Prvi maj se slavi dva dana: prvog dana slave oni koji imaju, a drugog oni koji nemaju posao, kazao je svojevremeno poznati voditelj Milovan Ilić Minimaks.
Što se Crne Gore tiče, sudeći prema Minimaksovoj izjavi, 2.maja će baš biti “veselo” - slaviće preko 50.000 ljudi. A i šta ima da se slavi - produženi vikend, praznik (ne)rada ili dan radničkih prava?
Devedesetogodišnji Nikšićanin Vojislav Miljanić prisjeća se šta je nekada bio Prvi maj, a šta je danas. On je prvi put prvomajsku vatru zapalio ratne 1942. godine.
„Nijesam tada ni znao zašto se 1. maj slavi. Dobili smo naređenje od vrhovne komande da se na svim uzvišenjima nalože vatre. To smo i uradili. Iskupili se u grupicama, naložili vatre, pjevali, dozivali se s brda na brdo. Ostali smo dugo u noć. Imao sam tada nepuno 15. godina“, priča Miljanić, dok evocira uspomene na prve prvomajske uranke.
Sa proslavom Dana rada nastavljeno je nakon rata. Ponovo su gorjele vatre na svim uzvišenjima, čula se pjesma, igrala kola, svi su bili kao jedno. Vijorila se crvena zastava sa srpom i čekićem, petokrakom. Do 1957. u svim glavnim gradovima republika priređivane su parade u čast Prvog maja. Od tada samo u Beogradu.
„Gdje god sam bio sa školom, ili poslije na službi, svuda se slavio Prvi maj, kao jedan od najvećih praznika. Vatre su bile nezaobilazan simbol praznika naslijeđen još od 1890. godine kada se prvi put počeo slaviti Dan rada u tom obimu, nakon kongresa Druge internacionale koji je odžan godinu ranije. Crvena zastava je bila simbol jednakosti među ljudima“, priča nekadašnji prosvjetni radnik uz dodatnu lekciju iz istorije.
Nije naodmet, posebno danas, prisjetiti se zaboravljenih lekcija i to od čovjeka koji pamti mnogo, zna još više, a spreman je da to nesebično podijeli sa drugima.
„Kada sam se oženio i rodila se djeca znali smo Prvog maja da 'fićom' izlete pravimo u Ivangrad, Budvu, Trebinje... Taj dan smo se trudili da bude različit od drugih. Gdje god smo odlazili svuda je narod bio praznično raspoložen. I tako sve do devedesetih godina. Onda je nešto splasnulo, iako narod želi da se podsjeti tog datuma“, smatra čovjek kome je komunizam i danas na srcu.
Ne zna Miljanić zbog čega su utihnule prvomajske vatre, ali priznaje da je radnička klasa, u pravom smislu riječi, nestala.
„Nekada su svi disali jednom dušom, nije bilo velike razlike između radnika i službenika. Radnik se nekada poštovao, posebno onaj koji je bio u proizvodnji, koji je stvarao dohodak. Sada je sve drugačije. Nemamo više ni fabrika, ni radnika. Radnik je danas došao nizašta. Poveli smo se za ličnim interesima, sve gledamo kroz neki đavolji euro, a radnici su svedeni na minimum. Umjesto da rade, moraju da 'tezgare' da bi porodici obezbijedili egzistenciju“, kaže Miljanić.
Dug i buran život naučili su ga, kaže, da vrijedi nadati se.
„Nadam se da će nas taj Prvi maj ponovo ujediniti. Da ćemo opet biti jedno, da će se bogataši koji imaju milijarde urazumiti, milom ili silom“, smatra nepopravljivi sanjar koji još uvijek vjeruje u riječi „sloboda, jednakost, pravda“.
Sa ponosom ističe da je bio i učesnik radnih akcija, jer je tada čast bilo graditi zemlju. Gradio je prugu Brčko-Banovići i prisjeća se da se te 1946. godine kompletna Učiteljska škola prijavila za radnu akciju.
„Od 300-400 učenika trebalo je izabrati 80. A svi su htjeli da idu. Teško je bilo odabrati. To je urađeno tek nakon trećeg skupa“, priča Miljanić koji je pored pomenute radne akcije učestvovao na još dvije.
Nije samo gradio, već se i školovao, širom Jugoslavije. Morao je, jer kako reče, siromah ne može da bira, nego ide tamo gdje ga šalju i gdje mu ispadne prilika. Završio je Učiteljsku školu u Herceg Novom, Višu pedagošku na Cetinju, Filozofski fakultet u Skoplju, magistrirao je u Beogradu na Fakultetu političkih nauka i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Prištini. Radio je kao prosvjetni radnik, bio direktor škola na Krscu, Velimlju, Nikšiću, direktor Marksističkog centra, Ekonnomske škole i Srednjoškolskog centra i radni vijek završio u Ministarstvu prosvjete kao rukovodilac Odsjeka za obrazovanje i fizičku kulturu.
Sa suprugom Stanom-Cakom, nastavnicom razredne nastave u penziji, ima dva sina, troje unučadi i praunuče je na putu. Nada se da će generacije koje dolaze ponovo imati razlog da slave Prvi maj- praznik rada.
Bonus video:
