Srijeda 6. novembar, 19.45 h. Vratio sam se iz Riječana sa velikom pričom. Riječ je o otkrićima koja će nesumnjivo obilježiti ovu deceniju. Od početka sam u vezi toga imao dobar osjećaj. Dok sam se par dana ranije dogovarao sa Magdalenom Radunović, pomenula je da „imaju sjajne rezultate“. Nijesam je pitao za detalje. Nijednog trena nijesam sumnjao da je u tom hercegovačkom selu na površinu „izronilo“ nešto važno.
Ali, ispostavilo se da je u istraživanjima, koja od kraja novembra 2012. u okviru projekta „Putevi kontinuiteta“ sprovodi arheolog Predrag Lutovac, pronađeno više značajnih tragova prošlosti, od kojih bi svaki pojedinačno mogao da predstavlja veliko otkriće.
Dakle, očekivao sam puno, ali ono što sam zatekao na terenu bilo je mnogo više. Očito, ni Magdalena ni Predrag nijesu skloni pretjerivanju, jer, ovakav događaj bi u regionu snažno odjeknuo. Bio bi oglašen na sva zvona. Da i ne pominjem kakvu bi pompu od toga napravili Italijani, Grci ili Englezi, čija arheološka istraživanja i način medijske prezentacije pratim u korak već godinama.
Veliko naselje u udolini
Ne volim da stvarima pridajem senzacionalistički prizvuk, ali, ovo što je u dvije kampanje otkriveno u Riječanima, krajem 2012. i početkom novembra 2013. spada u tu kategoriju. Jer, u slikovitoj riječanskoj udolini Suntuliji pomalja se antičko naselje čiji se obrisi zbog veličine i razuđenosti tek naziru. Biće tu očito još istraživačkih kampanja. Ali i ono što je do sada otkopano govori da je u pitanju kompleks velikih razmjera, koji je začet u početnom rimskom periodu, negdje na razmeđi stare i nove ere, i prvi je takvog tipa na našem tlu, u unutrašnjosti. Već sada je jasno da su otkriveni objekti reprezentativni, što znači da je ovo mjesto u tom dobu imalo veliku važnost.
Temelji nekoliko otkrivenih građevina dakle pripadaju početnom periodu rimske dominacije na ovim prostorima, koji je prilično dug i o kome znamo vrlo malo. Otkriće u Riječanima predstavlja toliku tipološku novost, da moramo stalno imati na umu da nije riječ o uobičajenim (ilirskim) građevinama gradinskog tipa, kakve često nalazimo po uzvišenjima, poput Samobora, Obluna, Đuteze. Ne radi se dakle o tome, već o velikom naselju na ravnom prostoru, u udolini, u podnožju utvrde na obližnjem brdu (Budetine gradine) - što govori da je ovo usamljena pojava u našoj arheološkoj praksi.
Monumentalna dokleatska građevina
Nije lako opisati sve detalje Lutovčevog istraživanja, ali evo sižea. Na više mjesta u udolini Suntuliji i ranije su se nazirali temelji građevina, dok se u okolnim međama nalazilo mnoštvo obrađenih kamenih blokova. Na tim su mjestima mještani pri oranju godinama nalazili kamene blokove i različit arheološki materijal. Prateći te tragove, Lutovac je u udolini otvorio nekoliko istraživačkih rovova, na potezu od oko 300 metara. U svakoj sondi je na dubini od 30 do 70 centimetara naišao na ostatke objekata različitog tipa i starosti.
Najznačajniji su svakako bili temelji građevine od velikih neobrađenih kamenih blokova u suhomeđnoj gradnji (bez maltera), podignute na prelazu iz stare ere u novu (I vijek p.n.e - I vijek n.e), dakle u početnom rimskom periodu.
„U ovom sektoru otkriveni su temelji monumentalnog antičkog objekta, rađeni od ogromnih kamenih blokova slaganih u jednom redu bez ikakvog vezivnog materijala“, izvještava Lutovac, dodajući da se „naročito izdvaja jedan blok koji je bio dugačak 1,8 m, širok 0,5 m i visok oko 0,7 metara”.
Na tom mjestu pronađeno je i nekoliko fibula koje su omogućile precizno datiranje. Riječ je o fibulama tipa Aucisa, kao i fibulama sa šarnirom “koje hronološki pripadaju I vijeku prije nove ere i I vijeku naše ere”. Radi se, nastavlja Lutovac, “o arhaičnim i lokalnim oblicima fibula svojstvenim za prostor Dalmacije i Crne Gore”.
Da nas ovo može odvesti produbljenijem razumijevanju antičkih prilika na našem tlu svjedoči završni komentar:
“Mnogi autori smatraju da su fibule sa šarnirom preteča poznatog Aucisa tipa ali da su mnogo starije od njih. Sigurno je da su ove fibule nastale mnogo prije od Aucissa fibula i to u zaleđu jadranskog mora, u jednom do sada neodređenom trenutku ilirske istorije, a da je dolaskom Rimljana, nastavilo da ih koristi uglavnom romanizovano autohtono stanovništvo”.
Ostaci još jedne suhomeđne građevine
Ovo je bio samo dio rezultata prošlogodišnje kampanje. Na početku ovogodišnje, Lutovac je otvorio novi istraživački rov poviše ovog mjesta, na udaljenosti od oko 80 metara, na njivi zvanoj Krivača, gdje su se ubrzo ukazali temelji (ugao) još jednog objekta, takođe građenog u suhomeđi, iz istog perioda.
Pravo iznenađenje je tek slijedilo. Prateći pravac prostiranja ovih temelja, Lutovac je u neposrednoj blizini otvorio novu sondu, u kojoj su se ukazali ostaci par vjekova mlađe kamene građevine sa tragovima vezivanja malterom, podignute izgleda preko starije gradnje suhomeđnog tipa.
Dakle, na različitim mjestima ukazali su se tragovi nekoliko objekata, građenih drugačijim načinom, u različitim vremenima - u rasponu od tri-četiri vijeka. Život se na ovom mjestu razvijao u kontinuitetu kroz cijeli rimski period. Pa i duže. „Možemo reći da u Riječanima postoji jedan neprekinuti antički kontinuitet koji se nastavlja i u ranovizantijskom periodu”, kaže Lutovac.
Tri mauzolejske grobnice
Opisani temelji tri građevine samo su dio antičkih otkrića u Riječanima. Jer i na suprotnoj, zapadnoj strani udoline Suntulije otkriveni su važni objekti iz rimskog perioda. I tamo su, naime, u prošlogodišnjoj kampanji otvorene dvije sonde. Lutovac je u jednoj od njih pronašao ostatke mauzolejske grobnice (grobnog mjesta, memorije) sa mnoštvom lijepo obrađenih kamenih blokova. Istraživanja na tom dijelu nastavljena su i ove godine i tada su, neposredno uz prvu memoriju, „izronile“ još dvije identične grobnice. Ispostavilo se da je riječ o tri spomenika u nizu, koji su činili reprezentativnu mauzolejsku cjelinu. „Sigurni smo da i blokovi sa objavljenim natpisima, o Epikadima, potiču sa ovih memorija”, kaže Lutovac, koji još nije utvrdio da li su ove memorije bile dio nekropole.
Dakle, upravo na tom mjestu stajala su nekada ona dva poznata i rijetka natpisa o Gaju i Agiru, Epikadovim sinovima, dokleatskim prvacima, od kojih je prvi bio član plemenskog vijeća Dokleata, a drugi knez kastela Saltue.
Enigmu povećavaju i djelovi lobanje koji su pronađeni među ostacima tri grobnice. Možda je riječ o prvom otkriću posmrtnih ostataka jednog Dokleata. Ovakva pretpostavka nije pretjerana. A, s obzirom da prostor oko grobnica nije istražen do kraja, eventualno otkriće posmrtnih ostataka još jedne osobe omogućilo bi paleoforenzičku analizu i što je najvažnije, njihovo poređenje. Genetska sličnost bi značila samo jedno – da se radi o srodnicima. A natpisi jasno govore da su tu počivali Epikadovi potomci.
Lutovca je iznenadilo otkriće djelova dva (različita) kanelirana antička stuba. „Nijesam očekivao da su ove grobnice imale stubove“, kaže Lutovac. Pored toga pronađeno je i jedno postolje stuba, kao i korintski kapitel, koji po sebi govori o raskošnom izgledu nakadašnjih objekata.
Eto koliko je prostora bilo potrebno za nabrajanje samo dijela novih otkrića u Riječanima - koji su i ranije smatrani važnim lokalitetom, ali o kojima se zbog neistraženosti, decenijama nagađalo.
Šta je to izbilo na svjetlo dana?
Na osnovu dosadašnjih istraživanja, Lutovac je doveo u pitanje više tvrdnji koje postoje u literaturi od sredine sedamdesetih, kada su se pojavila tumačenja Pavla Mijovića i R. Kujovića.
Prethodno je Riječane 1962. pomenuo D. Sergejevski koji je tu boravio dva puta („Rimska cesta od Epidaurusa do Anderbe“, Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, 1962). Nakon toga su ih usputno pomenuli i Draga i Milutin Garašanin (Istorija Crne Gore I, 1967, 93).
Prva obimnija bilješka Pavla Mijovića objavljena je 1975. u poznatoj studiji „Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori“. U njoj se iznosi niz zaključaka o još neistraženom lokalitetu u Riječanima, poput tvrdnje da je utvrda na Budetinoj gradini bila tipičnog četvrtastog oblika.
Par godina kasnije, nakon što je u okolini Riječana istraženo nekoliko kamenih gomila, pojavio se i izvještaj R. Kujovića sa tvrdnjom da su dvije ploče sa latinskim natpisima o dokleatskim prvacima Gaju i Agiru dovučene u udolinu Suntuliju sa nekropole podno Budetine gradine. Pored toga tvrdilo se i da se kastel Saltua krije negdje u zapadnom dijelu udoline.
Lutovac je ovo oborio. „Pogrešno je tumačenje rezultata istraživanja, sprovedenih tokom 1977. godine, da se uz padinu ka sjeverozapadu pružao rimski kastel.” Skoro je sa sigurnošću utvrdio položaj kastela Saltue na istočnoj strani, prema kući Spasojevića.
Takođe tvrdi da su se dva natpisa o Gaju i Agiru izvorno nalazili u mauzolejskom kompleksu u udolini. „Sigurni smo da i blokovi sa objavljenim natpisima, o Epikadima, potiču sa ovih memorija.”
Utvrdio je i da je Budetina gradina imala elipsoidni oblik sa dvije pravougaone kule na krajevima.
„Pogrešni su podaci zabilježeni u literaturi da se na Budetinoj gradini nalazi tipični rimski četvorougaoni kastel ... bedemi prate konfiguraciju terena pa je utvrđenje elipsoidnog oblika ... na spojevima lukova elipse izgrađene su isturene četvorougaone kule.”
Takođe je utvrdio da takozvana Drenetina gradina, koja se nalazi u drugom dijelu Riječana nije utvrda, već kamena gomila sa praznim grobnim mjestom, odnosno kenotaf.
„Pogrešno je bilo tumačenje da se na Drenetinoj gradini nalaze ostaci fortifikacija i djelovi arhitekture. Radi se u stvari o velikoj kamenoj humci... u njenom centru nađena je prazna grobna konstrukcija.”
Ovo nije sve što je otkriveno, ali je više nego dovoljan razlog za pisanje monografije o Riječanima.
Novo poglavlje
Tek smo načeli priču o ovim otkrićima. Do sada smo samo skicirali obrise tog događaja, koji će nesumnjivo zauzeti važno mjesto u arheološkoj literaturi. Tek će se pisati o tome. Nema nikakve dileme da će Lutovčevi nalazi poslužiti kao važan temelj i paradigma za buduće interpretacije i sinteze. Do sada su zaključci o ilirskom urbanizmu u unutrašnjosti izvođeni na osnovu bogate gradinske arhitekture, na kojoj smo razlikovali stariji kružni tip gradnje, kao i noviji tip sa težnjom ka pravougaonim oblicima, koji se pojavio pod grčkim i makedonskim uticajem u prijerimskom periodu, u vrijeme ilirske kraljevine, negdje između 250. i 168. godine p.n.ere. Sada imamo i suhomeđne građevine iz prelaznog doba koje je uslijedilo nakon rimskog dolaska. Moramo pritom na umu stalno držati ukazivanje Pavla Mijovića o prilično kasnoj pojavi rimske gradnje, što bi se najprije moglo objasniti visokim nivoom (zatečenog) ilirskog urbanizma. U tom svjetlu postaje jasno da je tokom dvije kampanje u Riječanima otvoreno novo poglavlje u razumijevanju prijerimske urbanizacije i prelaza ka rimskom periodu.
(Drugi nastavak u narednom nedjeljnom broju)
Galerija
Bonus video:
