Milionska imovina nekadašnjeg privrednog giganta “Gornji Ibar Rožaje” (“GIR”) rasprodata je u nizu sumnjivih transakcija privatnicima i državi, na što su se radnici godinama žalili pravosudnim organima.
Odluku o obustavi stečaja i likvidaciji “GIR” potpisao je Blažo Jovanić, doskorašnji predsjednik Privrednog suda Crne Gore, koji je u istražnom zatvoru zbog sumnji u zloupotrebu položaja prilikom stečaja više privrednih subjekata. Specijalno državno tužilaštvo (SDT) je protiv Jovanića i više drugih lica podiglo optužnicu radi više slučajeva.
Jovanić je odluku o likvidaciji “GIR-a” potpisao u novembru 2018. godine, nakon što su ostaci posljednje vrijedne imovine jednog od najznačajnijih crnogorskih drvoprerađivačkih preduzeća prodati po niskoj cijeni u ruke Sadriji Daciću, biznismenu i finansijeru Bošnjačke stranke, o čemu je Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) već pisao.
Propast i čerupanje GIR-a pročinje sa uvođenjem stečaja 2003. godine.
Stečaj ovog preduzeća trajao je 15 godina, a pratile su ga brojne sumnjive okolnosti. Imovina je rasprodavana uz kršenje zakona i prikrivanje dobrih ponuda investitora. Četiri godine nakon završetka stečaja, institucije i dalje kriju podatke koji bi pokazali u kojoj mjeri je postupak bio zakonit.
Radnici, koji su kao primarni povjerioci imali pravo na novac od prodaje stečajne mase, nemaju ključne informacije. Ni do danas nijesu saznali šta je u momentu uvođenja stečaja popisano kao imovina “GIR-a”, šta je prodato, po kojoj cijeni i koji povjerioci su isplaćeni.
Radnici se osjećaju prevarenima, jer su od prodaje stečajne mase dobili minimalne naknade.
Posljednje od imovine koja je nekada pripadala “GIR-u” prodato je 2017. godine Daciću pod sumnjivim okolnostima, o čemu je CIN-CG pisao. Godinu kasnije, obustavljen je stečaj preduzeća AD Gornji Ibar Rožaje.
CIN-CG pokušao je da dobije odgovor od SDT-a da li je formiran i predmet o stečaju “GIR-a”, s obzirom da je u toku proces protiv Jovanića, ali nijesmo mogli dobiti precizno pojašnjenje.
Pravni stručnjak kojeg je CIN-CG konsultovao tvrdi da je Jovanićeva odluka o obustavi stečaja “GIR-a” šturo napisana, da se iz nje ne može zaključiti koja je bila vrijednost imovine, po kojoj je cijeni prodata, niti kome je novac išao.
Skrivena ponuda kompanije iz Velike Britanije
Nakon uvođenja stečaja, imovina “GIR-a” prodavana je ispod cijene u više navrata. Najveći dio kupila je Vlada Crne Gore 2007. godine, nakon šest neuspjelih prodaja stečajne mase. Vlada je po cijeni od malo više od dva i po miliona eura preuzela pogone, radnički restoran sa infrastrukturom, sušare, zemljišne parcele, putnička i tertna vozila... Samo pet mjeseci nakon te transakcije ova imovina je procijenjena na 18,11 miliona u studiji koja je rađena za potrebe Vlade.
Iako su nadležne institucije tvrdile da u prvim godinama nakon uvođenja stečaja nije bilo interesovanja za kupovinu kompanije ili djelova “GIR-a”, CIN-CG je došao do drugih podataka. Prema dokumentaciji u koju smo imali na uvid, ponudu je 2006. dala britanska kompanija “IMS Imobilien LTD”.
Direktor “IMS-a” Martin Betz poslao je ponudu Ministarstvu poljoprivrede, kojim je tada upravljao Milutin Simović, visoki kadar DPS-a. Britanci su nudili da preuzmu preduzeće i neisplaćene obaveze prema zaposlenima do 3,15 miliona eura, a da zadrže sve radnike, njih 350. Dostavljen je i investicioni program. Od države je traženo da se uz kompaniju preuzmu i već date koncesije na eksploataciju šume na 10 godina.
Stečajni upravnik “GIR-a” Huzeir Nurković u izjavi za CIN-CG tvrdi da do njega nije stizala britanska, ali nijedna druga ponuda. “Ne znam šta je radio Simović sa tim, ako je dobio, ali ponuda se ne šalje njemu nego meni i sudu”, kaže on.
CIN-CG se obratio Simoviću, koji je prvo kazao da se ponude ne sjeća. Dan kasnije se ipak sjetio, pa i da su postojale špekulacije da je sakrio ponudu. “Izdao sam zbog toga saopštenje za javnost”, kaže bivši ministar za CIN-CG.
U saopštenju iz februara 2007, tri mjeseca nakon neuspješno završenog konkursa za prodaju i nekoliko mjeseci prije nego što će se Vlada pojaviti kao “spasilac”’ i kupiti preduzeće ispod svake cijene, stoji da “se zvanična ponuda za kupovinu preduzeća koje je u stečaju ne dostavlja ni ministru ni Ministarstvu, već se dostavlja na konkurs koji raspisuje stečajni sud, odnosno stečajni upravnik”.
Na pitanje CIN-CG-a zašto britansku ponudu nije proslijedio na pravu adresu, Simović je odgovorio da to nije bilo u njegovoj nadležnosti.
Sadik Klimenta iz nevladinog udruženja NVO Manjinski akcionari Gornji Ibar Rožaje (manjinski akcionari), kao i bivši član uprave “GIR” koji je želio da ostane anoniman, tvrde da je bilo još ponuđača, ali su automatski obeshrabrivan time što nijesu mogli dobiti i koncesije za šume, koje je rožajska kompanije ranije posjedovala. Bez koncesija, pojašnjavaju oni, proces drvoprerade bio bi neisplativ. Poređenja radi, to bi bilo kao kad bi ribarima dozvolili da koriste čamce, ali ne i da pecaju u moru.
Savjest i poštenje samo na papiru
Nevladina organizacija MANS je u studiji “Slučaj Gornji Ibar” iz 2015. godine upozorila da je više odredbi nezkonito u ugovoru kojim je Vlada preuzela dio imovine “GIR-a” 2007. godine. MANS ističe da su upitne stavke ugovora u kojima stoji da se zbog niske cijene “ne narušava načelo savjesnosti, poštenja, jednakih vrijednosti i uzajamnih davanja” zbog povoljnih uslova iz ponude kupca i njegovih obaveza iz ponude.
Ovakve odredbe su nesporno protivzakonite i osnov su za ništavost pravnog posla, kaže se u studiji MANS-a.
Predstavnici radnika i manjinskih akcionara su se žalili na ovakav kupoprodajni ugovor i podnosili krivične prijave tužilaštvu.
Osnovno državno tužilaštvo (ODT) u Rožajama je u martu 2015. obavijestilo NVO Manjinske akcionare GIR-a da je njihova prijava “arhivirana zbog toga što ne postoji osnovana sumnja da je povodom privatizacije AD ‘Gornji Ibar Rožaje’ izvršeno bilo koje krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti”.
ODT Rožaje navodi da je na osnovu dokaza i nalaza vještaka utvrđeno da “po osnovu visine kupoprodajne cijene iz zaključenih ugovora nije nastala šteta za stečajnu masu, te da je prilikom prodaje imovine identifikovana i popisana ukupna imovina”.
Ovo obavještenje je iz rožajskog ODT-a radnicima stigla bez pravne pouke i rješenja sa obrazloženjem kako nalažu propisi.
Tužilaštvo se nije obaziralo na činjenicu da je imovina “GIR-a” procijenjena na preko 18 miliona samo par mjeseci nakon ugovora sa Vladom 2007. To je oko sedam puta više od onog što je platila Vlada.
Stečajni upravnik nezakonito postavljen
Huzeir Nurković je postao stečajni upravnik “GIR-a” 2005. godine, što znači da je imao ulogu da proda imovinu. Međutim, njegovo postavljanje za stečajnog upravnika predstavlja kršenje Zakona o insolventnosti privrednih društava iz 2002, koji je u trenutku proglašenja stečaja bio na snazi. Prema tom Zakonu, stečajni upravnik ne smije biti povjerilac, odnosno neko kome stečajni dužnik duguje više od 500 eura. Kao zaposlenik u “GIR-u”, Nurković je u trenutku proglašenja stečaja 2003. bio povjerilac, kao i dvije godine kasnije kada je izabran za stečajnog upravnika, a imao je potraživanja prema kompaniji u iznosu od 1.590 eura.
Zakon predviđa i da stečajni upravnik mora biti “ovlašćeni računovđa, revizor, pravnik ili drugo lice sa znanjem ili iskustvom potrebnim za odgovarajući postupak”’. Nurković je šumarski inženjer, koji je imao uglavnom direktorske funkcije u “GIR-u”.
Na upit CIN-CG-a kako objašnjava postavljenje na mjesto stečajnog upravnika mimo zakona, Nurković je odgovorio “je li to sve što su mogli da mi nađu? Nije mi jasna svrha te priče”.
Za postavljanje stečajnog upravnika bio je zadužen stečajni sudija Muzafer Hadžajlić. On za CIN-CG nije htio da komentariše postavljanje Nurkovića.
Popis stečajne mase i dalje je tajna
CIN-CG je već pisao o sumnjama da u stečajnoj masi “GIR-a” nijesu bile desetine hektara zemljišta, koje su po povoljnoj cijeni od 216.000 eura prodate biznismenu Sadriji Daciću 2017. Bivši radnici žalili su se zbog ove transakcije Ministarstvu finansija, navodeći da to zemljište nije bilo dio stečajne mase, pa nije moglo biti prodato. Ministarstvo nikada nije osporilo ni ovu, ni niz drugih sumnji na koje su ukazivali radnici, ali je u odgovoru istaklo da su ove činjenice “bez uticaja na odluku” koja je bila u korist Dacića.
Stečajni upravnik Nurković kazao je za CIN-CG da je sva imovina preduzeća predstavljala stečajnu masu. “Ne vidim razlog zašto zemljište koje je prodato Daciću ne bi ušlo u stečajnu masu. Interes je da se od prodaje namire povjerioci”.
Međutim, prema tvrdnjama radnika, sporno zemljište nikada nije ušlo u Zapisnik o popisanoj imovini “GIR-a”, pa se samim tim nije vodilo ni kao stečajna masa.
CIN-CG je poslao zahtjev za slobodan pristup informacijama Privrednom sudu Crne Gore za popis stečajne mase “GIR-a” iz 2003 i 2009. kao i uvid u isplate povjeriocima, Privredni sud nije dozvolio pristup ovim podacima, navodeći da se “uvid u sudske spise ne može vršiti na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, već isključivo na osnovu procesnih zakona i Zakona o sudovima”, te da se “u pojedinim predmetima moraju poštovati odredbe tajnosti postpuka, kao i ugled, privatnost i poslovni interes stranaka”.
Ni radnici “GIR-a”, koji su bili stranka u postupku, nikada nisu imali uvid u stečajnu masu, iako su kao povjerioci imali apsolutno pravo na to.
Gdje je odlazio novac od prodaje?
CIN-CG je pitao stečajnog upravnika gdje je pošao novac od Dacićeve isplate, ali Nurković je rekao da nema podatke, ali da “se oni mogu lako naći”, te da je novac uplaćen povjeriocima.
Transakcija sa Vladom i Dacićem nije bila jedina zbog koje su se žalili povjerioci. U ime nekadašnjih radnika Sadik Klimenta je uložio žalbu i na oduku Privrednom sudu o prodaji imovine “GIR-a” iz 2014. godine.
Tražio je i podatke gdje otišao novac od te prodaje. U septembru 2014. stečajni sudija Muzafer Hadžajlić odgovorio je Klimenti da je od te prodaje “isplaćeno potraživanje AD Lovćen osiguranje u iznosu od 11.158 eura, dok se preostali iznos nalazi na računu ‘GIR-a’”.
Međutim iz AD Lovćen osiguranje, kome se Klimenta obratio da provjeri istinitost tvrdnje, stigao je odgovor da “Lovćen AD osiguranje Podgorica ima priznato potraživanje u ukupnom iznosu od 104.480 eura prema stečajnom dužniku AD Gornji Ibar Rožaje i da od tog ništa nije naplaćeno”.
Sumnje u transparentnost cijelog procesa podgrijao je i Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte kada je početkom 2015. proglasio tajnom podatke tenderske dokumentacije u postupku valorizacije imovine “GIR-a”. Tajna je proglašena na pet godina, jer bi kako su obrazložili objavljivanjem ovih podataka “mogle nastupite štetne posljedice za bezbjednost i interese Crne Gore”.
Kako je rok tajnosti istekao, CIN-CG se početkom decembra obratio Savjetu i tražio pristup tenderskoj dokumentaciju. Naš zahtjev je odbijen uz obrazloženje da se “informacije nijesu zavodile i čuvale u Savjetu, već je tadašnja Tenderska komisija za privatizaciju bila u posjedu kompletne dokumentacije o tenderu”.
Sektor šumarstva je, evidentno, jedna od najvećih žrtava tranzicije gdje su nesporno “nastupile štetne posljedice za interese Crne Gore” a ta privredna grana je gotovo potpuno uništena, iako je nekada prerada drveta punila budžet i bila značajan oslonac građanima sa sjevera zemlje.
Ostaje da se vidi da li će i priča oko “GIR-a” biti dio slučaja Blaža Jovanića i osumnjičene grupe koja se tereti zbog zloupotrebe položaja i rasprodaje imovine preduzeća u stečaju.
Drvoprerađivačke firme propadaju po istom receptu
Pored fabrike sa pet velikih pogona u centru Rožaja, “GIR” je posjedovao i desetak predstavništava i magacine u gradovima bivše Jugoslavije, lanac maloprodajnih objekata, fabriku papira “Dekor”, dva hotela, nekoliko ugostiteljskih objekata, odmaralište u Ulcinju, transportno preduzeće i servis.
Kapital kompanije je početkom 2003. godine procijenjen na 28,8 miliona eura dok je u kompaniji ostalo 575 radnika, nakon odvajanja “Dekora” i “Šumarskog preduzeća AD”. Državni fondovi su imali 51 odsto kapitala, a radnici 38,8 odsto.
Analiza Ekonomskog fakulteta u Podgorici iz maja 2003. godine tvrdi da kompanija može biti održiva i profitabilna.
Na sličan način poput “Gornjeg Ibra”, nakon ratova devedesetih, propala je i drvoprerađivačka firma “Velimir Jakić” iz Pljevalja, koji je nakon privatizacije preimenovan u “Vektra Jakić”.
Kombinat “Vektra Jakić” je prešao u ruke Dragana Brkovića, kuma predsjednika države Mila Đukanovića. Umjesto revitalizacije Jakića, Brković ga je gotovo doveo do propasti, zalažući njegovu imovinu za nevraćene kredite, ne plaćajući poreze državi kojom vlada njegov kum, i ne plaćajući koncesije za šume.
Bonus video:
