Jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori, mljekara „Zora“, ni nakon privatizacije neće proizvoditi artikl zbog kojeg je napravljena – UHT mlijeko. To je „Vijestima“ potvrdio suvlasnik kompanije „Šimšić Lazine“ koja je kupila beransku mljekaru, Milutin Đuranović.
On je kazao da bi to „u ovom momentu bio potpuno neisplativ posao, i da bi stvarao samo gubitke“.
„Trenutno je sutuacija takva da onaj ko nema ulaz mlijeka, ili kako bi se to reklo otkup, sto hiljada litara na dan, tome je prizvodnja dugotrajnog mlijeka neisplativa. Čak i da fabrika u Beranama radi sa maksimalnim kapacitetima, kako inače nikada nije radila, vi bi ste bili na nuli“ – tvrdi Đuranović.
On objašnjava da je u odnosu na prije deset godina kada je mljekara građena, situacija na tržištu mlječnih proizvoda bitno drugačija.
„Danas u regionu imate toliko mljekara, uz drugačije cijene, tako da jednostavno proizvodnja UHT mlijeka je neisplativa. Osim toga, poznati su vam svi ti problemi oko tehnologije za proizvodnju dugotrajnog mlijeka u beranskoj fabrici. Izabran je autrijski kombi blok, gdje je sirovina za pakovanje udaljena. Mašine za UHT su, inače, već dugo u kvaru“ – dodao je Đuranović.
"Prije deset godina kada je mljekara građena, situacija na tržištu mlječnih proizvoda bila je bitno drugačija..."
Prema njegovim riječima novi vlasnici će pokušati da beransku mljekaru „podignu na noge“ sa nizom drugih prozivoda.
„Mi smo tek pred novogodišnje praznike upisani kao vlasnici u registar Centralne depozitarne agencije. Za početak ćemo raditi na rekonstrukciji fabrike i prilagođavanju proizvodnje novim artiklima. Očekujem da do rentabilnosti dođemo za godinu i po do dvije godine“ – kazao je Đuranović.
Time su „raspšrene“ sve iluzije o tome da će Crna Gora imati fabriku dugotrajnog mlijeka. Istovremeno je izgubljen smisao nekadašnjeg projekta MEDNEM u koji su uloženi milioni eura stranih donacija. Koga je za to više briga?
Mljekara „Zora“ je donirana od razvijenih članica Evropske unije, i trebalo je u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga. Ono što je zajedničko za projekte u oblasti poljoprivrede koji su predstavljali donacije, bilo je to da su bazirani na nerealnim procjenama, upozoravali su na vrijeme stručnjaci i poznavaoci prilika na terenu.
Kada je građena mljekara „Zora“, trebalo je, to je sada potpuno jasno, prikazati što više goveda, odnosno krava, kako bi se izvukla što veća donacija. Te godine je ispalo da samo na području beranske opštine ima jedanaest hiljada krava – takozvanih muznih grla. Poslije se u šali prepričavalo kako su popisivači išli noću od sela do sela sa kliještima, i za uva goveda heftali po tri naušnice i tako došli do brojke od jedanaest hiljada. Precizne računice govore da u beranskoj opštini ni tada, kao ni danas, nije bilo više od pet hiljade krava.
Ti parametri, nema nikave sumnje, bili su presudni i bitno su uticali na to da luksemburška vlada razvije projekat MEDNEM – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako se zvanično saopštavalo sedam miliona eura. Kasnije je donirano još tri do četiri miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, sa ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka. Ili sedam-osam hiljada litara na sat.
Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama osuđena na neuspjeh, ali je svako ko je u tom trenutku to naglas rekao, proglašavan za „neukog i nedobronamjernog“. Čak i kada se to i praktično pokazalo već u prvim godinama rada kompanije, i kada je, u najvećem obimu, fabrika prikupljala i prerađivala samo 16 do 18 hiljada litara dnevno, odnosno tek trećinu kapaciteta, tadašnji ministar Simović je pronalazio neprijatelje u novinarima.
„Ja sam se uvjerio da je u 'Zori' sve u najboljem redu. To su zlonamjerne dezinformacije. Oni koji ih plasiraju ne žele dobro, i ne žele da svane ni Crnoj Gori ni Beranama“ – rekao je Simović na jednoj smotri stočara u Beranama.
„Umjesto nove opreme stigla nam je gomila gvožđa, koje ni remontom nije moglo da se stavi u funkciju"
Poenta priče o „Zori“ je da je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi, radila sa minimalnim kapacitetima, a da je početkom 2010. godine proizvodnja zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i kvara na UHT liniji, morala stati. Pokušaj prve privatizacije nije uspio, da bi krajem ovog ljeta bila prodata za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću „Šimšić Lazine“. Vlada je toliko prodala svoj paket akcija od 99,5 procenata, a istovremeno preuzela da vrati dug fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura, sve preko leđa poreznih obveznika.
Miljković upozoravao da su mašine stare
Kada je samo godinu-dvije nakon izgradnje fabrike, inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zaposlenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja, upozorio da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, našao se na udaru tadašnjeg poslovodstva.
Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da su morali biti vraćeni.
„Umjesto nove opreme stigla nam je gomila gvožđa, koje ni remontom nije moglo da se stavi u funkciju. Glavna mašina kombi-blok kada je uvezena bila je toliko stara da je već odradila svoj radni vijek“, kazao je Miljković.
Prema riječima Miljkovića, velika greška je bio izbor mašina, odnosno proizvođača
Prema njegovim riječima, velika greška je bio izbor mašina, odnosno proizvođača.
„Meni nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim Kombi-blokom. Uglavnom svi koriste mašine marke “tetrapak” za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije“ – rekao je ovaj inženjer.
Inženjer Miljković je iznio još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije. Miljković nije želio da trpi pritiske i najprije je napustio fabriku, da bi se nedugo potom odselio iz Berana.
Tomas Hodž u bjekstvu
Nekadašnji direktor mljekare „Zora“, iz vremena kada je ova fabrika pravljena i kada su se u nju slivale milionske strane donacije, Škotlanđanin Tomas Hodž, osuđen je nedavno u Osnovnom sudu u Beranama, u ponovljenom postupku, pravosnažno na godinu dana zatvora zbog pljačke i korupcije. To, međutim, ne znači, da će Hodž tu kaznu izdržavati u Crnoj Gori, jer je odavno u bjekstvu i traži se putem Interpola.
„Mi smo najprije putem međunarodne potjernice pokušali da obezbijedimo njegovo prisustvo na suđenju. U trag mu se nije ušlo, ali smo pronašli nove svjedoke koji su otkrili neoborive činjenice iz njegovog poslovanja. Presuda je ovog puta potvrđena i postala pravosnažna, ali mi ne znamo da li će on ikada biti dostupan našoj državi“ – kazala je sudinica Dubravka Popović. Ona je dodala da je ponovljenim suđenjem potvrđeno niz malverzacija koje je ovaj stranac napravio u Beranama.
„Slikovito rečeno, taj čovjek je napravio dar-mar u mljekari, i da je bilo sreće da nikada nije ni dolazio u Crnu Goru“, kazala je Popović.
Time je po prvi put jedan stranac, koji je u Crnoj Gori dugo uživao diplomatske privilegije i imao punu podršku visokih državnih zvaničnika, osuđen za pljačku, korupciju i prevaru.
Galerija
Bonus video:
