Početkom septembra prošle godine Baranin Stevan Horvat krenuo je u neobičnu avanturu - iz Bara se biciklom uputio u Kinu. Kaže da je od tada prešao 11.500 kilometara i da sada odmara u Indiji.
Horvat za “Vijesti” priča da trenutno boravi u Goi, u Indiji, gdje planira i pripema se za nastavak puta. Tome su prethodile vožnje od sedam do dvanaest sati, noći u šatoru i brojna nova iskustva. Do Kine mu je preostalo oko deset hiljada kilometara.
“U Indiji je pravo uživanje, odmor, more, kupanje, druženje i vožnja motora”, kazao je Horvat.
Dodao je da put traje duže nego što je planirao jer je vozio dodatnih tri hiljade kilometara kako bi došao do jedine granice između Indije i Pakistana, država koje, kako je on iskusio, nemaju dobre odnose, pa nema bližih granica.
“Imaću i jedan minus, vjerovatno, a to je Bangladeš i Mjanmar jer je rat u Mjanmaru. Ako bude bilo kakve šanse da prođem granicu, ja ću proći”, istakao je Horvat i dodao da mu rat nije stran, da ga je i on iskusio u svojoj zemlji devedesetih godina prošlog vijeka.
Ukoliko ne bude mogao da uđe u Mjanmar, kaže da će ga preletjeti avionom, što bi bila jedina etapa tokom biciklističke avanture koju nije prešao na pedalama. Ističe da je je to posljednja opcija.
Horvatu je ovo peti put oko svijeta na biciklu, a Kina je najdalja destinacija koju je zadao sebi i pedalama, a Šangaj krajnji cilj.
“Prvi put sam krenuo na ovo putovanje i stigao do Ankare i tražio vizu za Iran, oni su bili zatvoreni zbog COVID-a. Morao sam da tražim drugo nešto, vratio sam se kući, kupio kartu za Egipat, poslije mjesec dana, i onda sam cijelu zimu proveo vozeći biciklom u Africi, četiri mjeseca”, prisjetio se Horvat.
Ovo putovanje mu, za sada, ide super i zadovoljan je. Prati ga, naglasio je, prijatna energija i sve je pozitivno. Na biciklu je imao minimalnih kvarova i lako ih je popravio. Samo jednom je pao sa bicikla dok je uzvraćao jedan od brojnih pozdrava iz automobila sa ceste.
“Ovo je najljepše putovanje koje čovjek može da ima, najveće iskustvo se stekne, najviše se vidi, upoznaju se ljudi, kulture, vjere, običaji. Vozio sam od 100 do 200 kilometara u jedno vožnji i teško je sažeti šta se svi vidi usput”, rekao je.
U Indiji puni baterije jer su takve vožnje zahtjevne i često se umori. To mu otežava ljuta i teška hrana na koju nije navikao i usporava ga da se vrati punoj snazi za nastavak puta.
Ovaj put može ali i ne mora biti skup, kazao je Horvat. On je godinama štedio kako bi mogao da krene oko svijeta, a u tome su mu pomogli prijatelji i ljudi dobre volje koji su finansijski, preko društvenih mreža, pomogli da ode na put.
On im uzvraća tako što dokumentuje i snima svaku vožnju i dijeli sa njima svoje iskustvo na Jutjubu.
“Ovo može biti najjeftinije nešto na svijetu, a može i da se spava po hotelima, da se vozi najbolje biciklo, da se jede najbolja hrana, onda bi to bilo praskupo i nemoguće za mene lično. Ja se maksimalno trudim da ne spavam po hotelima, spavam svuda, gdje stignem, u žbunju, imam šator sa sobom, bilo gdje kad se umorim”, priča Horvat.
On je naglasio da u Indiji imaju jako jeftina prenoćišta koja su maltene bonus kada se plate večera i doručak. Spavao je, kako je kazao, i u vjerskim objektima skoro svih religija koje je upoznao tokom puta.
Trebala mu je i nova odjeća i oprema za biciklo, ali je čekao da sve to kupi u Indiji jer je, kako kaže, neuporedivo jeftinije od drugih zemalja, zbog domaće proizvodnje.
Ljubaznost najljepša uspomena
Horvat će sa ovog puta donijeti brojne uspomene koje ne može ni da sroči u jednom razgovoru, ali ono što će posebno pamtiti je gostoprimstvo i ljubaznost ljudi u Iranu i Pakistanu. On je slušao i čitao priče o tome, ali kaže da se pozitivno iznenadio kada je tamo stigao.
“U Iranu sam kucao ljudima na vrata, oni bi me primili u kuću, potpunog stranca, hranili bi me, i dali bi mi spavanje za džabe - sve, samo uđi. Čak ne bi pričali engleski, nego odmah shvatili da sam stranac, biciklista, i gestikulacijom me pozvali da uđem”, ispričao je.
U Pakistanu su mu, prisjetio se, na ulici prilazili, tražili da čuju priče o njegovim avanturama i nudili hranu i prenoćište.
Za Bar i Crnu Goru, ili makar Jugoslaviju, Tita, Balkan, Srbiju i Hrvatsku, čuli su samo poneki ljudi od brojnih koje je susreo tokom svojih putovanja. Često mora na mapama da im pokaže gdje se nalazi njegova zemlja.
Svjetski putnici u Baru probudili želju za avanturom
U razgovoru za “Vijesti” Horvat se prisjetio kako je sve počelo. Odrastao je na Velikom pijesku u Baru, gdje su dolazili i boravili biciklisti iz cijelog svijeta, jer je Bar ruta svih ljudi koju putuju Evropom i idu za Istanbul kroz Albaniju.
“Kad sam vidio da ljudi putuju s torbama na biciklu, ja sam oduševio. Tada sam dobio ideju i rekao - ovo ću biti ja jednog dana. Od toga je prošlo 15 ili 20 godina kako bih stigao do realizacije, moralo je mnogo stvari da se poklopi, da se skupe pare, da se kupi pouzdano biciklo, da se kupi oprema dobra, nađe vremena, da se nađe hrabrosti”.
Horvat je istakao da to, koliko god je lijepo, nije lako jer iza sebe ostavlja dom, porodicu i prijatelje na neodređeno vrijeme.
Za sebe kaže da je veliki avanturista, da mu je “čitavog života to i u glavi, i u tijelu”.
Bonus video:
