Biće više nego zanimljivo da vidimo kako je kod nas rastao interes za kamene tumule i kako je narod o njima polagano stvarao sliku.
Prve bilješke
Andrija Jovićević (1911) kaže da o njima „niko ne zna ništa pričati i ne zna za šta su služile“, a potom da „u potonje vrijeme gdjeko raskopa po koju gomilu i unutra nađe grob i u grobu kosti. Rijetko se i drugo što nađe s kostima“ (“Riječka nahija”, 181). Zatim dodaje da „po tome što se u gomilama nalazi grobova, narod sada priča da je na te grobove svaki bacao po kamen, ko bi tuda prošao“ (isto, 161). Takođe i „da su tu kao na vidnom i uzvišenom mjestu, sahranjivali svoje starješine, pa su im na grobove naturali gomile kamena, da im se tako podigne spomenik u selu ili župi“ (isto, 180-181). Na koncu zaključuje da su gomile „bez sumnje podignute u vjerske svrhe, radi prinošenja žrtava ili sahranjivanja prvaka“ („Zeta i Lješkopolje“, CID, Podgorica, 1999, 40-41).
Petar Šobajić bilježi da su u “nekim razgrtanim gomilama nalazili kamene kovčege i pepela u njima”, kao i da “narod priča da su to bili stari žrtvenici, oko kojih se svijet kupio i prinosio žrtvu Bogu”. Pominje da je u razgrtanim gomilama od kamena nalažena po jedna, dvije, a rjeđe više grobnica (“Bjelopavlići i Pješivci”, 1996, 156).
Proklete gomile
Praistorijske gomile su dovođene u vezu i sa drevnom kaznom kamenovanja, koja je postojala od antike do 19. vijeka. Tako, na primjer, Jovićević 1911. u selu Gađima blizu Građana bilježi lokalnu priču o dvije gomile. “Vele, da su tu navrgli kamenjem jednu ženu koja je bila pogriješila”. Dodaje i da se na Štrbini (brdu u Građanima) nalaze dvije gomile “gdje su, kako pričaju, navrgli dvojicu u staro doba” (“Riječka nahija”, str. 188). Njegoš preko vojvode Milije u “Gorskom vijencu” pominje ovu surovu običajnost u stihovima: Imaju razlog Crnogorci na nas dići prokletu gomilu.
Kamenovane osobe nijesu bile sahranjene unutar groblja, čime su bile vječno izopštene iz (hrišćanske) zajednice. U pučkom sujevjerju mjesto kamenovanja je kao “prokleto” povezivano sa “nečistim silama”. O ovome je lijepo svjedočanstvo ostavio Vijala de Somijer koji je obišao Crnu Goru oko 1810. godine (“Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru” objavljeno prvi put 1820). Pominje, pored ostalog, i “užas koji kod Crnogoraca izazivaju ekskomunicirana lica, sahranjena van groblja” - vjerovalo se da je “zemlja koja ih je primila, zanavijek prokleta”. Dodaje da se “ljudi drže podalje od tog mjesta a ukoliko ga se i prisjete, vjeruju da ih proganjaju duhovi”.
Ulaz u Gradinu poviše Grbavaca
Žuđelske gomile
Jovićević 1911. godine bilježi i pučke predstave o graditeljima praistorijskih tumula. Kaže da „sve gomile, kojih ima svuda, narod zove žuđelske gomile, a svako strano staro groblje žuđelsko groblje“ („Riječka nahija“, 149). Zatim, da „žuđelskih gomila ima po mnogim mjestima Riječke nahije“, te da se „nalaze na manjim brijegovima blizu današnjih sela ili selišta“ („Riječka nahija“, 180-181). Tako pominje da na Gagošima ima poviše „žuđelskih gomila“, kao i da blizu sela pri jednom brijegu ima groblje koje zovu „žuđelsko groblje“. Tu se nalazilo desetak grobova orijentisanih u pravcu sjever-jug „koji se poznaju po ciljevima na glavi i nogama“ (isto, 181).
Kaže da su ovi zagonetni „Žuđeli“ nazivani i „Jaudijama“, a takođe i „Čivutima“, a potom u objašnjenju pridjeva „žuđelsko“ kaže da je to isto što i „jevrejsko“.
Ali, ovo nam objašnjenje ne pomaže mnogo. Zapravo, još više povećava nedoumicu. Ko su bili ovi drevni „Jevreji“? Kako je uopšte došlo do toga da ih narod poveže sa praistorijskim gomilama? Očito je da naziv „žuđelske gomile“ odražava veličinu zagonetke na koju su ljudi nailazili u okolini svojih kuća i naselja. Dakle, ko bi mogli biti Žuđeli ili Jaudije?
Zagonetne Jaudije?
Jovićević je zabilježio u Đalcima „da se govori da su Žuđeli živjeli nekada u Dvogrlici” (“Riječka nahija” 168). Ovakva predanja obično su vezana za prastara groblja poput onog u Gagošima, ali na tom prostoru nema ničeg sličnog.
Kod Petra Šobajića nalazimo da su Jaudije „samo po gradovima stanovali“ (“Bjelopavlići i Pješivci”, 52). Ni ovo nam ne pomaže, jer je jasno da se „gradovi“ ne mogu povezati sa praistorijskim spomenicima, a osobito ne sa njihovom pozicijom po neprohodnim krševitim stranama.
Doduše, treba ostaviti mogućnost da je ova tvrdnja o „Jaudijama“ trag sjećanja na drevno rimsko građanstvo, nad čijim su grobnicama podizane zemljane humke koje je naš narod zvao „grudicama“. Jer, mnoštvo ovakvih grudica nalazilo se sve tri strane Duklje, dok Petar Šobajić svjedoči da ih je bilo i u Nikšićkom polju. Kaže kako je tamo raskopao jednu gomilu od zemlje, te da je u njenom prokopanom kraju pronašao “dva lijepo izidana i pokrivena groba i u njima sasvim dobro očuvane kosture” (“Bjelopavlići i Pješivci”, 1996, 156).
Tumul na Veljem Ćepuru iznad Grbavaca
Ova „lijepo izidana“ grobnica pod zemljanom humkom najvjerovatnije je bila ranohrišćanska, sa voltom, kakve su nalažene na Ibričevini kod Vrela Ribničkih i oko Duklje. Ukoliko je riječ o tome, onda se i legenda o Jaudijama koji „borave samo u gradovima“ odnosi na rimsko doba. Međutim, ovdje se bavimo kamenim gomilama koje su daleko starije i pod kojima sasvim sigurno ne počivaju „Jaudije“.
Grkova gomila
Nedoumicu još više povećavaju toponimi vezani za „Grke“, poput “Grkove gomile“, visoko na planini Siljevici između Lješanske i Katunske nahije, koji je zabilježio crnogorski učitelj Vidak Pejović u davnašnjem izvještaju u “Glasu Crnogorca” (broj od 21. juna 1887). Pejović svjedoči da se na najvećem vrhu Siljevice „nalazi čovječijom rukom nabačena gomila kamenja, za koju se priča u narodu da je tu zatrpan nekakav zločinac Grk“.
Andrija Jovićević bilježi i mjesto Grkov grob u Vignjevićima u Ljubotinu, na kome je po predanju “sahranjen nekakav Grk”? (“Riječka nahija”, 161).
O kojim se Grcima radi?
Dakle, narod je praistorijske kamene gomile po inerciji poistovjećivao sa kaznom kamenovanja, a povezivao ih je i sa Grcima. Što je takođe neodrživo jer su mnoge nastale i 1500-2000 godina prije nego što su prvi Grci stigli do naših obala tokom sedmog ili šestog vijeka p.n.e. i počeli da grade utvrđene trgovačke luke (emporione).
Ali, jasno je da se narodno predanje ne može odnositi na te Grke (Stare Helene), već na one mnogo kasnije (Romeje) koji su ovdje boravili u vizantijskom dobu. Uopšte, bronzanodopske gomile su sa Grcima povezane po inerciji, jer su mnoga srednjovjekovna groblja (a možda i poneka antička) nazivana “grčkim”.
Ova praksa predstavlja trag duge prisutnosti Grka na našem tlu. Bili su ovdje od početka istorijskog doba pa sve do kraja dvanaestog vijeka, do oko 1185. godine. Ukupno oko 1800 godina. Ljetopis popa Dukljanina i vizantijski pisci svjedoče o njihovom višestrukom i masovnom stradanju u Zeti između 1034. i 1042. godine. Sve je to moralo ostaviti brazdu u narodnom predanju.
Dragocjeni detalji
Kod Jovićevića nalazimo i zanimljivo svjedočanstvo o raskopavanju kamenih gomila, kao i jedne stare grobnice, najvjerovatnije iz rimskog doba. Događaj je vezan za selo Riječane u blizini Rijeke Crnojevića, i predstavlja značajan arheološki putokaz. Kaže da „jedan Stijepović priča da je raskopao neke od njih“, kao i da je „u svakoj našao grob i u grobu kosti samo od po jednog čovjeka“. „Dalje priča, da je, razbijajući jednu njivu, naišao na veliki kamen, koji je izvadio i pod njime našao grob i u grobu kosti i jednu poveliku paru, koliko današnji petokrunaš, pa priča da je s jedne strane imala mušku glavu a s druge prasicu sa sedmoro prasadi. Para je bila malo ugnuta i on je počeo ispravljati i udarati nečim, ali ona prsne u sitne komade“. Jovićević dodaje da je u pitanju „rimski novac od cara Antonina Pija kovan u god. 140-143. poslije Hr“ („Riječka nahija“, 1999, str. 181).
Srebrnjak sa likom krmače
Sa ovim je u vezi naredni Jovićevićev podatak. Sličan novčić je nađen početkom prošlog vijeka i u Starim Matagužima, gdje se nalaze ostaci velikog iliro-helenističkog naselja: “Pri raskopavanju zemlje ljudi su ... nalazili i srebrne novce sa likom krmače i krmadi” (“Zeta i Lješkopolje, CID, 1999, 21).
Jovićević pored ovoga pominje i slučajni pronalazak na Riječkom Gradu negdje oko 1890. godine koji bi se mogao dovesti u vezu sa antičkim periodom. „Prije 20 godina stari pop Miloš Jovićević (đed Andrije Jovićevića) našao je na Riječkom Gradu duboko u zemlji, u konobi svoje kuće, dva velika ćupa i u njima mnogo sitnih koščica. Ćupovi su bili ozgo zatvoreni a dolje nemaju stope, nego su oštri. Biće ovo ostaci iz rimskog doba (“Riječka nahija”, 203). Ovo otkriće dogodilo se na porodičnom imanju Jovićevića, koji su umjeli da prepoznaju njegov značaj. Da su i ostali učeniji ljudi bilježili ovakve događaje, danas bi imali mnogo jasniju sliku o antičkom nasljeđu.
Gradina na Uća-brijegu
Priča o praistorijskim tumulima i slučajnim arheološkim otkrićima po Riječkoj nahiji, udaljila nas je od Zagore i njene okoline u kojoj postoje brojni tragovi drevnog života. Ranije smo rekli da u ovom selu u južnom podnožju Velje gore nema ostataka gradine. Ali, jedna utvrda iz bronzanog doba nalazi se na zapadnoj strani tog brda, na oko kilometar udaljenosti od Zagore, malo ispod sela Komanskog brda, prema Relezi.
„Na području Progonovića postoje dvije takve gradine koje potiču iz predilirskog doba. Jedna se nalazi na zapadnoj strani sela, pored ceste koja ide prema Orasima, a druga na Uća-brijegu, zapadno od zaseoka Komanskog Brda. Ovu prvu čini okrugla suhomeđna zidina sa prilično velikim i očuvanim bedemom“ (Milivoje S. Đurišić, „Lješanska nahija“, 2003, 226-227).
Lanac gradina
Ovo je važno za našu priču, jer ostaci prastarih suhomeđnih utvrda govore o začecima župne podjele u udaljenom dobu koje prekriva istorijska tama. Ključno je što se od gradine u Progonovićima ka zapadu i jugu nastavljao lanac utvrda i to baš onom trasom kojom je vodio drevni put.
Za još jednu gradinu se na osnovu rijetkih ostataka pretpostavlja da je bila na obližnjim Sokolskim kršima, gdje je mnogo kasnije podignut Soko-grad. Čudno je što dobro obaviješteni Andrija Jovićević ne kaže ništa o toj drevnoj “ilirskoj” utvrdi - što bi moglo značiti da okolno stanovništvo o njoj nije imalo nikakva saznanja. Ovo je vrlo neobično, jer mještani obično poznaju svaki kamen u okolini, a kamoli ostatke gradine.
Međutim, Čedomir Marković ukazuje da bi na postojanje ilirske gradine na Sokolskim kršima mogli da ukažu veliki kameni kvaderi, koji svojim izgledom podsjećaju na slične kamene blokove korištene u tzv. kiklopskoj tehnici pri gradnji odbrambenih zidova poznatih ilirskih gradova u Crnoj Gori - Risna, Budve, Ulcinja i Meduna („Graditeljska baština Crnojevića“, časopis „Matica“, zima 2010, str. 593). Arheološka iskopavanja na Soko-gradu bi sasvim sigurno razriješila ove nedoumice.
(Osmi nastavak u narednom neđeljnom broju)
Galerija
Bonus video:
