Niko ne zna kako se visoki oficir vojske ruskog cara Nikolaja Romanova, Nikolaj Jemiljanov, te daleke 1917. obreo u Ulcinju, a potom zaputio ka rijeci Bojani, gdje je od pruća napravio sojenicu i kalimeru i počeo da se bavi ribolovom da bi preživio. Njegovi potomci znaju da se bježeći od boljševika, koji su nakon svrgavanja imperatorske porodice, brutalno progonili sve koji su se borili pod carskom zastavom, birajući između života i smrti, odlučio na izgnanstvo i napustio Rusiju. Nije imao izbora - carskom Dvoru bio je nepokolebljivo odan epoletama, a carskoj porodici navodno blizak rodbinskim vezama - više nego dovoljno da bude vrlo poželjan plijen revolucije nakon što je imperator svrgnut sa trona, zatočen, pa pogubljen.
Nakon višemjesečnog tumaranja, na hiljade pređenih kilometara, rijeka, planina, sela i gradova, sudbina ga je napokon dovela do Crne Gore i Ulcinja i podarila mu nestvarnu ljepotu i tišinu Bojane, za čim je poslije svega, vjerovatno i čeznuo. Imao je 31 godinu i mislio da je sve ipak privremeno, jer je obećao da će se vratiti supruzi i sinu koje je ostavio u zavičaju i sa kojima se redovno dopisivao.
Ispostaviće se da je obala mistične rijeke u mjestu Sv. Nikola, nakon izgona, bila njegovo prvo i posljednje utočište. Vidjevši da ni nakon nekoliko godina ili deceniju, nema uslova za povratak, oženio se Marijom iz ugledne kuće Marđokića iz Bara i zasnovao porodicu. Dobio je dvije kćerke Sonju i Anku i sina Zefu - Joza. Svi oni, rođeni su na Bojani. Nakon više od 40 godina prisilnog izgnanstva, Nikolaj Vasilov Jemiljanov(ić) umro je 1958. i sahranjen u porti crkve Sv. Nikola, u kojoj se i vjenčao sa Marijom...
Malo kome je vjerovao
“Rus Nikola, kako smo ga zvali, nije puno govorio. Znam da sam ga jednom vidio dok sam sa ocem bio na Bojani. Iako sam bio dijete, shvatio sam da taj čovjek malo kome vjeruje. Odavao ga je pogled”, sjeća se Ulcinjanin Dželal Hodžić kako je izgledao njegov susret sa Rusom na Bojani. On kaže da je Nikolaj na Bojani vjerovatno našao ulcinjske ribare koji su mu pomogli da napravi kalimeru.
“Nije prvi ribar na Bojani, ali možda jeste prvi napravio sojenicu i tu ostao da živi”, kaže Hodžić.
Prilikom izdavanja lične karte 2. 3. 1951, tadašnje vlasti Narodne Republike Crne Gore, Nikolaju su na prezime dodali “ić”, što je bila praksa poslije Drugog svjetskog rata. U ličnoj karti u rubrici opis pisalo je da ima brkove, okruglo lice, pepeljaste oči...
Car Nikolaj II Romanov stupio je na presto 1894. godine, nakon smrti svog oca Aleksandra III. Tokom Oktobarske revolucije, biva zarobljen i zatočen u palati Carsko selo u Sankt Peterburgu. On, njegova porodica i sluge surovo su likvidirani u rano jutro 17. jula 1918. godine u Jekaterinburgu.
Željko Jemiljanović (52) ne sjeća se svog djeda Nikolaja Vasilovog. Njegov otac Jozo imao je svega 11 godina kada je Nikolaj preminuo.
“Djed je bio visok, bio je odlučan, tako mi je pričao otac. Takođe, i vrlo školovan, baš kao i njegova dva brata koja su ostala u Rusiji nakon revolucije - jedan je bio učitelj, a drugi sveštenik”, priča Željko.
Ribolov kao porodična tradicija
Probao je, kaže, da stupi u kontakt s rodbinom Nikolajeve prve supruge ili sina, kao i sa rodbinom njegova dva brata, ali bez uspjeha.
Željko se danas, baš kao njegovi preci, takođe bavi ribolovom. Ima ribarsku kućicu na Bojani, barku, mreže i sve ostalo što je potrebno ribaru sa Bojane.
“Moj otac je kao dječak učio od svoga oca tajne ribolova i ćudi rijeke. Djed je bio vrlo vješt, a znanje i iskustvo stekao je u Rusiji. Nikad nije napustio rijeku. I danas postoje neki ribari koji koriste ručno pravljene udice nalik djedovim”, priča Željko.
Pričali su mu, kaže, da je njegova pokojna baba Marija nosila pješke ulovljenu ribu od Sv. Nikole do Ulcinja da je proda kako bi prehranila djecu.
“I mene je moj otac učio ribolovu od kad znam za sebe. Prenosio mi je sve što je on učio od svoga oca. Nastavio sam tu tradiciju, možda ne znaju svi, ali Bojana je za nas više od života. Tu je nastala i tu je opstala jedna ruska porodica, moguće i plave krvi”, sa osmjehom priča Željko. Njegov djed, kako su mu pričali, nije bio previše pričljiv.
“Zato i ne znamo pouzdano kako je stigao do Bojane i koliko je stvarno bio blizu Romanovih. Međutim, o tome svjedoče neke fotografije koje sam gledao, ali koje nažalost danas ne posjedujem”, kaže ovaj tihi i skromni Ulcinjanin, koji sa familijom živi u porodičnoj kući u Meterizima. U braku je sa Marinom i ima troje djece - Nikolu, Lidiju i Danijela. Ima sestre Marijanu i Tatjanu, sve potomci Rusa Nikolaja.
Djedova silna bespuća
Kada je umro Nikolaj, Marija je sa djecom prešla da živi u Ulcinj. Na Pristanu su iznajmili kuću i ona se sa kćerkama zaposlila u tadašnjem hotelu Republika. Kćerke su kasnije prešle da žive u Beograd. Od Nikolajevo troje djece, živa je samo Željkova tetka Anka. Pokojni Jozo cijeli život proveo je u Ulcinju i bio profesionalni vozač u nekoliko preduzeća ali nikad nije zaboravio Bojanu i Sv. Nikolu, vraćao im se uvijek kad je imao slobodnog vremena.
“Ponosan sam na djeda, oca, porodicu, na svoje porijeklo”, priča Željko.
Često se kaže zamisli, a pogled mu odluta negdje daleko u pokušaju da izmašta ta silna bespuća koja je njegov djed pohodio mjesecima da bi se na kraju skrasio na Bojani.
Trnovit životni put oficira Carske Rusije, svjedočanstvo je kako život nekad neumoljivo strmoglavi do dna i kako je u čovjekom instiktu da uvijek pokuša da ustane i da iz poraza nanovo osvoji pobjedu i slobodu...
Surova likvidacija
Nakon zatočeništva u Sankt Peterburgu, cara Nikolaja sa porodicom premjestili su istočno od Urala u Tobolsk, gde se prema tvrdnjama svjedoka, kako pišu istoričari, sa njima nije loše postupalo.
Istoričari dalje tvrde kako je Nikolaj većinu vremena provodio u prirodi, kao i da mu uopšte nije nedostajao stres koji je sa sobom nosila titula cara. U tom ranom periodu zatočeništva, još uvek je bilo moguće sanjati o srećnom kraju - razmatrane su čak i opcije da porodica stigne do Velike Britanije ili doma na Krimu. Ipak, sljedeća destinacija Romanovih bila je Kuća Ipatijev u Jekaterinburgu.
“Ispunjavajući volju revolucije, Generalna direkcija Oblasnog sovjeta, donijela je dekret prema kome je bivši car Nikolaj Romanov - kriv za bezbroj krvavih zločina protiv svog naroda. Zato mora biti strijeljan”, ostale su zapisane riječi boljševičkog oficira u podrumu kuće nakon čega je uslijedila surova likvidacija cara, njegove porodice i posluge.
Sovjetski zvaničnici, kako kažu istoričari, tek 1926. godine zvanično su potvrdili smrt carske porodice, a čak i tada su odbijali da preuzmu odgovornost za ubistvo.
Tek 1991. godine, u blizini Jekaterinburga ekshumirana su tijela devet ljudi koji su identifikovani kao car Nikolaj, carica Aleksandra, njihove ćerke Olga, Tatjana, Anastasija i četvoro sluga. Gotovo dvije decenije kasnije, 2007. godine su u blizini nađeni i ostaci Alekseja i Marije, koji su identifikovani pomoću DNK analize....
Bonus video:
