Jusuf Cufo Voglić gotovo cijeli život proveo je na brodovima uglavnom radeći posao mašiniste. U prvim godinama Drugog svjetskog rata plovio je po Sredozemlju i Atlantiku na jahti i pod zastavom Egipatskog kralja Faruka I, potom na brodicama ulcinjske solane i brodovima Ribarske zadruge “Bojana”, a kasnije Ribarskog preduzeća “Bojana”, duž Crnogorskog primorja i Dalmacije.
Kada je početkom šezdesetih asfaltiran put prema Baru, prestala je velika potreba za prevozom robe morem koji je bio jeftiniji kopnenim transportom, pa je Jusuf 1961. otišao u zasluženu penziju. Umro je deceniju kasnije, u 72. godini, u svom rodnom Ulcinju, gdje je i sahranjen…
More je Jusufu, priča danas njegov unuk Dželal Hodžić (81), bila sudbina. Ne samo njemu, nego većini Pristandžija i Starograđana.
“I Jusufov otac Omer bio je mornar. Tada se na brodove išlo i sa 14 godina, tako da su do punoljetstva ti dječaci već bili iskusni pomorci. Moj pradjed po majci, a kasnije i Jusufov tast, Him Durcaku, takođe je bio pomorac. Barka kojom je plovio 1917. godine misteriozno je nestala negdje u vodama Jonskog mora, na putu prema zemljama sjeverne Afrike na Sredozemnom moru kuda su često plovili u trgovačkim misijama. Njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Moja baba tada je imala 16 godina i bila tek vjerena”, priča ulcinjski ekolog, koji kaže da je bio vrlo privržen djedu Jusufu.
Jusuf i još oko petanest Ulcinjana bili su angažovani na jahti “Nimetallah”, u slobodnom prevodu “Allah pomaže”, kralja Faruka I od 1939. do 1942. godine.
“To su bili Ulcinjani iz poznatih pomorskih familija Mavrića, Caušia, Pultia, Voglića, Karamindžaja, Gučija, Malohodža… Kapetan broda bio je Italijan, a naši Ulcinjani mašinisti, mornari, konobari, kuvari, električari. Svi oni te tri godine bili su odvojeni od porodica, moj djed je u kući u Potoku na Pristanu ostavio suprugu Zuhru, kćerku, a moju majku Hakile i sinove Ismeta, Imera i Ibrahima, moje ujake. Kasnije, kada se vratio sa plovidbe, dobio je još jednog sina, Dževdeta, ujaka mi, mlađeg od mene dvije godine”, priča Hodžić.
Kada je tokom igre udario Dževdeta, vršnjaci su ga pitali kako smije da bije ujaka.
“Pa stariji sam od njega”, šeretski je odgovarao.
Sjeća se da mu je djed pričao gdje je sve bio i pristajao sa tada luksuznom jahtom.
“Pričao mi je da je dolje u Africi vidio veliku vodu, poput naše bune, misleći na rijeku Bojanu, ali mnogo, mnogo puta veću, govoreći o rijeci Nilu. Za Skenderiju, kako Albanci zovu Aleksandriju, govorio je da je veliki grad, lijep i sa mnogo ljudi na ulicama. Pričao mi je o prelijepoj Nici, Kanu, Monaku I Monte Karlu, prebogatim gradovima na Azurnoj obali…”, sjeća se Hodžić. Djed mu je pričao da su nekoliko puta bili u opasnosti od nevremena u blizini obala Španije i Portugalije, ali da se sve dobro završilo.
“Tada nije bilo prognoza, pa je brodove često zahvatalo nevrijeme”, kaže Hodžić.
Jusuf je sa jahtom kralja Faruka stigao jednom prilikom i do Holandije.
“Govorio mi je da u životu nije vidio takvu zemlju, ravnu kao tepsija i ispod mora. Pitao sam ga je li to moguće, on mi je odgovorio da se ti ljudi tamo od mora brane postavljajući ogromne bentove i da dok su bili tamo, sunca nijesu vidjeli”, prepričava Hodžić doživljaje Jusufa.
Faruk I rođen je, kako pišu istoričari, kao prijestolonasljednik, pa je školovanje proveo u Egiptu i Engleskoj. Svog je oca nasljedio 1936. Bio je prisiljen da abdicira 1952. i iz Egipta je otišao sa porodicom u egzil, prvo u Maroko, a nakon toga u Rim, gdje je i umro...
Plate na kraljevoj jahti bile su u zlatnicima, takozvanim napoleonima, i kada bi negdje pristajali, Jusuf i prijatelji morali su da se snalaze i da ih mijenjaju za novac.
“Ne znam koliko je djed donio zlatnika sa jahte za te tri godine. Moja baba mi je govorila da je bila puna kesa, ali je on o tome šutio. Znam kad je bila kriza tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka i kada za život nijesu bile dovoljne plate, moja baba je išla da mijenja zlatnike koje je naslijedila od oca koji se utopio u Jonskom moru”, sjeća se Hodžić.
Njegova baba Zuhra bila je jedinica i živjela je sa maćehom, drugom ženom njegovog prađeda. Prađed je priča, Hodžić, zaradio mnogo novca ploveći gotovo cijeli život. Kada se utopio, kadija je došao u njihovu kuću za porez, takozvani vakuf, koji je obavezan.
“Svu ušteđevinu, moja baba i njena maćeha iznijeli su na sto. Kadija je odredio da trećina pripade vakufu, trećina Himovoj supruzi, a trećina mojoj babi. Tog novca više nije bilo kada sam se ja rodio, bila je kriza i baba je morala da stalno mijenja zlatnike za novac da bi joj djeca imala pristojan život”, priča Hodžić.
Njegova majka Hakile bila je zato među prvim Albankama koja je završila četvororazrednu školu na srpsko-hrvatskom jeziku.
“Učitelj joj je bio Todor Hajduković, gospodin čovjek koji je uvijek skidao šešir kada bi se na ulici pozdravljao sa nekim”, sjeća se Hodžić.
Hakile se udala dok je otac radio na Farukovoj jahti. Nije ni znao za to, kao ni da je u međuvremenu postao djed.
Nakon što se vratio iz Afrike, priča dalje Hodžić, Jusuf je nastavio da radi na brodicama tek otvorene solane, dovlačeći so sa bazena do skele na Rtu Đerane.
“Tu su dolazili brodovi iz Bara, Kotora, Dubrovnika, sa Korčule, Splita i drugih gradova Dalmacije da uzimaju i kupuju so. Bili su to veliki brodovi poput Karmena, Rumije, Petrovca, Lesendra, Kornata”, sjeća se Hodžić koji je sa djedom kao dječak često bio na brodicama Carev laz i Žabljak.
Brodići su bili gotovo identični, ravnog dna, pravljeni za transport robe po rijekama i jezerima, ali su ponekad ljeti išli i do Dubrovnika.
Jusufa će kasnije životni put odvesti u Ribarsku zadrugu, odnosno Ribarsko preduzeće Bojana, koje se bavilo pomorskom trgovinom. Osim ribe, širom Jadrana, brodovi tog preduzeća prevozili su i voće i povrće, kojeg je bilo u izobilju u selima pored Bojane.
“Djed je bio mašinista na brodu Slani, kasnije Ston. Taj brod kupio je otac našeg poznatog turističkog poslenika Prelje Škrelje, Noc Zef koji je bio i kapetan”, priča Hodžić.
Robu su vozili duž Crnogorskog primorja i do Dubrovnika, vozeći uglavnom priobaljem kako bi zbog mogućeg nevremena, imali priliku da se brzo sklone u nekoj uvali.
“Kada bi prestala sezona voća i povrća, prevozili smo drva za ogrijev do Dubrovnika. Tada nije bilo dovoljno struje, pa je drvo bilo neophodno za grijanje škola, bolnica i drugih ustanova”, sjeća se Hodžić.
Put do Gruža, blizu Dubrovnika, trajao je od 12 do 15 sati.
Ne maši, pucaće
Za voće i povrće, brodom Ston, uglavnom su išli našim rukavcem Bojane do Sv. Nikole i Sv. Đorđa, a vraćali se zajednikčim, ali striktno uz našu obalu, jer SFRJ i Albanija, naročito poslije 1948. godine, nijesu bile u dobrim odnosima.
“Jednom prilikom, vidjevši dva albanska vojnika koji su nosili puške, počeo sam da im mašem u namjeri da ih pozdravim. Djed mi je viknuo da to ne radim i da odmah spustim ruke. Rekao mi je da su Tito i Enver (Hodža) u svađi i da će vojnici misliti da ih provociramo, pa bi mogli da pucaju na nas i da nas pobiju”, priča Hodžić.
S placem na Pristanu prodali i istoriju
Hodžić kaže da još ne može da preboli što je bivša lokalna vlast prodala plac u srcu Pristana za gradnju ugostiteljskog i hotelskog objekta.
“Nijesu prodali samo zemlju ili plac, nego istoriju i tradiciju ulcinjskih pomoraca i njihovih porodica. Mnogi su se zalagali, pa i tadašnji predsjednik SO, da tu Opština izgradi muzej posvećen pomorcima i dio za prijem gostiju, poput Vile Gorica, gdje bi mogli biti ugošćeni uvaženi ambasadori, predstavnici diplomatskog kora ili cijenjeni domaći i inostrani javni funkcioneri koji bi uz to imali priliku da posjete muzej na pjeni od mora, a ne u kancelariji sa pogledom na Možuru.”
Bonus video:
