Predsjednik sindikata ciglane Veselin Radičević rekao je da će zbog toga, kao i svega ostalog što je pratilo privatizaciju te fabrike, podnijeti krivične prijave protiv Agencije za privatizaciju, Privrednog suda u Bijelom Polju i prve stečajne uprave koja je napravila takav kupoprodajni ugovor.
„Neko će morati da objasni kako to da je sve što smo imali, zgrade koje je privatnik porušio, opekarske mašine, mehanizacija i oprema, bilo vrijedno 254.000 eura, a sada, kada su cijene nekretnina još i niže, samo zemlja se procjenjuje milion i po“, rekao je Radičević.
On je kazao da ih iz državnih institucija pozivaju na strpljenje i početak procesa revizije privatizacija.
„Mene duša boli za tom fabrikom. Radnici ne mogu da čekaju. Podnijećemo krivične prijave, jer je pljačka očigledna“, rekao je Radičević.
Prema njegovim riječima, iz kruga kompanije, nakon rušenja pogona, prodato je sve što se moglo prodati, čak i dvije tone bakarnih kablova i 250 tona željeza.
„U staro gvožđe otišli su i viljuškari, odnosno dizalice, koje veoma dobro služe u nekim drugim privatnim preduzećima i stovarištima“, kazao je Radičević i dodao da nije pomoglo ni pismo koje je još prije dvije godine upućeno republičkoj skupštinskoj Komisiji za privatizacije.
Slučaj beranske ciglane, bez ikave sumnje, predstavlja jedan od najdrastičnijih primjera neuspjelih privatizacija u Crnoj Gori. Podgorički biznismen Petar Đurišić je polovinom 2005. godine na javnoj licitaciji kupio tu fabriku, koja je zapala u probleme, za svega 254.000 eura.
Kupovina je obavljena iz stečaja, ali su posrednici bili stečajni sudija i upravnik, odnosno Privredni sud u Bijelom Polju, uz monitoring i garancije državne Agencije za privatizaciju i strana ulaganja. Đurišić se, prema tom ugovoru, obavezao da u naredne dvije godine investira 715.000 eura, kao i da pet godina ne mijenja djelatnost firme.
Investiciona ulaganja nisu ispoštovana
Radnici tvrde da ništa od toga nije ispoštovano, uprkos nalazu komisije koju je nakon prve godine poslalo Ministarstvo ekonomije.
„Ta komisija, na čijem je čelu bio izvjesni Slobodan Perović, konstatovala je da su sva investiciona ulaganja ispoštovana i u krajnjem je dala pozitivno mišljenje o privatizaciji. Nas je to malo začudilo, a onda smo saznali da je taj gospodin Perović bio potpisnik ispred Agencije za privatizaciju i strana ulaganja da će pratiti investiranja. Kako se od njega mogao očekivati objektivan izvještaj. Evo, ja ga danas javno pitam, da li i dalje vjeruje da će biti napravljena nova fabrika“, kaže Radičevič.
Da apsurd bude veći, bivši ministar ekonomije Branko Vujović, nakon nalaza te komisije, na poslaničko pitanje u vezi sa ciglanom, odgovorio je da nije zadovoljan privatizacijom te kompanije. Razlog je bio jasan. Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je, polovinom 2008, saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Onda su, nakon rušenja, počeli da prolaze mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa. Izgovor je bila globalna finansijska kriza i nemogućnost dobavljanja kredita po povoljnim uslovima.
Uslijedilo je nešto što je takođe nezabilježena praksa. Đurišić je preko svoje matične firme „Katel“ iz Podgorice, zbog navodnih 9.000 eura duga, uveo novi stečaj u beransku ciglanu, koja je nakon privatizacije poslovala pod nazivom Industrija građevinskih materijala “Opeka”, to jest samom sebi. Na taj način oslobodio se svih pedeset radnika, šaljući ih na Biro rada.
Đurišić "van dometa ili je isključio svoj telefon"
Đurišiću su juče dva broja telefona, dostupna redakciji “Vijesti”, a koja je ranije koristio, bila isključena.
Đurišić je svega dvije godine održavao proizvodnju, a zatim je, polovinom 2008, saopštio kako fabrika nije rentabilna i da je treba srušiti i napraviti novu. Onda su, nakon rušenja, počeli da prolaze mjeseci i godine, a od nove fabrike i obećanja nije bilo ništa
Ciglana i državni problem
Sindikalni lider raspuštenih radnika, koji su izvodili razne performanse, najavljujući da će kolektivno skočiti u Lim i paliti svijeće na temeljima porušene fabrike ne bi li skrenuli pažnju na taj problem, poziva sada vlasnika da se još jednom izjasni o namjerama. „Državni zvaničnici su saopštili da je Crna Gora izašla iz recesije. Hoće li da pravi novu fabriku ili neće? Zašto prodaje zemlju?“, pita Radičević.
On, takođe, postavlja pitanje kako je moguće da Crna Gora, koja uvozi godišnje, kako kaže, 25 miliona eura opekarskih proizvoda, dozvoli rušenje jedine ciglane u državi. „Nije to samo naš problem. To je problem države.
Po ovakvom modelu, kako je to urađeno sa našom fabrikom, svako ko kupi iz stečaja neku kompaniju, može da radi sa njom šta hoće, pa i da je sruši. Neće biti da je baš tako. Postojale su neke kupoprodajne obaveze i neko ko je to morao da prati“, dodaje Radičević.
On zato kaže da će, kao posljednje što mogu uraditi, radnici bivše ciglane Rudeš podnijeti krivične prijave protiv državnih institucija zaduženih za privatizacije i odgovornih osoba u tim institucijama.
Bonus video:
