Bez patetike, molim te. I nemoj od mene praviti heroja. Naježim se kada čujem da se osobama sa invaliditetom prikači to herojstvo. Mi smo kao i svi ostali, sa osmijehom me savjetuje Nikšićanin Blagoje Šturanović.
Sa osmijehom prihvatam savjet. Zato i neću pisati o Blagoju heroju, jer herojstvo je odavno postalo “izlizano” u zemlji u kojoj narod često treba podsjećati na Marka Miljanova i “Primjere čojstva i junaštva”. Neće biti ni patetike, jer ionako “patetišemo” po čitav dan, da nas je teško slušati.
Pisaću o čovjeku koji te šarmantnim osmijehom razoruža, koga ponekad treba opomenuti da uspori da mu ne bi “napisali kaznu” jer su njegove ideje, želje i htjenja, brže od sredine u kojoj živi. O čovjeku koji je osobama sa invaliditetom omogućio da prošetaju i provozaju se modnom pistom, koji je Nikšićane, preko murala, upoznao sa Džudi Hjuman i podsjetio ih na Fridu Kalo, koji je uz pomoć lokalne uprave i UNDP-a otvorio prvi klub za osobe sa različitim vrstama invaliditeta “Adapt” i odlučio da zajednicu prilagodi njima, a ne njih zajednici. I polazi mu za rukom. Samo ga je ponekad teško stići - ne zbog kolica, nego zbog volje, snage i kreativnosti.
Predodređen mu plan “B”
Ko je Blagoje Šturanović? Direktor nevladine organizacije “Mozaik” iz Nikšića koja okuplja osobe sa invaliditetom i svi zajedno, kocku po kocku, grade kolaž raznolikosti koji se zove život. Ali, on je i mladić koji uvijek “u rukavu” ima plan “B”.
“Imam 27 godina i jedinac sam. Živim sa roditeljima, a moj invaliditet je prouzrokovan spinalno-mišićnom atrofijom, jednom od rijetkih bolesti. Iako kao društvo nijesmo zreli, iako još dosta moramo da učimo, zajednica u kojoj sam odrastao, i škole u kojima sam učio, bila je mnogo zrelija i naprednija i od društva kakvo je danas”.
Igrom slučaja, kako kaže, roditelji su ga upisali u OŠ “Mileva Lajović Lalatović”, a ne u školu koja mu je bila najbliža. U toj školi je, privremeno, bilo smješteno područno odjeljenje iz Rubeža, i Blagoje je, igrom slučaja, dospio u to odjeljenje.
“Učiteljica je s učenicima, prije nego što sam počeo, jer sam kasnio mjesec s upisom, odradila sjajan posao što se tiče edukacije, tako da su me svi fino prihvatili i nikada se nijesam osjećao kao da sam drugačiji od njih. Uostalom, i nijesam. Kada su se, nakon mjesec, vratili u Rubeža, i ja sam otišao s njima, iako je to dosta dalje od mene, jer živim u gradu. Nijesam želio da mijenjam dobar tim s kojim sam krenuo. Nikada nijesam osjećao da im predstavljam teret, uprkos tome što nijesmo imali pristupačne kabinete i sve ostalo, ali to njima nijebio problem. Mislim da su oni dosta toga naučili tada. Sve su to sjajni, divni ljudi sa kojima sam još u kontaktu”.
Kada je u šestom razredu prešao u matičnu školu dočekali su ga opet sjajni mali-veliki ljudi, izuzetan nastavni kadar i... nepristupačnost učionica i kabineta, pa su roditelji, do završetka osnovne škole, morali da ga nose uz stepenice.
Sa osmijehom kaže da misli da su mu nastavnici ponekad “progledali kroz prste”, iako to nikada nijesu htjeli da priznaju, da invaliditet u osnovnoj školi nikada nije želio da koristi da bi imao neke privilegije, osim u jednom - bio je prava mala pričalica i zbog toga je samo dobijao bezazlene opomene.
Želio je da upiše Srednju stručnu školu, ali zbog njene nepristupačnosti morao je da posegne za planom “B” i da upiše Srednju ekonomsko-ugostiteljsku školu, pravno-administrativni smjer. Kako kaže, srećom mu plan “A” nije uspio.
“Nekako sam čitavog života htio da uradim jedno, ali sam igrom slučaja uradio drugo, i svaki put se ispostavilo da je ta druga opcija bolja. Tako je bilo i sa srednjom školom. Bila je to prva generacija pravno-administrativnog smjera i zaista je tu bilo fenomenalno. To je jedan od najljepših perioda u mom životu. Sjajna ekipa, a bilo je i učenika sa kojima sam završio osnovnu školu, tako da sam sa pojedinima prijatelj 20 godina”.
Iako je 2015. godine završio srednju školu, i dalje je Ekonomsko-ugostiteljska jedina srednja škola u Nikšiću pristupačna osobama sa invalidskim kolicima.
“Do skoro smo imali i većinu osnovnih škola koje su bile nepristupačne. To je zaista jedan apsurd. Osnovno obrazovanje je obavezno, ali ti ne dobijaš mogućnost da ga završiš”.
I kod upisa fakulteta, plan “B” je bio bolji od plana “A”. Htio je da upiše informacione tehnologije, ali zbog putovanja u Podgoricu upisao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Ostalo mu je šest ispita do dobijanja bečelor diplome, ali zbog posla nikako fakultet da privede kraju. Plata, mogućnost da radi i zarađuje, a kasnije i osnivanje “Mozaika”, odvukli su ga od sociologije. Do kada, ne zna. Možda do novog plana “B”.
Nevidljivi postali vidljivi
“Kao srednjoškolac sam se angažovao u nevladinom sektoru. Postao sam aktivan jer sam želio da pokušam da promijenim sve ono što mi smeta. Svaki dan sam se sretao sa nekom preprekom o kojoj ranije nijesam razmišljao, i počeo sam da tražim način da se one nekako riješe. Edukovao sam i sebe, i druge, učio o ljudskim pravima, o pravima koje imam kao i svaki drugi građanin. Priključio sam se Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore, sreo osobe sa invaliditetom koje su bile aktivne, koje su se izborile za dobar status u društvu. Meni je tada bio pojam da vidim nekoga kako vozi svoj automobil, ili živi samostalno. Sve me to motivisalo da počne da radim kako bih bio finansijski samostalan”.
I ponovo na scenu stupa plan B. Prošao je obuke za akvaponijsku proizvodnju u sklopu projekta “Artos”, koji je realizovala Eparhija budimljansko-nikšićka, bio među tri najbolja kandidata i dobio priliku da se zaposli. Ali, uslov je bio da ima rješenje o procentu invaliditeta. Iako je, kako kaže, na vrijeme podnio zahtjev, komisija nije zasjedala duže od šest mjeseci, pa je posao dobio drugi kandidat.
“I opet plan B. Goran Macanović, moj veliki prijatelj, u sklopu jednog projekta osnovao je firmu ‘Oganj’ koja se bavila izradom suvenira i pozvao me da vodim digitalnu štampu. Tu sam proveo fine dvije i po godine i onda smo koleginica Mirjana Spasojević i ja osnovali ‘Mozaik’. Rješenje za nevladinu organizaciju smo dobili u februaru 2020, a ubrzo zatim kreće i korona. U početku nijesmo mogli previše da se aktiviramo. U kancelariju smo ušli 1. decembra 2021. i počeli da ‘uvezujemo’ ljude u ‘Mozaik’. Sada nas ima od 50 do 100 članova i volontera, ali nijesu svi uvijek aktivni”.
Prva njegova ideja bila je da ljude “izvede” iz kuća i stanova.
“Zaista smo izvukli neke ljude iz kuća koji po pet godina nijesu izlazili. Oni kažu da smo ih ‘oživjeli’. Sada je potpuno normalno da po gradu sretneš veći broj ljudi u kolicima, sa štakama, koje je zajednica prihvatila kao dio sebe”.
Postali su “vidljivi”. A to je ono što je Blagoje i želio - da “upali svjetlo” i iz mraka izvuče nevidljive.
“Vidljivi možete postati samo ukoliko ste ste tu, ukoliko vas i drugi vide. Zato mi je prvi posao bio mnogo bitan - ne zbog plate, nego što sam mojim vršnjacima pokazao da i ja ustajem svako jutro u sedam sati, da idem na posao po snijegu i po kiši. Nijesam imao automobil, pa pješke na posao. Kad je kiša, vjetar mi lomi kišobran, ispada mi iz ruke, ali ne odustajem”.
Nakon vršnjaka, na red je došla lokalna uprava. I njima je želio da pokaže da su vrijedni, kreativni, i da mogu i hoće da budu ravnopravni partneri. Naišli su na otvorena vrata, dobili neophodnu pomoć, vozilo i prostor za klub, a onda se Blagoje “razmahao” idejama.
“Organizacije kada pišu projekte stave po dvije-tri velike aktivnosti. A ja, po sedam-osam. I to ne bilo kakvih”.
Sanja o ravnopravnom društvu jednakih šansi
O kakvim je idejama riječ govori i to da su organizovali prvu modnu reviju osoba sa invaliditetom u Nikšiću kada je tridesetak manekenki i manekena “pokorilo” nikšićki Trg slobode, sugrađanima poklonili mural Fride Kalo, meksičke slikarke bez koje je priča o slikarstvu posljednjih decenija XX vijeka nezamisliva, i Džudi Hjuman, međunarodno prepoznate zagovornice prava osoba sa invaliditetom koju mnogi smatraju rodonačelnicom pokreta za OSI. Riječ je o ženama koje su imale dječju paralizu, ali o kojima se ne priča kao o osobama sa invaliditetom, već kao o uspješnim ženama.
Sljedeće sedmice prikazaće film koji su uradili o ženama sa invaliditetom u Crnoj Gori. To je samo dio onoga što su uradili i rade.
“Želim da iz dana u dan napredujemo, da se što više dokazujemo, da razvijamo nove ideje i projekte. Ne vjerujem u čarobni štapić, već u znanje, kapacitet i upornost. To je ono što krasi naše članove i na taj način mijenjamo lokalnu zajednicu. Pričamo s njima, upoznajemo ih i sa nama i sa našim aktivnostima, zbijamo šale na račun našeg invaliditeta kako bismo im olakšali komunikaciju s nama. Želimo da se uključimo u sve sfere života, da nas svuda ima”.
A ne može da ih svuda ima. Nije im to omogućeno jer su im i dalje mnoge institucije i ustanove nepristupačne. Blagoje ima 27 godina i iako smo zemlja vječitih izbora, on još nije uspio da ostvari glasačko pravo, zbog, kako kaže, montažne rampe od 150 eura.
Članovi “Mozaika” nastavljaju da slažu kockice - kreće novi ciklus kreativnih radionica, psiho-socijalna podrška, pravno savjetovalište, a do kraja godine organizovaće prvu Skupštinu osoba sa invaliditetom u Nikšiću.
“Sanjam o ravnopravnom društvu jednakih šansi, o tome da će svi moći da se redovno školuju, da budu u redovnom procesu zapošljavanja, da mogu da ostvare one najbanalnije stvari - da uđu u taksi, prodavnicu, butik. To je inkluzija. Ne treba mi da se prilagođavamo društvu, nego društvo mora da se prilagodi potrebama svojih građana. Ne moraju nas uključivati u događaje. Možemo i mi uključiti ostale, kao što smo za modnu reviju uključili osobe bez invaliditeta, pripadnike manjinskih zajednica. Poručio bih svim osobama s invaliditetom da izađu iz kuće uprkos svim problemima koje imaju, da budu što vidljiviji, da dođu kod nas u klub da pokušamo zajedno da riješimo njihove probleme. Znam da je teško, znam da je nekada i neprijatno, svi smo kroz to prošli, ali ako želimo da mijenjamo svoj život moramo izaći, biti dio zajednice”.
A kada izađete, tu su Blagoje i članovi “Mozaika” koji vas raširenih ruku i s osmijehom čekaju u Vardarskoj ulici.
Bonus video:
