U salu je ušlo 200 osoba, koje su se Dajani Vukčević iz Podgorice predstavile imenom i prezimenom, godištem i kazali su odakle dolaze. Dali su joj i otisak prsta. Nešto kasnije, Dajana je, od njih 200, među pet nasumično izabranih, prepoznala troje - i to samo na osnovu otiska prsta.
"Stvarno sam loša", kaže u razgovoru za "Vijesti", zamjerajući sebi jer nije uspjela da, po njenim mjerilima uspjeha, ispuni zadatak.
Otisak prsta je jedinstveni biometrijski parametar na osnovu koga je moguće izvršiti identifikaciju ljudi. Taj proces godinama su ručno obavljali timovi stručnjaka, pretražujući ogromne baze. Sistem prepoznavanja otiska prsta je unaprijeđen sa napretkom računarske tehnike, kada su razvijeni automatski sistemi za obradu, klasifikaciju i prepoznavanje. Dajana sve to radi sama.
Nakon što je od 200 ljudi uspjela da na osnovu otiska prsta prepozna "samo" troje, pred Dajanu je postavljen novi izazov - još četiri osobe su joj pokazale svoje otiske i saopštile lične podatke. Ovog puta, zadatak je ispunila 100 odsto. Svoje umijeće Dajana je nedavno predstavila u jednom šou programu u Srbiji. Željela je da javnosti pokaže svoj dar, ali i šta sve ljudski um može da postigne dugogodišnjom vježbom.
Tridesetdvogodišnja Dajana je grafički inženjer, jedini je sudski vještak u oblasti grafičke tehnologije u Crnoj Gori i zamjenica je direktora u štampariji "Vijesti". Svakodnevno joj pred očima prolazi na stotine stranica, na kojima uočava greške koje promiču urednicima.
“Kolege me zovu lovac na greške”, kaže ona.
To da ima sjajnu memoriju je otkrila njena majka.
“Rođena sam prijevremeno. Dok sam bila u inkubatoru, osvijetlili su mi jedno oko i očni živac je kasnije počeo da mi slabi. Kada sam imala godinu, majka je primijetila da na jedno oko ne vidim dobro. Počela sam da idem na vježbe fuzije i mislim da su one odigrale važnu ulogu u razvoju moje inteligencije i memorije”, kazala je Dajana.
Tokom jednog od pregleda, kada su joj bile tri godine, iznenadila je ljekare pogodivši sve što su joj pokazali.
“Majka je bila ubijeđena da sam ja nekako naučila napamet sadržaj table. Ljekari su ukapirali da mi je dovoljno da na nekoliko sekundi vidim sadržaj i zapamtim ga, pa su zbog mene stalno mijenjali tablu. Jedino tako su mogli da prate moj napredak”.
Iako inteligentno dijete, Dajana u osnovnoj nije bila posebno dobar đak i dosađivala se.
“Vidjela bih da gradivo koje nam pokazuju može da se radi na neki drugi, moj način. Nisam imala potrebu da objašnjavam drugima kako ja to vidim. Nastavnici me nisu shvatali. Za njih sam bila veliki problem, jer nisam radila onako kako to gradivo ili oni predviđaju. A niko me nije pitao zašto mislim tako kako mislim, da li mogu da objasnim svoj način rada”, kaže ona.
Dajana smatra da bi nastavno osoblje trebalo da njeguje različitost, da pruže šansu djetetu da objasni svoj način razmišljanja i ideje.
“Umjesto toga ti kažu da si budala i omalovažavaju te, jer imaš hrabrosti da kažeš šta misliš. Razumijem da su plate nastavnika male, da su nezadovoljni, ali opet - nisu svjesni koliko njihov način rada može da utiče na budućnost nekog djeteta. A kroz igru i normalan primjer sve može da se objasni”, kazala je ona.
Nakon godina dosađivanja u osnovnoj, za Dajanu zabava počinje upisom u Srednju hemijsku školu “Spasoje Raspopović”. Prva je generacija grafičara.
“Željela sam da budem neurohirug”, kaže ona, dodajući da je ipak ta želja, spoznajom ljepote zanimanja koje je odabrala izborom srednje škole, napustila.
“Kada sam prvi put ušla u štampariju i vidjela kako se štampaju novine i knjige, bila sam srećna, kao da sam u NASA laboratoriji. Pomislila sam da je to definitivno ono čime želim da se bavim”.
Dajana je u srednjoj školi bila đak generacije, stipendista je “Vijesti”, završila je Fakultet za grafičku tehnologiju u Beogradu, gdje je i specijalizirala.
“Doktorske još nisu otvorene, čekam, pa da završim i to i pređem na neku drugu životnu priču”, kaže ona.
Po završetku studija, Dajana je počela da se preispituje šta dalje, u čemu još može da se pronađe. Kako je uvijek za sebe vjerovala da je inteligentna, odlučila je da ode na testiranje i provjeri da li zaslužuje da bude članica Mense.
“Majka i brat nisu vidjeli svrhu u tome i govorili su mi da je možda bolje da mislim da sam pametna, nego da se razočaram. Nisam odustala, jer volim da sam načisto sa svim i direktno se suočavam sa strahovima i problemima”.
Testiranje je pokazalo da Dajana spada u jedan odsto populacije sa prosjekom inteligencije iznad 156, po Katelovoj skali.
“I ne znaju koliko je to, da li 157 ili 257, jer skala nije toliko precizna i može da tačno odredi stepen samo do 157", objašnjava ona.
Danas je Dajana član predsjedništva Mensa Crna Gora, uživa u planinarenju, plivanju, ronjenju... Uvijek traži nove izazove.
"Moju porodicu nervira što moram da se takmičim, ne shvataju da nemam potrebu da se dokazujem drugima, već sebi, da vidim dokle su mi granice, mogu li da ih pomjerim".
I mozak treba vježbati
Dajana je četiri godine trenirala odbojku i kaže da joj je bavljenje sportom pomoglo da postane bolja osoba.
"Shvatila sam da, koliko god da se čovjek ističe u nečemu, mora da nauči da pripada timu i da misli na tim. Trener Duco Radončić je sjajan psiholog i tačno je znao kako treba da radi sa nama. Kad bi se neko od nas malo uzdigao, on bi ga spuštao na zemlju. Učio nas je da ostanemo skromni u pobjedi, da ne povrijedimo suparnika, da svakog poštujemo, da vodimo računa uvijek šta radimo...”, kaže ona.
Koliko su fizičke vježbe važne za tijelo, kaže Dajana, toliko su i mentalne važne za mozak. Ona svakog dana, po buđenju, 10, 15 minuta radi vježbe ponavljanja. Važno je, kaže, da prije toga bukvalno ništa drugo ne radite.
"Ne uzimajte ni čašu vode, ni doručak, jer se mozak tada troši na varenje, na rad drugih organa", objašnjava ona. Vježbe ponavljanja zapravo znače ponavljanje materije koju ste usvojili dan ranije. Dajana osim njih, preporučuje i rješavanje rebusa, sudoku...
"Vježbanjem mozga umanjujete vjerovatnoću da obolite od neke psihološke bolesti”.
Bonus video:
