave, a znala sam i trgovačke putnike koji su se bavili prodajom djelova za sat. Bila sam sebi svoj šef, ali sam kući imala šefa”, sa osmijehom priča Mileva.
Suprugu Mirku, koji je bio policijski inspektor, dopala se ideja da Mileva otvori časovničarsku radnju. A dopalo mu se i to da kada kući dođu gosti, ona uvijek može zaključati radnju i doći da ih ugosti.
“Težak je to posao, precizan i traži smirenost, koncentraciju, tačnost. Ali i odgovornost. Dešavalo se da izgubim neki dio pa zaključam radnju i tražim taj dio satima. Radite sa narodom, a svakakvog naroda ima. Jednom je kolega došao i kaže da mu pomognem jer nešto nije u redu, a nezadovoljni mušterija ga je gađao satom. Kada bi se pojavio problem, ja sam ga uvijek rješavala, pa i na svoju štetu. Sjećam se tako, zamijenim osovinu, sat radi, a mušterija dođe nakon nekoliko dana i kaže da sam mu stavili neispravnu osovinu. Znam da se osovina može oštetiti samo udarom, ali nijesam se prepirala. Ugradim ponovo i završeno”.
Lako je s budilnikom...
Prvi sat koji je popravila bio je budilnik. Nije imala tremu, jer, kako reče, u pitanju je bio veći sat. Trema se pojavila kada je uzela da popravlja ručni sat. Ali, brzo se i na njih navikla.
“Iako je često teško raditi sa ljudima, ljepota mog posla je bio upravo taj stalni kontakt sa ljudima i to ne samo sa onima koji su donosili sat na popravku, već i sa onima koji su navraćali na ‘čašicu’ razgovora. Kroz priču i druženje stiče se i životno iskustvo”.
Uz te razgovore se, kaže, odmarala. Ali, i uz ručni rad - vezla je, plela, heklala, radila goblene. Nikada nigdje nije kasnila i za nju su govorili da je tačna kao švajcarski sat.
“Po meni se mogao navijati sat. Takva sam bila i prije nego što sam upisala zanat. Posao me ‘doškolovao’ u preciznosti i tačnosti, naučio me druženju. Volim tačnost i osobe koje su tačne. Ko je lažav, to ne trpim. Smeta mi kod ljudi laž i prevrtljivost. Gledam u politici, sve neki preletači - čas ova, čas ona stranka. Takvi su i u životu. Ja nikada nikoga nijesam slagala. Mogu da ćutim ili budem uzdržana, ali ako kažem nešto, sigurno kažem istinu”.
Nakon 27 godina, zatvorila je sajdžijsku radnju. U početku joj je bilo neobično, ali poslije se navikla. Nažalost, ostala je bez supruga, ali kćerke, Biljana, Mira i Nada, i unuci, bili su uz nju da joj pruže ljubav i utjehu.
“Mislim da nema nade za stare zanate. Polako nestaju. Ja bez sata i dalje ne mogu. Kada se pokvari, još imam gdje da ga odnesem - kod Joka (Mila Radovića) koji to odmah popravi. Nažalost, ni satovi nijesu što su nekad bili. Nema više mehanike. Sve je prije bilo bolje i kvalitetnije. Počnimo od ljudi, pa do svega ostalog”.
Opčinila je učiteljica Caka
Pravi učitelji ostavljaju poseban trag i u učionici i u srcima učenika. Tako je bilo i sa Milevinom učiteljicom.
“Moja učiteljica Stana Caka Milatović, kasnije Miljanić, bila je posebna. Bila sam opčinjena njenom dobrotom, načinom na koji je znala da nam se približi. Svi su je obožavali. Zbog nje sam maštala da budem učiteljica. Smatrala sam da je to najljepši poziv za žene - raditi sa djecom, i to onom u nižim razredima. To je milina. Upisala sam Pedagošku akademiju, ali sam je, nažalost, poslije druge godine, zbog zdravstvenih razloga, napustila”.
Barselona još čeka na Milevu
Dok je radila i podizala djecu, Mileva nije mogla da putuje, pa se sada trudi, kako kaže, da nadoknadi propušteno.
“Dosta putujem i uživam u tome. Od svih gradova najviše mi se svidio Beč. Tamo sam se osjećala kao da sam u svojoj zemlji, samo što je uređeniji. Bila sam i u Rimu, Parizu, Pragu, krstarila kruzerom... Išla sam i u Njemačku, Mađarsku, Rumuniju, Grčku, Albaniju... Kćerka mi živi i radi u SAD, tako da sam bila i u Americi i obišla nekoliko zemalja. Svega sam se nagledala u Njujorku. To je grad koji nikada ne spava i ne bih željela tamo da živim. Brz je tamo život. Oni i kafu piju u hodu. Nemaju kad, kao mi, da sjede i kafenišu. Želja mi je da odem u Španiju, u Barselonu, ali prijateljica sa kojom putujem je slomila kuk. To nam je i dalje u mislima. Još se nijesmo predale”.
Bonus video:
