Tek smo načeli zagonetke koje se kriju u Zagori i njenoj okolini. Među njima se naročito izdvajaju Sinjački krši, velika prirodna skulptura sa nazubljenim vrhovima. Magmatskog su porijekla i mnogo tamniji u odnosu na obližnje kamenite strane Velje gore i Motovila. Dominiraju seoskim pejzažom. Satelitski snimci otkrivaju ono što se iz polja ne može dobro uočiti. Riječ je o stjenovitom prstenu kružnog oblika, prečnika oko 200 metara. U središtu te gigantske kružnice krije se zaklonjeni prostor, na kome je stanovništvo uvijek moglo naći idealno sklonište pred opasnošću. Tu se nalazi i djelimičan odgovor na dilemu oko nepostojeće gradine nad selom, koja bi se “šablonski” mogla očekivati na mjestu sa višemilenijumskim trajanjem. Jer, cijeli ovaj kameni kompleks čini jednu veliku prirodnu utvrdu, sa uzanim prolazima, koje je bilo lako braniti.
Izvajane stijene
Na istočnom obodu Sinjačkih krša, nalaze se Močila, travnata ravan sa koje puca lijep pogled na selo. Upravo je na tom mjestu vjekovima ležalo mnoštvo polomljenih keramičkih posuda iz različitih perioda. Moguće je da se radi o obrednom mjestu - jer poviše te livade izdiže se nekoliko neobičnih “izvajanih” stijena, koje bi se mogle dovesti u vezu sa prastarim kultovima.
Ko zna šta će tu još izbiti na površinu kada se steknu uslovi za obimnija istraživanja.
Sinjačke krše sam prvi put obišao 2010. sa Milom Božovićem. Bio sam tada zatečen prizorima koji su se nizali na svakom koraku. Za obilazak tog prirodnog kompleksa potreban je cijeli dan. Zbog toga tada i nijesam “pohvatao” sve detalje. Planirao sam dugo da to ponovim, ali je za to bio neophodan dobar poznavalac terena. Konačno sam krajem 2013. nazvao Mila, pa ga posjetio na Cetinju. Odlučili smo da još jednom sve detaljno obiđemo čim vremenske prilike to dozvole.
Milo Božović
Sjećanja
Dogodilo se to sredinom februara. Sastao sam se Milom i njegovim sinom Bracom na Kamenici. Bili smo tačni u minut. Odmah je pao dogovor da se odvezemo do vrha Velje gore, da bi sa te visine osmotrili kamenu gomilu koja se uzdiže nad Zagorom. Trebalo je razjasniti i više geografskih nedoumica u okolini.
Ubrzo stižemo do najviše tačke odakle se sve vidi kao na dlanu. Otklanjamo nedoumice oko pravca starog kaldrmisanog puta. Sa tog mjesta se jasno uočava njegova prirodna trasa lancem udolina koje se kaskadno penju od Karuča i Rvaša. Odatle se lijepo vidi kuda je taj drum nastavljao ka unutrašnjosti preko Laline Glavice (u Meterizima), kao i na drugoj strani preko Donjih i Gornjih Peleša (zaseoka Dobrske Župe).
Penjem se na stjenovitu gromadu na samom vrhu da bih što bolje fotografisao stranu prema Progonovićima. Milo stiže za mnom. To je njegov teren, tu je odrastao. Poznaje ga kao svoj džep, svaki kamen. Cijeli taj dan je išao ispred mene i zadivljujuće je s kakvom je lakoćom to činio na pragu devete decenije.
Pitam ga za svaki detalj. Kroz razgovor stižemo do istočne strane odakle puca lijep pogled na Zetsku ravnicu. Ovo Milu budi slike iz djetinjstva. Prisjeća se kako je 1944. kao desetogodišnjak upravo sa tog mjesta posmatrao bombardovanje Podgorice. Sve se vidjelo kao iz kakve nebeske lože. Potanko opisuje kako su saveznički avioni u talasima nailazili i izbacivali smrtonosne tovare. Kaže da je njemačka protivvazdušna odbrana bila snažna i uporna i da se nebo dimilo od šrapnela. Bili su to nesvakidašnji prizori.
Gdje su ostala crkvišta?
Sinjački krši liče na veliku skulpturu sa nazubljenim vrhovima. Magmatskog su porijekla i mnogo tamniji u odnosu na obližnje kamenite strane Velje gore i Motovila. Satelitski snimci otkrivaju ono što se ne vidi iz polja. Riječ je o stjenovitom prstenu kružnog oblika. U središtu te gigantske kružnice krije se zaklonjeni prostor
Pokazujem Milu Jovićevićevu mapu i pozicije nekadašnjih bogomolja. U ovakvim situacijama treba računati sa neočekivanim preprekama. Najčešće je u pitanju neprohodan teren, uz što ide i komentar: “Tuda ni koza ne može proć”. Ali moram po svaku cijenu pokušati da to dokumentujem. Jer, bojim se da niko drugi neće.
Neznatni ostaci
Stižemo u selo. Odmah na početku, na istočnoj strani, malo uzbrdo, nalaze se Dabove zgrade. Tu je nekada bila jedna crkva. Od nje, međutim, nema ni traga, ali zato u okolini ima puno starih stepeništa i ozidina. Odatle se spuštamo u polje i nastavljamo pored seoske crkve Sv. Stefana ka jugu starim putem, ka Spasojevoj glavici. Nakon pedesetak metara, na omanjem kamenitom uzvišenju nailazimo na neznatne ostatke crkvice. Skoro je potpuno razgrađena. Pretekla su samo dva donja reda, koliko da se ustanovi način gradnje. Jovićević pominje da su neke od zagorskih crkava bile klačne. Ova je bila suvomeđna, što ukazuje na veliku starost.
Po Sinjačkim kršima
Još dva crkvišta trebalo bi da su u zapadnom dijelu sela, u Potkućama i Kućištima. Ali, i njih je vrijeme razgradilo. Nastavljamo stoga ka obližnjim Sinjačkim kršima. Milo je, uprkos narušenom zdravlju, raspoložen za detaljan obilazak tog kamenitog kompleksa u obliku velike kružnice. Prilazimo sjevernom kraju starim putem i započinjemo uspon. Nakon stotinak metara pentranja kozjom stazom stižemo do neobične potkapine. Tu se odmaramo par minuta pa nastavljamo još desetak metara uz golu stijenu, do usjeka gdje počinje skrovita udolina, zvana Kobilja rupa. Pred nama se između izvajanih kamenitih strana otvara poveća travnata prostorija, u kojoj je u nevolji mogao boraviti veći broj ljudi. Na jednom kraju je duboka škrapa. Malo dalje u uglu stijene leži gomila kamenih blokova koji očito potiču od neke suhomeđne građevine.
Udolina se potom sužava i polukružno nastavlja još tridesetak metara ka unutrašnjosti Sinjačkih krša. Na njenom kraju započinje novi uspon. Milo hitro grabi uza stjenovite strane. Ubrzo izbijamo na golu ravan koju sa svih strana okružuju kamene figure. Stojimo u istinskom prirodnom ateljeu. Ili lapidarijumu, ako hoćete.
Rešnja
Na jednoj strani ovog platoa nalazi se ograđeni prostor. Odatle do središta Sinjačkih krša ima još oko stotinak metara. Tamo se među kamenitim stranama u povećoj uvučenoj udolini krije lokanj Rešnja, koji je u ovom bezvodnom kraju imao veliku važnost.
Nastavljamo preko klizavih stijena i izbijamo iznad udoline. Jedinstvena slika. Na dnu se vide dvije travnate terase. Na gornjoj se nalazi prirodni bazen koji dopire do same ivice, tako da voda iz njega preliva na donju ravan. Spuštam se niz stranu do samog lokanja sa bistrom vodom. Prizor je idiličan. Na površini pluta žablji par usred ljubavne igre. Maleni mužjak na leđima četiri puta veće ženke! Moja pojava ih nimalo ne uznemirava. Očito je da rijetko ko remeti mir njihovog malog carstva.
Pažnju mi privlači neobična stijena iznad samog lokanja. Položena je preko manjeg kamena i podsjeća na megalitske dolmene. Naišao sam na ovakve “skulpture” na još nekoliko mjesta na Sinjačkim kršima. Spontana “konceptualna” igra. Priroda zbilja može da izvede svakakve ludorije. Uspinjem se na obližnju stijenu da bih uhvatio što bolje kadrove ove skrivene galerije. U jednom trenu postajem svjestan neobične tišine. Ovdje vlada osjećaj potpune odsječenosti od svijeta. Ubrzo stiže i Milo i sijeda da počine. Kaže mi da se malo poviše Rešnje, u stijeni, nalazi izvor Bačvik sa vrlo hladnom vodom, koji ne presušuje, dok Rešnja ljeti zna da opadne, osobito kada ljudi na njoj ljeti napajaju stoku. Zbog toga se nekada pri velikim sušama oko nje stražarilo, da se ne crpi više vode nego što je ima.
Priča o Iliji Božoviću
Vraćamo se istim putem. Ubrzo stižemo do Ilijine pećine. Izgleda kao “klasično” praistorijsko stanište - sa širokim ulazom i manjim otvorom na suprotnom kraju. Ispred većeg ulaza nije baš prostrano, ali se sa druge strane širi maleni stjenoviti plato. Pećina je suva i relativno prostrana, tako da u njoj može boraviti desetak ljudi, zbog čega je često služila kao sklonište. Ponekad se, međutim, u teškim vremenima pretvarala i u “učionicu”. Milo pominje da je tu učio prva slova tokom rata.
Ilijina pećina
Za to mjesto vezana je i neobična priča o Iliji Stanovom Božoviću, koji je tu živio neko vrijeme početkom prošlog vijeka - pećina je kasnije po njemu i dobila ime. Ilija je prije toga proveo u Carigradu skoro pola vijeka, da bi se pod starost vratio u rodni kraj i sticajem okolnosti bio prinuđen da živi u špilji. Milo pripovijeda da se radilo o vrlo obrazovanom čovjeku, koji je proučavao carigradske arhive i po njima sakupio mnoštvo istorijske građe o Crnoj Gori, ali da su sve te bilješke vremenom propale. Dakle, Ilija po povratku iz Turske nije zatekao ništa od imovine, pa je pronašao boravište u pećini na Sinjačkim kršima. Na koncu je do kralja Nikole stigao glas o zloj sudbini koja je snašla ovog čovjeka, nakon čega ga je preselio na Cetinje, smjestio u Vojni stan i dodijelio mu malu penziju - tamo je Ilija ostao do smrti.
U Zagori je ostala priča da je ovaj čovjek imao i vidovnjačke sposobnosti. Naime, pripovijeda se da je tokom balkanskih ratova, nakon što je više ljudi iz sela otišlo na Bregalnički front, sugestivno saopštio zabrinutim zagorskim ženama i seljanima da ne brinu previše za svoje muževe i rođake, jer se od svih zagorskih vojnika neće vratiti samo jedan. Što se i obistinilo. Jedini poginuli Zagoranin na Bregalnici bio je izvjesni Juleza Spasojev.
Sinjac
Dvadesetak metara od Ilijine pećine nailazimo na još jedan lokanj, zvani Sinjčić, smješten na jednom kamenitom prevoju. Odatle nadolje vodi uzani procjep u stijeni. Sve do Sinjca, vrlo dubokog ubla, čija je voda nadaleko poznata. Ovo prirodno udubljenje smješteno je u uglu malog kamenitog platoa, usred ljute stijene. Nad njim se uzdižu kamenite strane. I za Sinjac je vezana legenda da je otkriven slučajno, zahvaljujući jarcu. Ta priča je očito bila popularna u narodu, jer se može čuti na raznim stranama Riječke i Lješanske nahije. Sve ovdje odiše velikom starinom. Kažu i da je kralj Nikola volio da se napije vode na ovom mjestu, pa da je čak i dao novac da se pristupni prostor uredi i poploča. Pažnju osobito privlače uzani prilazi ovom ublu, koji kao da su usječeni u stijeni.
Od Sinjca niz stranu dvadesetak metara vodi usjek, a potom se nastavlja kamenitim stepeništem i širokim popločanim putem po rubu Sinjačkih krša. Nakon stotinjak metara stiže se u polje, na zapadnom rubu Zagore. Odatle se kaldrmisanim putem nastavljalo ka Relezi u kojoj je rođena čuvena Blažena Ozana. Na oko 800 metara daljine, malo ispred Releze drum se račvao - jedan krak je nastavljao sjeverno ka Progonovićima, a drugi zapadno ka Đalcima. Tu se na Uća-brijegu nalazi i manja praistorijska gradina, iznad koje na obroncima Velje gore leži selo Komansko Brdo. Gradina je okruglog oblika, prečnika oko desetak metara. Građena je u suhomeđi i očito je služila za kontrolu ovog važnog putnog pravca.
(Šesti nastavak u narednom neđeljnom broju)
Bonus video:
