„Budimo zajedno na nikšićkom korzou da vratimo vrijeme i oživimo uspomene, da na nikšićkim ulicama sretnemo prošlost, da u novim licima prepoznamo stara, a kroz stihove osjetimo dobri duh Nikšića – i onog starog i ovog novog, a uvijek jedinstvenog", pozvali su iz Turističke organizacije (TO) Nikšić, organizatora drugog Festivala „Korzo“ koji je počeo sinoć u Njegoševoj ulici, a završava se večeras u Ulici Josipa Sladea.
Izložbom „Nikšićki korzo“, video pozivom i natpisima koji podsjećaju na objekte kojih više nema, organizatori su uspjeli u namjeri – evocirali su uspomene na kulturni fenomen po kome su Nikšić i Njegoševa ulica bili jedinstveni ne samo u Crnoj Gori, već i u bivšoj Jugoslaviji. Natpisi Kino kultura, Samoizbor, SDK, Koni, Borovo, Elektron i Jugoplastika, podsjetili su na mjesta kojih više nema i pokrenuli emocije.
„Gdje su poslastičarnica 'Proljeće', knjižare 'Mladost', Jadran...“ nizala su se pitanja onih koji pamte nikšićki korzo iz vremena kada je bio mjesto gdje si išao da vidiš i da budeš viđen, da sretneš, ali i da te sretnu, gdje su se „krali“ osmjesi, prepričavali pogledi, gdje se znalo ko gdje stoji i koliko je ko „uhvatio“ krugova.
Ne vrijedi pisati o nikšićkom korzou, jer teško je riječima objasniti kako to izgleda kada imaš svoje parče betona, svoje drvo, ugao, stepenice, kada počneš šetnju od hotela „Onogošt“, svratiš na krugove ispred Robne kuće, odmoriš noge na stepeništu SDK-a, proviriš ko je u izlogu „Tubisa“, uhvatiš krug oko pošte i nazad. I tako sve dok se ne pojavi on ili ona. Onda „skraćuješ“ krugove kako bi produžio/la poglede, „hvataš“ slučajne osmjehe uvjeren/a da su baš tebi upućeni i „rasteš“. I tako svake večeri iznova.
“Kada smo stigli u Nikšić, odmah smo primijetili ogroman broj ljudi na ulici. Prvo smo se malo uplašili. Bilo je mnogo porodica sa djecom i mladih ljudi koji su očigledno uživali. Kasnije smo saznali da je to nikšićki korzo. Tako nešto nijesam vidio ni u jednom gradu na svijetu”, napisao je krajem osamdesetih godina prošlog vijeka generalni sekretar Savjeta Evrope Teri Dejvis, kada je prvi put posjetio Jugoslaviju, Crnu Goru i Nikšić.
I nijeste mogli takvo nešto da vidite nigdje, osim u gradu “N”.
„Želja nam je da oživimo korzo, tu lijepu nikšićku tradiciju, jedan fenomen mogu slobodno da kažem po kojem je Nikšić bio poznat širom Crne Gore. Od hotela do Trga slobode postavili smo natpise mjesta koja su se tu nekada nalazila, kao što su Samoizbor, Borovo, Elektron...Pozivam sve da se prisjetimo kako je to nekad izgledalo, ali i da pokušamo da oživimo“, kazao je direktor TO Nikšić Mitar Barać.
Sličnu poruku je imao i Veselin Šturanović, izvršni direktor NVO „Fors Montenegro“, suorganizatora ovogodišnje manifestacije.
„Ovo je pokušaj da oživimo ovu šetališnu zonu, ono naše čuveno korzo i da pozovemo sve da prošetaju tamo gdje su nekad bili, stoje tamo gdje su nekad stajali. Za tu svrhu smo obilježili sedam lokacija i svi oni koji su stajali na tim mjestima imaće priliku da se podsjete, da malo evociraju uspomene, druže se, podrže ovu priču i možda se korzu vrati stari sjaj“, kazao je Šturanović.
A on je, jedan od najpozvanijih da to kaže, jer i dalje „čuva“ SDK, parče betona na kome je, još kao tinejdžer, našao svoje mjesto.
Kino kultura, Samoizbor, SDK, Koni, Borovo, Elektron, Jugoplastika... Nema više tih i sličnih objekata. Ali, nema više ni lipa, drvoreda, trotoare su osvojile bašte lokala, nema više ni nas kakvi smo nekada bili.
Današnje generacije svoje mjesto traže u nekom lokalu, krugove „hvataju“ automobilima i ne znaju kako to izgleda kada je nikšićko korzo tijesno, a opet prostrano za sve one koji žele da uhvate njegov damar. Oni ne razumiju nas, mi ne razumijemo njih, ali tako je to odvajkada. Međutim, jedno je sigurno – kada bi prije odlaska u lokal prošetali Njegoševom, potražili poznate oči i „ukrali“ nečiji osmjeh, shvatili bi o čemu je to pisao Teri Dejvis.
I stvarno – gdje je natpis za „Proljeće“? Ne pitam zbog čuvene boze, koju je i moj otac često pominjao. Pitam zbog najljepših crnih očiju u gradu.
Bonus video:
