Nerealno je da norveška država investira u Institut Dr Simo Milošević u Igalu, a nije lako naći ni privatne investitore u toj zemlji, tvrdi Milorad Bato Đurović, nekadašnji direktor Instituta. On je i bivši diplomata SFRJ u Norveškoj, a sada član Centralnog odbora Građanskog pokreta URA i predsjednik Opštinskog odbora URA Herceg Novi.
Predsjednik Tenderske komisije Branko Vujović, nakon što je sa američko-britanskim konzorcijumom IWG raskinut ugovor o kupovini većinskog paketa akcija Instituta, kazao je da su za kupovinu, tih državnih akcija zainteresovani “neki fondovi iz Norveške”.
“Volio bih da ovaj službenik, poznat po neuspješnim privatizacijama, navede te fondove. Penzioni fond Norveške, koji će ubrzo vrijediti oko 1.000 milijardi dolara, investirao je u 9.000 preduzeća u 78 zemalja svijeta. Vlasnik je akcija firmi Apple, Gugl, Folksvagen... Malo ulažu u nekretnine, samo 5 odsto svoje vrijednosti. Od toga je pola u izabranim gradovima: u Njujorku, Bostonu, San Francisku, Londonu, Frankfurtu, Parizu, Tokiju, Singapuru,... Vlasnici su vrijednih nekretnina u centrima svijeta koje donose prihode po visokim stopama povraćaja. Pri tome, vrijednost nekretnina se godišnje povećava preko 10 odsto. Lani je taj procenat iznosio 10,8 odsto”, objašnjava Đurović, uvjeren da je Vujovićeva izjava data u funkciji parlamentarnih izbora koji bi trebalo da budu održani do kraja godine.
“Kako da Institut sa upraviteljima koji 20 godina nijesu otvorili nijedno novo tržište, a koriste kapacitete sa svega 35 odsto može biti konkurent Appleu, Guglu ili nekretninama na Manhetnu ili Pikadiliju? Kako mi možemo obezbjediti takav povraćaj uloženog kapitala?”, pita Đurović.
Ističe da je nemoguće pronaći prave partnere uz “imidž visokokorumpirane države, kakava je Crna Gora”.
“Države kojoj prijeti bankrot i čiji je dio najvišeg rukovodstva već priznao kriminalne aktivnosti koje traju decenijama bez reakcije državnog aparata kojeg mi plaćamo - policije, tužilaštva i sudstva. Priključenje evroatlantskim integracijama može značajno pomoći u povećanju interesovanja zapadnih investitora, ali ne uz ovakvu vlast i dosadašnje upravljanje našim resursima”, tvrdi Đurović.
Dosadašnje investitore vidi uglavnom kao “parajlije”.
“Bili su to ljudi sa prostora sličnog mentalnog sklopa kao što je, dijelom, naš. Znate, sa takvima se lakše 'dogovara'. Tokom razvoja Instituta bilo je puno, čak i genijalnih ideja. Većina se razbila o hridi ličnih interesa 'vrhuške', kaže Đurović, odgovarajući na pitanje kako vidi budućnost Instituta.
On je naveo da je Institut odavno mogao biti centar evropskog medicinskog i rehabilitacionog sistema i već 15-ak godina se kotirati na norveškoj berzi.
“Da je rađeno tako ne bi nam bili potrebni strani investitori. Ta šansa je, mislim, upropašćena, ističe Đurović i tvrdi da “Institutu ne može biti dobro dok njime upravljaju partijski komesari u ime vlasti koja nije u stanju da pronađe strateškog partnera”.
Đurović je uvjeren da Institut Igalo ne treba prodavati i da dok se ne smijeni aktuelna vlast, treba staviti moratorij na ovakve investicije.
“Institut treba vratiti u život domaćim investicijama i snagama. Povratiti mu ugled, kao što smo to uspjeli poslije ratova i sankcija Ujedinjenih nacija. To se jedino može postići promjenom upravitelja, tj. smjenom vlasti na državnom nivou. Novi mladi i kreativni ljudi treba da povrate Institutov ugled, da ga modernizuju, uvedu novije rehabilitacione programe i potraže strateške partnere. Pored novog rukovodstva Institutu trebaju nova tržišta i povećanje iskorišćenosti kapaciteta, umjesto prodaje zemljišta za gradnju stanova i uništavanja resursa ove zemlje i naše budućnosti”, zaključuje Đurović.
Vratiti ugled i vladavinu prava
“Za prave strateške partnere Crna Gora mora da povrati ugled, smanji potrošnju, počne da proizvodi, smanji budžet i prestane da se zadužuje. Sve uz velike žrtve imućnih, a ne siromašnih, kao do sada. Mora da obezbijedi vladavinu prava, slobodu medija, smanji korupciju i dovede na vlast odgovorne ljude. Mora da obezbijedi da ima ekonomsku, a ne azil-diplomatiju”, ističe Đurović.
On se pitao zašto imamo ambasade u regionu, i kod autoritativnih režima bogatih vođa siromašnih naroda, a ne u bogatoj demokratskoj Švedskoj ili Norveškoj.
“Nije valjda zato da u diplomatiju šaljemo vlasti bliske ljude koji znaju samo jezike SFRJ? Nije valjda da bi bili u zemljama gdje se čuva novac otet od naših građana i da ih uz pomoć pomenutih parajlija 'investiraju'”, kazao je Đurović.
Bonus video:
