Dva misteriozna bijega albanskih brodova iz teritorijalnih voda te države, odmah nakon Drugog svjetskog rata, jedan prema Italiji, drugi prema Crnoj Gori, završena su tragično - u prvom slučaju pogibijom, u drugom nestankom članova posade.
Oba slučaja, priča vanredni profesor računarskih nauka u Tirani i vrsni poznavalac pomorske istorije, Ulcinjanin Ilir Čapuni, usko su povezana sa Ulcinjem, jer su žrtve na brodovima bili i ljudi koji su vukli korijene iz tog grada, vjerovatno samo u namjeri da se domognu zavičaja...
U rano jutro, 1. juna 1947. godine, patrolni čamac “Mujo Ulqinaku”, tada najbrže plovilo Ratne mornarice Narodne Republike Albanije, pravio je čudne manevre približavajući se luci Drač. Kad je brod stigao do mola, prisutni su vidjeli da njim upravlja mornar Spiro Kote. Sa Koteom, prethodne noći, isplovile su i njegove kolege Vlash Bushi, Xhemal Kerrniqi i Enver Kruči, ali se sa mola tog jutra nijesu mogli vidjeti - paluba je bila sablasno pusta. Svu trojicu navodno je likvidirao Kote i spriječio ih u namjeri da pobjegnu u Italiju.
“Noć prije nego je Kote uplovio u luku, oficiri i mornari, njih trojica, ubijeni su prilikom pokušaja da se domognu Italije. U toj namjeri spriječio ih je upravo Kote, koji je potom postao pravi heroj komunističke Albanije”, priča Čapuni pozivajući se na informacije iz Antologije albanskog pomorstva autora Shefqeta Kercellija iz 2013. godine i Godišnjaka pomorstva i rečnog saobraćaja FNR Jugoslavije iz 1953.
Dodaje da se tačno ne zna šta se desilo i kako su ubijeni članovi posade prilikom neuspjelog bijega, jer je poznata samo verzija prema ne baš uvjerljivoj priči jednog mornara.
“Cijela ta storija ima dvije direktne veze sa Ulcinjem. Prva je naziv patrolca ‘Mujo Ulqinaku’, koji je dobio ime po heroju rodom iz Ulcinja - Mujo Cakuli Ulqinaku. Druga je ona tragična - Xhemal i Enver bili su od ulcinjskih porodica”, kaže Čapuni.
Od tog događaja, priča dalje, svi mornari bili su pod striktnom prismotrom Sigurimija (albanska tajna služba). I ne samo oni, već i njihove porodice. Ali, ni stroge mjere nadzora, nijesu pokolebale neke pomorce da pokušaju da se otrgnu iz čeličnih stega režima tadašnjeg vladara susjedne zemlje Envera Hodže...
Samo šest godina kasnije, dogodilo se novo bjekstvo i još jedna tragedija, ovog puta u crnogorskim vodama, kod Rta Đerane na Velikoj plaži, u kojoj je život izgubilo najmanje dvoje članova posade rodom iz Ulcinja u pokušaju da se domognu zavičaja.
U večernjim satima 16. februara 1953. godine, pod još i danas nerasvijetljenim okolnostima, pri jakom jugu, remorker “Zaho Koka” uputio se, na poziv za pomoć, sedam milja zapadno od Rta Rodon.
“Međutim, brod je velikom brzinom stigao do Ulcinja, i na stotinjak metara od Rta Đerane, nasukao se. Tijela mornara nikad nijesu pronađena, a njihova imena u Albaniji se ne znaju. Zna se samo da se jedan od mornara spasio i da je emigrirao za Italiju, a potom za Ameriku”, priča Čapuni.
Dan poslije, jugoslovenske vlasti su konstatovale nezgodu jer je jarbol broda virio iznad površine vode. U maju te iste godine, “Brodospas” sa svojom dizalicom “Veli Jože”, podigao je olupinu i izvukao na suvo. Moćni motor, kaže Čapuni, izvađen je i moguće postavljen na neki drugi brod.
Prvobitno ime remorkera bilo je “Tigri”, jer je bio brz i ponos Dračkog brodogradilišta i lučkih vlasti. Imao je čeličnu konstrukciju i drvenu oplatu dužine 30 metara.
“Jedan od prvih sagrađenih u tadašnjem brodogradilištu u Draču, ali sa jako modernim motorom ‘Skoda praha ČKD’. Zbog dobrog motora i brzine, korišćen je najviše za brze zadatke - za razliku od ovoga remorkera, dva druga kojim je Albanija tad raspolagala, imala su parni stroj i trebalo im je puno vremena da se stave u stanje pripravnosti. Kada god bi neki brod imao problema u albanskim vodama, tadašnji Tigar a kasnije ‘Zaho Koka’, bio je časkom na licu mjesta”, priča Čapuni.
Dodaje da su podaci o toj tragediji i dalje obavijeni velom tajne.
“Podaci u ovoj tragediji pokriveni su zavjetom ćutanja. Poslije ‘herojskog’ podviga Spira Kotea, to bi bila izuzetna blamaža za albansku javnost, pa je nesreća vješto sakrivena. Imena članova posade nikada nijesu objavljena, a njihove porodice nijesu internirane kao što je bio slučaj za čak manje prestupe u tadašnjoj Albaniji. Ono što znamo, jeste da su i oni bili od ulcinjskih porodica i da je ih bilo bar dvojica”, kaže Čapuni.
Ne zna se tačno, navodi, ni koji brod je slao SOS signal.
“Ili je možda to bila jedna vješta simulacija zarad bijega. Brzi vodeni tigar, nestao je iz registara i niko ga više nije pominjao. Podatke je tada preuzeo Sigurimi. Čak i u antologijama pomorstva nigdje se ne pominje njegova sudbina. Našli smo ga u sjećanju starih ulcinjskih kapetana i u Godišnjaku pomorstva i rečnog saobraćaja za 1953, koji je objavljen 1954. godine”, kaže Čapuni.
U Godišnjaku, pod stavkom 12, piše da je albanski remorker Zaho Koka, 16. februara 1953. godine, 20 minuta poslije ponoći, na položaju 0,5 Nm SE od Rta Đerane, usljed jakog nevremena i kvara na motoru, potopljen u blizini obale. Procijenjena šteta na brodu iznosila je tri hiljade dinara.
Konverzacija sa rođacima očima i Morzeovom azbukom
Čapuni priča da su ulcinjski moreplovci, radeći na brodovima SFRJ, imali prilika da često pristanu u Draču ili Valoni, ali i redovnih problema jer im tamošnje vlasti nijesu dozvoljavale silazak sa broda.
“Sada rahmetli (pokojni) kapetan Abdulah Nimanbegu, 2018. godine mi je pričao kako im albanska straža nije dala da silaze s broda dok se vrši iskrcaj. Kao i većina Ulcinjana, i on je imao rođake tamo, ali je mogao da s njima komunicira samo očima”, priča Čapuni.
Sjeća se i da mu je drugi ulcinjski poznati kapetan, Zejnel Ismailaga, takođe pričao kako se očima i signalizniranjem Morzeove azbuke aldis lampom, sporazumijevao sa jednim Ulcinjaninom iz porodice Kalezić. Ulcinjanin je očima pokušavao da objasni da udaje kćerku.
“Tokom ove čudne konverzacije, čuvari su upozorili Ulcinjanina iz Drača da se udalji od broda, pa je ovaj nastavio ‘razgovor’ udarcima čekića, a Ismailaga ritmičkim udarcima u oplati. Jedan kolega na brodu koji je čuo udarce nije ukapirao da li ženi sina ili udaje kćerku jer riječ ‘martesa’ na albanskom znači i jedno i drugo. Ismaliaga mu je objasnio da udaje kćerku. Kapetan je tom Ulcinjaninu idući put donio iz Splita džempere i druge stvari za njen miraz”, sjeća se Čapuni razgovora sa poznatim ulcinjskim kapetanima koji su pričali o čudnim konverzacijama sa Ulcinjanima koji su živjeli u Draču i Valoni.
Bonus video:
