Moglo se uraditi bolje da nije bilo fondova, jer bi građanin sam bio odgovoran za svoj izbor. Ovako ostaje utisak prevare, da su fondovi izigrali povjerenje građana, kazao je za “Vijesti” bivši potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku iz perioda priprema masovne vaučerske privatizacije (MVP) Predrag Drecun na pitanje kako sada nakon 15 godina ocjenjuje učinak ove privatizacije.
“Fondovi su bili čisti promašaj, ali sama masovna vaučerska privatizacija kao proces bila je jedino rješenje koje bi zadovoljilo cilj pravednosti. Ona nije mnogo pomogla rastu ekonomije jer su fondovi preuzeli upravljačke poslove, a nijesu znali da rade taj posao. Najbolje su prošle takozvane menadžment kompanije za upravljanje fondovoma”, kazao je Drecun.
Masovna vaučerska privatizacija počela je prije 15 godina kada su punoljetni građani dobili vaučere koje su mogli ulagati direktno u kompanije i za njih dobiti akcije, ili u privatizacione fondova Trend, HLT, Moneta, MIG, Atlas mont i Eurofond koji su kasnije njima upravljali. Uprave fondova kao svoje naknade iz njih su naplatile 74 miliona eura.
Drecun kaže da se tada protivio da u početnoj fazi ulaganja vaučera učestvuju fondovi, ali da je bio preglasan.
“Kada se nađete pred izazovom koji se zove privatzacija društvene svojine onda morate da zadovoljite nekoliko ciljava: pravednost, brzina, finansijski efekat (dobra cijena)… Nigdje u Evropi (Česka, Slovačka, Rusija, Poljska, Mađarska, Bugarska) ovaj proces nije urađen na bez afera. Konfliktnost ciljeva je jako izražena, ako želite brzinu nema pravednosti i dobre cijene. Ako želite dobru cijenu nemate pravednost i brzinu. Ako želite pravednost nemate dobru cjenu i brzinu”, naveo je Drecun.
Model privatizacije prije vaučerske bio je prodaja takozvanog “kontrolnog paketa”.
“Bio sam najoštriji kritičar tog modela jer je kupac cijenu plaćao iz profita, što znači da mu je preduzeće ostajalo u vlasništvu kao poklon. Pravednost i dobra cijena su bili zapostavljeni. Moje mišljenje i tada i sada je bilo da je poštovanje principa pravednosti bio prioritet, zato što je društvena svojina stvarana radom svih građana koji su bili u radnom odnosu”, kazao je Drecun navodeći da je bio zagovornik da se podjelom društvene svojine svim građanima prvenstveno zadovolji cilj “pravednost”, a da se kasnije izvrši alokacija svojine u ruke onih koji su preduzetnički orijentisani.
“Moj predlog je bio da se društvena svojina podijeli svim punoljetnim građanima u maksimalno mogućem iznosu. Dakle, želio sam da nema privatizacionih fondova. Međutim koncept koji su predlagali ostali akteri procesa privatizacije je bio da se ide na takozvani poljski model uz učešće privatizacionih fondova. Znao sam tada da će pojava fondova biti loš potez, i tako se i desilo. U tom internom preglasavanju ostao sam u manjini i nažalost imali smo masovnu vaučersku privatizaciju koja je bila dočekana na nož. Da je bar normirana obaveza fondova da plaćaju za vaučere, šteta bi bila manja”, kazao je Drecun.
Rezultati bi bili bolji da su fondovi ulagali svoj novac
Drecun je naveo da je kad je masovna vaučerska privatizacija bila u punom zamahu bio van struktura vlasti, ali da je javno apelovao na građane da ne ulažu vaučere u fondove već da biraju neko od preduzeća sa liste. “Bio sam za to da se makar 66 odsto društvene svojine privatizuje putem masovne vaučerske privatizacije, i da nema fondova koji su pravo upravljanja stekli bez ikakvog osnova. Fondovi su po meni mogli doći tek u drugoj fazi, tj. kao investicioni fondovi koji mogu doći u posjed akcija tek kad plate tržišnu cijenu. Rezultati su mogli biti bolji da se ovako uradilo”, kazao je Drecun.
Bonus video:
