Postoji ogroman broj neregistrovanih lobista koji nisu obuhvaćeni Zakonom o lobiranju, a faktički obavljaju ovu djelatnost na način kako je ona definisana zakonskim rješenjem.
“To su npr. zainteresovana fizička lica, razna udruženja građana, profesionalna udruženja, u kom slučaju ne postoji obaveza organa vlasti da obavijesti Agenciju za sprečavanje korupcije o ovakvim kontaktima”, stoji, između ostalog, u mišljenju Agencije o Zakonu. Savjet za vladavinu prava, kao i radna grupa za vođenje pregovora u poglavlju 23, prije pola godine je donijela zaključke kojima preporučuje Agenciji da analizira zakonski okvir u oblasti lobiranja i kontinuirano sprovodi obuke za potencijalno lobirana lica. Na probleme u ovoj oblasti u svojim dokumentima ukazuje i Evropska komisija, koja je ukazala da je do kraja juna Agencija od strane pojedinaca koji su bili predmet lobiranja dobila dvije zvanične prijave lobiranja. “Mali brojevi ukazuju na to da se aktivnosti lobiranja još odvijaju izvan zakonskog okvira.... Otkrivanje, praćenje i sankcionisanje kršenja zakona još uvijek predstavlja izazov,” navodi se, između ostalog, u posljednjem radnom dokmentu EK o stanju u ključnim poglavljima - 23 i 24. Lobiranje se obavlja tokom procesa donošenja opštih akata i zbog toga je svaki nedozvoljni uticaj u tom procesu veoma štetan, jer se odnosi na zajednicu, veći broj lica na koje određeni zakon proizvodi posljedice te je stoga lobiranje plodno tlo za nastanak tzv. sistemske korupcije, navodi se u dokumentu. U mišljenju, koje potpisuje načelnica u Agenciji za lobiranje Grozdana Laković, dodaje se da ako postoji zakonska obaveza registracije, bilo bi i logično da su sve druge vrste kontakata između “neregistrovanih/neformalnih lobista” i organa vlasti zabranjene kao i svaki neformalni razgovor lobiste koji je registrovan i organa vlasti. Organ vlasti bi svaki kontakt od strane lobiste koji nije registrovan trebalo da odbije. Prema mišljenju Lakovićeve, problematičan je i član 35, koji se odnosi na obaveze lobiranog lica – kako će organ vlasti znati i procijeniti da li je određeno lobiranje protivustavno ili protivno javnom interesu. Problematičan je i član 14, kojim je definisana zabrana obavljanja djelatnosti lobiranja. “Navedene zabrane treba da važe i za lobistu i za lobirano lice. Navedene zabrane je potrebno, uz ekspertsku pomoć, preciznije definisati,” navodi se u dokumentu. Prema sadašnjem zakonskom rješenju, lobiranjem se tek poslije dvije godine od prestanka funkcije mogu baviti javni funkcioneri i sa njima povezana lica, partijski funkcioneri i članovi upravnih odbora
Bonus video:
