Sveto i neprikosnoveno mjesto
Za manastir Kom je vezan detalj koji ima veliki značaj za razumijevanje naše narodne tradicije. Naime, vjerovalo se da je cijeli taj brijeg svet i neprikosnoven, te da niko nije smio niti mogao išta odatle iznijeti, odnosno da nad tim mjestom vlada nekakva “sjen” ili “duh” koja ga štiti, ne dozvoljavajući bilo kome da, svjesno ili nesvjesno, odnese ma i najmanju sitnicu. U vezi ovoga u narodu su se ispredale različite priče o ljudima koji su na ostrvu nesvjesno načinili “prestup”, zbog čega nikako nijesu mogli pronaći put kojim bi ga napustili.
Andrija Jovićević pripovijeda da se na Komu mogao “ko mu drago najesti šipaka, ali ako mu ostane zrno za kolanom, taj nije umio izaći i dešavalo mu se je više neprilika i nesreća, dokle izađe”. Po narodnom kazivanju, tu je jednom zalutao neki čovjek, koji je tumarao po ostrvu dio dana i cijelu noć, ne mogavši da ga napusti sve dok nije skinuo sa sebe pojas iz kojega je ispalo zrno šipka koje je u njega upalo.
Jovićević je zabilježio da su zbog ovog vjerovanja žitelji okolnih naselja strahovali da na Komu uberu čak i običan prut za gužbu (prut uvijen u kotur) za čun ili jaram. To je doprinijelo da ostrvo potpuno zaraste u šumu, a budući da se u crkvici nije služila služba božja, mjesto je potpuno zapustjelo.
Situacija se izmijenila tek nakon što su Ceklinjani poharali Žabljak 1835. godine. Njegoš je nakon toga naredio da se na Komu posijeku drva i izgore klačine. Od ovoga su klaka građene kule u Dodošima, gdje su se Salkovičani sklonili od Turaka. Tada je mladi vladika dao svoj blagoslov da se na Komu može brati gužba za jaram i čun.
Odnos prema “svetim mjestma” nas upućuje na ostatke stare religije, koja je tokom dugih vjekova uklopljena u hrišćansku tradiciju. U osnovi tog vjerovanja je snažno religiozno sujevjerje, koje je vrlo osobeno za našu narodnu običajnost. O tome je Vijala de Somijer oko 1810. načinio dragocjene zapise. Ove rijetke bilješke jasno oslikavaju psihologiju prethrišćanskih kultova i prava je šteta što nemamo detaljnije opise narodnih predstava o “silama” koje štite “sveta mjesta”. Vjerovanje u “zaštitničkog duha” ili “sjen” koja štiti ostrvo je možda bilo povezano s vjerovanjem u “zduhače” - “žive ljude čiji duh ostavlja tijelo i ide u vjetrove gdje se tuče sa se zduhačima drugih zemalja i otima se o rod, mlijeko i drugo” (Andrija Jovićević, “Riječka nahija”, 1911, 322-324).
Dragocjene bilješke
Mnogo je toga ostalo nezabilježeno ali je ponešto ipak sačuvano od zaborava. Vjerovanje u nadnaravnu silu koja boravi nad svetim mjestom naš narod vezivao je i za Kosmaču u Gornjem blatu, udaljenu od Koma oko tri-četiri kilometra. Učitelj Janko Uskoković zapisao je 1886. u “Glasu Crnogorca” da se pri vrhu Kosmače nalazi mala crkva „kojoj su oltar i sveta trpeza zdravi“, te da tu „ljudi i danas predaju zavjet i drže to mjesto za čudotvorno i ne bi niko iz obima ostrova uzeo ni travčicu, ali list s gore“. Primjere ove prastare tradicije nalazimo i na drugim mjestima. U izvještaju učitelja Vidaka Pejovića 1886. godine u „Glasu Crnogorca“ govori se o ogromnom „dubu kod crkve oraške“ koji „narod smatra kao osvećeno drijevo, tako da se ne bi niko usudio sa njega uzeti jedan najmanji želud (žir), niti se iko na njem primiti smije, jer kažu ko bi se na isti primio ne bi mogao sa njega sići u čistoj svijesti“.
Pejović u vezi tog vjerovanja bilježi i legendu vezanu za veliki grab kod gradačke crkve: „Priča se da je jedan čoban – kad je ovi grab bio mali, polu njega posjekao svojoj stoci, i da je ista stoka odma pokrepala, i da već na toj strani nije nijedna grana izrasla“. Konačno, učitelj Jovan Laušević donosi bilješku o ovom vjerovanju u Bjelopavlićima. Kaže kako se oko crkvišta pored Zete u Ćuriocu nalazilo “njekoliko sasvijem velikijeh brijestova” koje “niko nije smio sjeći, niti ni danas ko smije ovđe ubrati koliko je i jedan prut da njime živinče poćera”.
Slično vjerovanje zabilježeno je i u Malesiji. Andrija Jovićević piše 1923. godine da “u Grudama iznad Prifti i Pikale, ima jedno drvo ... koje liči na velik granat dub” koje “Grude drže kao svetinju ... Niko se ne usuđuje da ga siječe”, a “ko je probao, ostao je uzet ili slijep ... Ni suho granje, koje vjetar odlomi, niko neće uzeti ... Grude pridaju ovome drvetu neku čudnovatu moć. Oni tvrde: da sela gornjih Gruda, gdje se ovo drvo nalazi, nijesu nikad stradala od neprijateljske vojske, da su skakavci 1910. godine uništili sve do rijeke Cijevne, a k njima nijesu dolazili (A. Jovićević, “Malesija, CID, Podgorica, 1997, 17). Jovićević bilježi i da je “blizu crkve u Kastratima postojao je jedan stari brijest ... Svi su ga držali kao sveto drvo u koje ne bi niko dirnuo; svaki je vjerovao da bi se onome, ko bi ga počeo sjeći, dogodilo neko zlo”. (“Malesija, str. 135)
Dva slavna zauzeća Žabljaka
Vraćamo se Žabljaku. Geografske odlike terena na kome leži ovaj grad su po mnogo čemu jedinstvene. Utvrđenje se uzdiže na kupastom brijegu na potezu između dva jezera, Gornjeg blata i Skadarskog jezera. Od ovog brijega do obližnjeg brda Buze ima oko dvjesta metara, ali tuda protiču čak dvije rijeke!
Prva, Biševina ističe iz Gornjeg blata, dok iz pravca Ponara dolazi Karatuna - ovaj prizor se lijepo može vidjeti sa tvrđave. Nakon dvjesta metara, malo ispod brijega, Biševina se uliva u Karatunu, koja nastavlja pored Dodoša, prema jezeru.
Cijeli ovaj ambijent kao da je predodređen za neobične događaje. U novijoj istoriji Žabljak se najčešće i pominje po dva skoro nevjerovatna poduhvata koje su izveli Ceklinjani. Odvažna četa od dvanaest boraca prvi put ga je osvojila u noći 9. marta 1835. godine. Sedamnaest godina potom, 13. novembra 1852, četa od trideset i jednog druga iznova je pod okriljem noći zaposjela ovo utvrđeno gnijezdo.
“I oba ga puta osvojiše, i oba puta crnogorska vojska popali sav šeher i kuće okolo Žabljaka. I prvog i potonjeg puta uspeše se junaci uz vrlo visoki bedem (14 metara visok), i prvog puta oduzeše dva topa, “krnja” i “zelenka”, koji se i danas čuvaju u cetinjskom laboratoriju, kao vidni znak nečuvenog junaštva” (A. Jovićević, “Skadarsko jezero”, 1909). “Kad su topove donijeli na Cetinje, Njegoš je izdao naredbu da se ugraviraju natpisi inspirisani njegovom željom da ovaj podvig ostane u pamćenju pokoljenja” (Istorija Crne Gore 4, Tom I, 2004, str. 197).
U oba poduhvata učestvovao je Kenjo Stankov Janković, čije se ime najčešće i pominje među zavjerenicima. Andrija Jovićević kaže da je ovaj junak “dva puta prvi od svakoga izišao na Žabljak” (“Riječka nahija”, 302). Nedavno sam slučajno nabasao na njegovu grobnicu u Rvašima, na izdvojenom mjestu, pred crkvom. Podigao ju je kralj Nikola I, a na nadgrobnoj ploči je istaknuto da je u grad ušao “prvi od svakoga”.
Značaj ovih podviga teško se može pojmiti ukoliko se iz podnožja ne osmotre žabljačke zidine. Ili ukoliko se sa njih na odmjeri zastrašujuća vertikala. Da bi se domogli njihovog vrha zavjerenici su koristili stube, zapravo, dugačko okresano topolovo stablo.
Psihološki efekat bio je ogroman. Koliko je radovao Crnogorce, toliko je bio poražavajući po Turke. Jer, taj zloglasni grad i još zloglasniji Spuž bili su tvrda i neosvojiva uporišta, garancija da osmanlijski odbrambeni sistem neće popustiti. A morao je popustiti pred crnogorskom silom!
Svi crnogorski udari
Na Žabljak se udaralo i prije toga. Krajem jula 1788. godine Mahmut-paša Bušatlija napustio je Skadar i krenuo sa vojskom za Kroju, a naša vojska je to iskoristila i napala na grad sa 1000 ljudi, uglavnom Crmničana i Riječana pod komandom Mihaila Plamenca i serdara Đuraškovića (Istorija Crne Gore 4, Tom I, Podgorica, 2004, str. 19).
Već naredne godine Crnogorci su iznova udarili na Žabljak i kod Odrinske gore razbili Turke koji su iz Skadra hitali u pomoć Žabljačanima – potopili su im pet lađa i nanijeli gubitke od 100 ljudi (Istorija Crne Gore 4, Tom I, Podgorica, 2004, str. 21).
U julu 1812. godine naša vojska je iznova udarila na Žabljak, a Turci pretrpjeli osjetne gubitke (Istorija Crne Gore 4, str. 97).
Neobično je što su zauzeća iz 1835. i 1852. imala karakter osvete. Prvo je izvršeno nakon što su Turci posjekli nekoliko crnogorskih čobana u Kučima, drugo nakon turskog pokušaja da se pridobiju neka sela u Piperima. Oba puta su Ceklinjani zahvaljujući velikoj vještini i odvažnosti, uhvatili stražu na spavanju i osvojili grad bez ispaljenog metka i ijedne žrtve.
“Serdar Filip Đurašković i četovođe ceklinske u dogovor sa Vladikom noćno zauzeše tvrđavu Žabljak (1835) koju je čuvao samo po jedan stražar. Dvanaestorica četovođa propeše se uza stube po noći na grad, uhvatiše stražara đe spava i svezaše ga, a oni utvrde se na forticu. Serdar Filip sa Riječkom nahijom dođe im odmah u pomoć i mali dio drugih Crnogoraca. Žabljačanima namah priskoči u pomoć Podgorica, Skadar sa ljutom Malesijom. Crnogorci napadaše i na varoš ali bez uspjeha, jer je sami Derviš aga Omerđević iz zatvora iz svoje kuće ubio 25 Crnogoraca, i Crnogorci jedne noći skidoše dva topa “knja i zelenka” sa Žabljaka pa sa njima utekoše u Crnu Goru, piše Rade Turov Plamenac (“Memoari”, CID, Podgorica, 1997, 443).
Mali žabljački rat
Drugo zauzeće iz 1852. označilo je početak pravog malog rata oko Žabljaka. Bili su tu tada i knjaz Danilo i skadarski vezir Osman-paša. Prvi sa 9000 drugi sa oko 6000 vojnika. Crnogorci nijesu uspjeli da osvoje kuće Perkočevića, podno gradskih zidina, odakle su Turci pružali grčevit otpor.
“Crnogorska vojska napadala je tursku vojsku na zatvor u Perkočevića kuće junački, ali je bila vazda odbijena sa velikim gubitkom”, piše Rade Turov Plamenac (“Memoari”, str. 341).
“Ne mogu propustiti da ne opišem junaštvo pet-šest kuća bratstva Perkočevića”, piše Vuk Vrčević. “Oni svi, otkako je boj započeo pa do završetka, pošto su otpremili žene i đecu u Podgoricu, nijesu ostavljali svoje kuće, nego pozatvarali, i premda su mnogi od njih poginuli, a i mnogi Turci koji su im u pomoć priskakali, opet su se junački ponijeli i dosta jada Crnogorcima zadali, a zato što su pod samim gradskim bedemom kuće svoje imali, tako da nije im mogao niotkuda top nauditi” (“Ogranci za istoriju Crne Gore”, Centar za kulturu, Nikšić, 2002, str. 30-38).
Oko Žabljaka i nad Žabljakom je tada vođena ljuta artiljerijska bitka. Crnogorci su gađali Turke zarobljenim topovima s gradskih zidina, za šta su koristili zarobljene turske artiljerce. Bombardovali su Turke i sa vrha Buze, poviše Filipovog Krša, gdje je bio donijet top “zelenko”, osvojen 17 godina ranije na Žabljaku. U gađanju se oprobao i knjaz Danilo, a naročito je uspješan bio Đuko Sredanović, koji je načinio Turcima po Cukalju mnogo štete. “Sa ovim topom, sa kojim se neprestano gađalo po dnevi i po noći, učinio se veliki poraz turskome zatvoru”, kaže Rade Turov Plamenac (“Memoari”, str. 341).
“Bi mnogo bojeva oko grada”, nastavlja vojvoda Ilija Plamenac. “Vojska turska je mislila da će izćerat vojsku crnogorsku i donijeli su dobre topove od Skadra i biu sa svake strane ali ne mogu ništa učinit. Donijeli su velike haubice to jest kumpare, pucaju po vazdan ali malo su kome štete učinili” (“Memoari, ”CID, Podgorica, 2004, str. 52).
Kad je knjaz Danilo shvatio da se Turska sprema da sa svake strane udari na Crnu Goru, 12. decembra 1852. uveče napusti Žabljak i raspusti vojsku kućama, da čekaju napadaj turske vojske na svojim granicama, a sam se stade spremati za otpor turskoj sili, piše Rade Turov Plamenac (“Memoari”, str. 269).
Prije odlaska, Crnogorci “grad vas razvališe i poniješe što je valjalo”, kaže vojvoda Ilija Plamenac (“Memoari”, str. 53). Tom prilikom odnijet je veliki plijen iz grada, pored ostalog i četiri artiljerijska topa (Istorija Crne Gore 4, str. 321-322).
Razaranje grada je knjazu na Cetinju opisao Pero Petrović, Njegošev brat, koji je bio na Žabljaku. “Ti znaš, Gospodaru, što su naši Crnogorci. Kad nam dođe tvoje pismo i kad im kazasmo, kao da svakoga puška ubi, ali im ne bi drugačije. Pa pošto mi izađosmo iz grada s vojskom, ostade nekoliko obijesnih momčadi, te ono baruta što je ostanulo od topova unesoše pod nekakav ćemer i dadoše vatru konošu i pobjegoše, a kad najedanput potrese se u Dodoše ispod nas zemlja. Okrenusmo se svi jednomašice, kadli pola Žabljaka prdeknu u aere, pa eto im ga sad (smije se)”, pripovijeda Vuk Vrčević (“Ogranci za istoriju Crne Gore”, str. 30-38).
Na kraju evo i jednog vrlo znakovitog događaja iz tih dana, koji je zabilježio vojvoda Ilija Plamenac.
“Bješe doša na grad Đorđije Petrović. Dođe poslijed i Pero Tomov. Kad dođe na grad ja sam bio tu kad Pero reče dobro jutro Ivanbegovini” (“Memoari”, str. 53).
Galerija
Bonus video:
