Crna Gora ne posjeduje zvanične podatke o tome gdje LGBTI osobe trpe diskriminaciju, kako se ona manifestuje, koji su njeni uzroci i posljedice. Raspoloživi podaci ukazuju na to da nečija stvarna ili pretpostavljena seksualna orijentacija igra značajnu ulogu u tome da li će biti razmatrani za neko radno mjesto, kazao je “Vijestima” izvršni direktor LGBT Forum Progresa Džon M. Barac.
Nova publikacija LGBT Forum Progresa i LGBTIQ Socijalnog Centra “Diskriminacija LGBTI osoba na radnom mjestu i u sferi radnih odnosa”, pokazala je da nešto više od četiri petine ispitanica i ispitanika, njih 82,7 odsto, tvrdi da su lično doživjeli diskriminaciju na radu po osnovu seksualne orijentacije. Njih 36,5 odsto, navodi se u publikaciji, diskriminaciju na radu doživjelo je i na polnoj osnovi. To istraživanje pokazalo je i da 70 procenata ispitanika ne bi prijavilo diskriminaciju na poslu i to, kako navode, iz više razloga.
Barac kaže da je poražavajuće da Crna Gora uopšte nema zvanične, reprezentativne podatke u ovom segmentu za posljednjih 10 godina. Koliko god dostupni podaci bili indikativni, kaže, nijesu dovoljni jer nijesu generisani od države i ne pružaju sveobuhvatan uvid u realno stanje stvari.
“Ono što možemo da konstatujemo jeste da je diskriminacija LGBTI osoba, prema podacima koji jesu dostupni, prisutna u svim sferama i na svim nivoima, bez obzira da li je u pitanju privatni ili javni sektor. I ne samo to, već je diskriminacija LGBTI osoba rasprostranjena i u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, medijima, politici i drugim ključnim oblastima. Samim tim, ne samo da prostor za diskriminaciju postoji, već je ona hronični problem LGBTI osoba u Crnoj Gori i dio svakodnevnog života, što LGBTI osobe čini posebno izloženim negativnim posljedicama diskriminacije”, kazao je Barac, dodajući da “cjelokupan sistem, kroz loše kreirane zakone i javne politike, takođe, diskriminiše LGBTI osobe i doprinosi društvenoj marginalizaciji.”
Previše oslanjanja na rad NVO
Prema njegovim riječima, država se aktivno “oslanja na sporadična istraživanja nevladinih organizacija (NVO), koja, često, ukazuju na specifični problem u datom trenutku, ali ne daju širu sliku i ne ukazuju na dugoročne trendove i druge parametre koji su potrebni svakom ozbiljnom sistemu”. Barac “Vijestima” kaže da, zbog toga, možemo da pretpostavimo i govorimo na osnovu ograničenih saznanja o tome šta su pravi razlozi odbijanja za posao, ali i drugih problema s kojima se LGBTI osobe suočavaju u Crnoj Gori.
“Homonegativizam, kao posebno izražen fenomen u crnogorskom kontekstu, jedan je od uzročnika ovakvog stanja, a osnažen je lošim javnim politikama i aktivnostima koje država (ne) preduzima u oblasti ljudskih prava LGBTI osoba. Sve ovo potvrđuju i reprezentativna istraživanja koja pokazuju izuzetno visok stepen socijalne distance prema LGBTI osobama, izrazito negativne stavove prema tim osobama, koji se manifestuju u svakodnevnim komentarima na društvenim mrežama koji su ispunjeni mržnjom i pozivima na nasilje, kao i činjenici da LGBTI osobe u Crnoj Gori žive u okruženju (društvenom, socio-ekonomskom, političkom i sl.) koje aktivno i disproporcionalno više doprinosi razvoju manjinskog stresa kod LGBTI osoba”, rekao je Barac.
LGBT Forum Progresu se zbog problema u kontekstu rada i radnih odnosa, u prvih šest mjeseci tekuće godine, javilo 26 osoba. Nepostojanje odgovarajućih mehanizama podrške LGBTI osobama, smatra Barac, naročito je problematično.
“Nažalost, usljed nedostatka sistemskih mehanizama podrške za LGBTI osobe i druge marginalizovane zajednice u Crnoj Gori u ovom domenu, oni su primorani da podršku traže od nevladinih organizacija, koje su najčešće prva (ili jedina) adresa na koju se pojedinci obraćaju. Ni javne politike u ovoj oblasti nisu smisleno postavljene, ne počivaju na realnim podacima, niti su horizontalno i vertikalno usklađene, što u krajnjem onemogućava njihovu implementaciju i poboljšanje položaja LGBTI osoba u društvu”, objasnio je “Vijestima”.
Diskriminaciju potrebno dokumentovati
Ukoliko se LGBTI osoba suočava sa diskriminacijom ili nasiljem na poslu, ističe Barac, neophodno je sve dokumentovati, ali na način koji je u okvirima zakona.
“Ukoliko je u pitanju ozbiljna prijetnja po bezbjednost ili život, onda je prvi korak da se pozove Uprava policije i da se situacija prijavi, odmah nakon što se taj zaposleni nađe na bezbjednom mjestu i van situacije direktne opasnosti. U drugim situacijama, kao što je navedeno, poželjno je prikupiti što je više moguće materijala koji bi u daljim procesima potvrdili ono što LGBTI osoba prijavljuje i prirodu samih problema s kojima se suočava”, kazao je Barac.
Sagovornik “Vijesti” ističe da je LGBTI osobama, u Crnoj Gori, dostupan niz mehanizama zaštite ljudskih prava. Prva adresa, u najvećem broju slučajeva su, kaže, NVO koje štite ljudska prava ili Institucija zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (ombudsman).
“S obzirom na to da nevladine organizacije ne predstavljaju sistemski mehanizam, naše djelovanje je najčešće u sinergiji upravo s institucijom ombudsmana, ali i drugim sistemskim akterima - Upravom policije, tužilaštvom, sudovima. Ukoliko se radi specifično o diskriminaciji na radu i u sferi radnih odnosa, LGBTI osobama, kao i svim drugim građankama i građanima, su dostupni i Agencija za mirno rješavanje radnih sporova i Centar za alternativno rješavanje sporova. Konačno, jedna od adresa, u zavisnosti od nivoa internih kapaciteta, je i direktno sam poslodavac, odnosno specijalizovano odjeljenje ili sektor koji je nadležan za ova pitanja”, objasnio je Barac.
Ističe da je najdjelotvornije sredstvo za zaštitu od diskriminacije na radnom mjestu tužba nadležnom sudu.
“Prije podnošenja tužbe zaposleni je dužan da se, shodno odredbama Zakona o radu, prvenstveno obrati poslodavcu, te Centru za alternativno rješavanje sporova ili Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova. Ukoliko taj postupak ne uspije, zaposleni dobija potvrdu o neuspjeloj medijaciji/mirnom rješavanju radnog spora, te isti može, shodno odredbama Zakona o zabrani diskriminacije, podnijeti tužbu nadležnom sudu”, rekao je Barac.
Za sigurnost potrebni protokoli
Sigurnost LGBTI osoba, kaže Barac, biće osigurana samo ako poslodavci imaju protokole, procedure i politike za zaštitu od diskriminacije, nasilja i drugih negativnih pojava. Samim tim, kaže, te politike moraju da budu jasne, “u skladu s kulturom kompanije i da odgovaraju na realne uslove u kojima kompanija posluje”.
“Jednostavno rečeno, one moraju da budu u skladu sa crnogorskom stvarnošću, a istovremeno usklađene sa zakonodavnim okvirom i međunarodnim standardima. Konačno, one moraju da se primjenjuju i važe jednako za sve. Nažalost, sve ovo u Crnoj Gori, danas, gotovo i da ne postoji ili je na nivou rijetkih primjera koje bilježimo uglavnom kod međunarodnih kompanija koje posluju u našoj zemlji”, smatra Barac.
Suština problema je, ocjenjuje, nepostojanje sistema, “odnosno države kojoj je stalo do ljudskih prava LGBTI osoba u Crnoj Gori”.
“... I čiji ‘napori’ kulminiraju osvjetljavanjem zgrada duginim bojama, donošenjem neadekvatnih i loših javnih politika i zakona, i demonstracijom dominacije moći nad LGBTI zajednicom. U ovakvom okruženju i kontekstu, gdje sama država ne radi sve ono što zahtijeva od drugih, teško je očekivati da bilo ko iskorači iz takvog okvira, uključujući i poslodavce, odnosno biznis sektor”, kazao je Barac.
Prema njegovim riječima, da bi stanje u društvu za LGBTI osobe bilo bolje, država mora da prepozna i prizna greške koje “aktivno i u kontinuitetu pravi kada su u pitanju ljudska prava LGBTI osoba”.
“... Zatim da se sistemski i sistematski ispravi sve što je do sada propuštala da učini ili ciljano nije činila i, konačno, da omogući LGBTI osobama pristup pravdi i zaštiti pred zakonom. Bez toga, kompletan kontekst ljudskih prava LGBTI osoba ostaće na nivou kozmetičkih javnih politika i fasade duginih boja koja trenutno postoji, a LGBTI zajednica će nastaviti da trpi svakodnevne posljedice”, zaključio je Barac.
Bonus video:
