Novljanin Anton Tonći Đečević objavio je 15 knjiga, iako tvrdi da je do 40. godine pročitao samo dvije - “Za kim zvono zvoni” i “Na zapadu ništa novo”.
Vitalni osamdesetsedmogodišnjak kaže da je počeo da piše kada je “prevalio” 60 godina i da ima ideje, ali i materijala, za još nekoliko knjiga.
On je i lektor i korektor, izdavač i grafički dizajner za sve svoje knjige - posvećene rodnom Herceg Novom i Novljanima:
“Pripremio sam materijal o istoriji Herceg Novog od bronzanog do savremenog doba, ali nemam novca da knjigu sam štampam, a u Opštini su me odbili kada sam im tražio 600 eura za knjigu o istoriji našeg grada”.
Kaže da bi volio da napiše i knjigu o svom životu, koji je, tvrdi, bio težak, ali nadasve dinamičan i zanimljiv. Tonći priča da je bio sportista i brodograditelj. Živio je u Beogradu i Valjevu, JNA služio u Puli, a pet godina je proveo na radu u Švajcarskoj. Rođen je u hercegnovskom Starom gradu, na Belavisti, u siromašnoj porodici . Priča da je otac bio fizički radnik, a majka pralja koja je kasnije sama podizala njega i dva mlađa brata: “Završio sam samo tri razreda osnovne škole, jer me je rat prekinuo u školovanju koje sam nastavio poslije Drugog svjetskog rata u Tivtu gdje sam izučio zanat limara“.
Iako ga je radoznalost i potraga za boljim životom, ali i sudbina, vodila na razne strane, kaže da su ga nostalgija za rodnim krajem i more zvali, pa se skrasio u rodnom gradu.
Dva puta se ženio i oba puta je postao udovac, ima dvoje djece koji ne žive u Herceg Novom, pa Tonći danas živi sam, ali kaže da nije usamljen.
Prije nekoliko godina naučio je da svira gitaru, a njegov profesor Dragan Carlo Đorđević ističe da je bio jedan od talentovanijih učenika:
“Sa Tonćijem je bilo zadovoljstvo i razgovarati, jer je dosta zanimljivo pričao o istoriji, filozofiji i umjetnosti, a često smo razgovarali na italijanskom koji obojica govorimo”.
Tonći je penzioner, ali kaže da mu nikada nije dosadno - često je u šetnji sa prijateljima, svira, ali najviše vremena provodi za kompjuterom, pišući i istražujući. Tako je sakupio 850 romanizama koji se koriste u Herceg Novom i koji su nove generacije zaboravile.
“Danas rijetko ko kaže lencun, kušin, a kada na pjaci tražiš pomidoru - gledaju te u čudu”.
Ima i Fajesbuk profil na kojem objavljuje priče iz života, kao nedavno o humanosti mladog Roma, ali i nerazumijevanju.
Priča da i danas voli žene, pa im posvećuje pjesme, a kritičar je i društvenih zbivanja u gradu.
Ističe da voli dobru knjigu i da ima ima bogatu biblioteku.
A “ozbiljno” je poče da čita kada mu supruga Nada donijela “Ilijadu i Odiseju” da bi ga zadržala u kući.
“Galebarenje” nije druženje samo zbog seksa
Iako su mu more i obala bili drugi dom, kaže da danas rijetko ide na more.
“Nije to kao nekada kada smo se na Škveru družili, pjevali, pili, kartali, jedrili ili zajednički gradili brodice, kada je postojalo veće zajedništvo među ljudima”, kaže Tonći, i ističe da su to bila “neka bolja vremena”.
Ističe da piše i o tim vremenima i da se “namjerio da piše i o novskim mladićima - galebovima”.
“Nemoj da se smiješ, nisu to bila druženja sa turistkinjama koje su dolazile u Novi na odmor samo seksa radi, kako se često čuje. Bilo je to i više od toga - dobra zabava, dobar ples, a zahvaljujući njima naučili smo i strane jezike”.
Ide u teretanu u 9. deceniji života nakon što nije mogao iz kreveta da ustane
Tonći kaže da je prije tri godine bio onemoćao, da nije mogao ruku da podigne i da je teško iz kreveta ustajao.
Tada je, ističe, odlučio da sam sebi pomogne.
“Otišao sam u teretanu na Igalu koju vodi fizioterapeut Jovan Vico i tražio savjet koje vježbe da radim. Počeo sam pod njegovim stručnim nadzorom i sada svaki drugi dan provedem po sat i po u teretani, nakon čega se osjećam kao preporođen”.
Tonći kaže da je bio prvak Mornarice u plivanju kraul stilom na 1.500 metara. U toj i disciplini na 400 metara, postizao je uspjehe na takmičenjima u staroj Jugoslaviji. Jedrio je, ali igrao i fudbal.
Bonus video:
