Međunarodni praznik rada, Prvi maj, obilježava se danas širom svijeta u znak sjećanja na dan kada je 1886. godine oko 40.000 radnika u Čikagu, tražeći bolje uslove života, stupilo u štrajk i obustavilo rad.
Prvi maj je, od nekadašnjeg Praznika rada, postao dan kada se simbolički obilježava propast radničke klase. Iako ona u tradicionalnom smislu te riječi nestaje – problemi sa kojima se suočavaju oni, koji žive od rada, su sve veći i podsjećaju na vremena kada je nastajala radnička klasa sa prvobitnom akumulacijom kapitala – neizvjestan i slabo plaćen posao, obespravljenost, što omogućava poslodavcima da ostvaruju ekstra profit. To najbolje ilustruje produbljivanje ekonomske nejednakosti u svijetu, u tom kontekstu i na Balkanu.
Nema masovnijih protesta i štrajkova radnika, iako jedva sastavljaju kraj sa krajem. Jedan od razloga je strah od otkaza. Istovremeno, radnička klasa je danas prilično šarolika kategorija. Sve je manje nekadašnjih industrijiskih radnika. Sve je više "bijelih okovratnika", odnosno onih koji ne rade fizičke poslove.
U Crnoj Gori je nezavidna pozicija radnika. Pero Kadović iz Željezare Nikšić, sa kojim je razgovarao novinar RSE Esad Krcić, kaže da su prepušteni sami sebi jer država mnogo više računa vodi o interesima poslodavaca.
"Položaj radnika danas je nikada gori. Niko radnika nema da zaštiti, država je stala na stranu investitora, tako da je položaj praktično nikakav. Uslovi su veoma teški, postrojenja su stara, radnici nisu zaštićeni, a povrh svega, rade za mizerne plate. Od 250 zaposlenih, stotinjak radnika je na neodređeno. To je brutalno. Ostalim se ugovor produžava, već par godina, po mjesec dana. Ti radnici se mijenjaju, ostaju bez posla, za najmanju sitnicu se ide pred disciplinske komisije", pojašnjava Kadović.
Na pitanje koliko se on i njegove kolege suočavaju sa neizvješnošću raznih vrsta, od nesigurnosti posla, do nesigurnosti da li će stići primanja, Pero Kadović odgovara: "Oko toga konkretno nema problema jer je plata redovna. To je, možda, jedina pozitivna stvar u svemu ovome. Visina primanja je kod nas manja nego prosječna zarada u Crnoj Gori. Ali s obzirom na uslove rada, plata bi trebalo da bude minimalno kao prosječna zarada u Crnoj Gori".
"Radničkog bunta, štrajkova i odlučnije borbe za radnička prava nema zato što je radnik doveden na nulu, zato što se firme svakodnevno gase. Željezara je nekada imala 7.000 radnika, a sada ima 310 radnika. Više nema niko da se pobuni", dodaje Kadović.
Bez obzira na težak položaj radnika, veoma mali broj njih su članovi sindikata jer je često, uslov za njihovo zapošljavanje, da ostanu po strani svojih staleških organizacija, kaže Srđa Keković, generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore.
"Ne možemo se pohvaliti da je došlo do poboljšanja. I dalje se zatvaraju radna mjesta, a novih nema. Taj trend nikako da se zaustavi. Zadnjih osam godina zarade nisu povećavane, cijene roba i usluga su stalno rasle i situacija je ništa bolja. Ekonomska politika Vlade Crne Gore treba da bude okrenuta investiranju u nova radna mjesta, u privredu, a ne samo u usluge", ističe Keković.
Keković kaže i da je problem što ne postoji kultura socijalnog dijaloga sa poslodavcima.
"U principu, radi se o neoliberalnom pristupu poslodavaca. Oni ne žele da vode dijalog sa svojim zaposlenim. Najgora je situacija u trgovinama gdje ima 40.000 zaposlenih, a samo njih oko 4.000 je učlanjeno u jednu i drugu nacionalnu sindikalnu centralu. Znači, naše kolege su najčešće primorane da rade pod uslovom da imaju unaprijed potpisani bjanko sporazum o raskidu radnog odnosa, iako imaju Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Najčešće ih primoravaju da poslodavcu dostave dokument u kome poslodavac može, u bilo kom trenutku, da unese datum prestanka radnog odnosa gdje piše da je radnik saglasan da mu taj radni odnos prestane toga dana i da poslodavac prema njemu nema nikakvih obaveza", smatra Keković.
Po njegovim riječima problem je i što je puno radnika angažovano po ugovoru na određeno vrijeme preko agencija za privremeno zastupanje zaposlenih, što se drastično zloupotrebljava.
"Dio zarade se isplaćuje na ruke. Značajnom broju kolega se doprinosi redovno ne uplaćuju. Ista slika je i u javnom sektoru, gdje i država, kao poslodavac, to ne poštuje i ne radi redovno", kaže generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Crne Gore.
Keković navodi više razloga zašto nema masovnijih radničkih buntova u Crnoj Gori.
"Prvi je bojazan da će biti viđeni od svojih poslodavaca. Drugi problem jeste činjenica da se još nije probudila svijest radnika, koja je uspavana u vrijeme socrealizma, kada je neko drugi rješavao sve te probleme. Sada smo naspram kapitala, koji nema milosti, i naspram sistema, koji nema emociju. Jedino što možemo da uradimo jeste da se sindikalno dobro organizujemo, da radnici daju podršku sindikatima i da se zajedno borimo svim dozvoljenim sredstvima", zaključuje Keković.
Bonus video:
