Genealoški podaci
Genealogija loze Petrovića i dinastije Petrović-Njegoš može se pratiti od vojvode Njegoša i njegovog sina kneza Petra Njegoševića, uglednih narodnih prvaka iz Njegoša – s kraja XV vijeka. Po njima će se njihovo istorijsko potomstvo prozvati Petrović-Njegoš.
Za prve četiri generacije u rodoslovu Petrovića nema punih i pouzdanih podataka; tek od pete generacije , od braće Šćepca i Ivana, genealoški podaci su nešto potpuniji i precizniji.
Knez Šćepac (Stefan Šćepac, Stepac), u šestoj generaciji, sa ženom Slavom, u monaštvu nazvanoj Ana, imaju pet sinova: vojvodu Radula, Nikolu u monaštvu – vladiku Danila, rodonačelnika dinastije Petrovića, kneza Petra, Damjana i Luku i dvije ćerke čija se imena ne znaju, ali se zna da je jedna udata za Arsenija Plamenca, a druga za Kosturicu.
U sedmoj generaciji Radul Šćepčev i supruga mu Vladica rodiće brojno potomstvo. Vladika Danilo, drugi Šćepčev sin, nije se, iz kanonskih razloga, ženio, i nije ostavio potomstva. Od kneza Petra, trećeg Šćepčeva sina, ostao je malobrojni porod. Četvrti Šćepčev sin je Damjan i on je imao dva sina, Ivana, koji nije imao muškog poroda, i Marka, djeda vladike Petra II. Luka, peti Šćepčev sin, i supruga mu Mara, nijesu imali djece.
Marko Damjanov sa ženom Anđelijom Martinović dobijaju, u osmom koljenu, četiri sina i dvije ćerke. Njihovi su sinovi: Stijepo, Sava, Petar I, čije se svjetovno ime ne zna, i Tomo. Imena njihovih ćerki se ne znaju. Jedna je bila udata za Plamenca, a druga za Vukićevića.
Stijepo, najstariji Markov sin i Njegošev stric, sa suprugom Anđelijom dobio je čuveno i brojno potomstvo, koje je, poslije smrti vladike Rada, gospodarilo Crnom Gorom i nastavilo dinastiju Petrović-Njegoš.
Vladiku Petra II, naslijediće po njegovom testamentu, Danilo Stankov, unuk Stijepov, koji je postao nasljedni knjaz Crne Gore i odvojio svjetovnu od duhovne vlasti. Danila je naslijedio njegov bratanić (sinovac) Nikola Mirkov i postao prvo knjaz, a zatim kralj Crne Gore.
Savo je drugi sin po redu rođenja Marka Damjanova i on je sa Marom Milić imao sedmoro djece: četiri sina i tri kćerke.
Petar I je treći sin Markov i Anđelijin i on se, kao vladika, nije ženio. Narod ga je za života zvao sveti Vladika, a Crkva ga kanonizovala i proglasila za sveca 1834.
Tomo, otac Vladike Petra II, je najmlađi sin Marka Damjanova. On će sa Ivanom Proroković, u devetoj generaciji, dobiti tri sina: Pera, Rada (Petra II) i Joka i dvije kćerke. Marija je bila udata za Andriju Perovića, a Ćane za P. Đuraškovića.
O Njegoševim roditeljima danas se nešto više zna zahvaljujući, prije svega, istraživanjima Rista Dragićevića i Jevta Milovića, pa i o njihovom fizičkom izgledu, što je za ovaj rad veoma važno.
Njegoševi roditelji su rođeni, živjeli, umrli i sahranjeni na Njegušima. Njegov otac Tomo Markov doživio je duboku starost. Umro je u 104. ili 105. godini života.
Matija Ban je 1848. posjetio Njeguše i vladičnog oca za koga kaže: “To bješe visok, krepak, lep starac, koji opominjaše na junake Omerovih vremena. Nije mnogo govorio, ali svaka mu je reč bila umesna, svaka primedba pametna”.
Ni za Njegoševu majku Ivanu Proroković nema dovoljno podataka. Za nju ruski naučnik Sreznjevski (1841) bilježi: “Majka mu je jedna zdrava, dobra, jednostavna žena, koja gleda na sina kao na sunce”.
Vladika Petar II je imao dva brata i dvije sestre. Stariji brat, Pero Tomov, bio je njegov zamjenik i predsjednik Senata. Umro je u izgnanstvu, poslije Njegoševe smrti. Ženio se tri puta i imao desetoro djece, pet sinova i pet kćerki. Sinovi su mladi umirali i nijesu ostavili potomstva. Mlađi Njegošev brat, Joko Tomov, poginuo je kao mladić i od njega nije ostalo poroda. Njegoševe sestre su udate u glasovite kuće i poznate domove Perovića i Đuraškovića.
Koliko je stvarno bio visok
Prilikom prenosa tjelesnih ostataka Petra II Petrovića Njegoša u novopodignuti Mauzolej na Lovćenu 1974. godine izvršena su, u kripti Mauzoleja, za kratko vrijeme – od nekoliko sati, osteološka i antropološka ispitivanja.
Antroposkopske osobine , kao i osteometrijske karakteristike tjelesnih ostataka Petra II pokazuju da je on imao sve bitne elemente antropološkog dinarskog kompleksa, kao i savremena crnogorska populacija.
Dinarska populacija je opisana upravo na Crnogorcima iz Boke Kotorske. Od Denikara koji je prvi opisao dinarsku rasu, krajem 19. vijeka na stanovništvu Boke, pa sve do sada, svi istraživači svrstavaju Crnogorce kao prave predstavnike ove rase, odnosno populacije.
Crnogorci po visini tijela, u cjelini uzevši, pripadaju najvišim narodima Evrope. Vladika Petar II imao je genetičku predispoziciju za visoki rast. Njegov stric Petar I, koga je naslijedio, bio je visokog i divnog stasa i izvanredne ljepote. Tomo Petrović, otac Petra II, bio je visok, krupan i lijep. Majka mu je bila zdrava i jednostavna, a ujak markantni, stasiti i pametni Lazar Proroković. Iako je Crna Gora u Njegoševo vrijeme bila malobrojna i dosta izolovana populacija on je visinom tijela daleko nadmašivao uobičajena individualna variranja i to ne samo u njegovoj sredini, u Crnoj Gori, nego znatno šire u evropskim razmjerama.
U Evropi, u Njegoševo doba, prva polovina devetnaestog vijeka, nije zapažena akceleracija rasta visine tijela, pošto se ona pojavljuje krajem 19. i početkom 20. vijeka. Zato je Njegoševa gigantska visina tijela s razlogom izazivala divljenje širom Evrope, a mnogi njegovi savremenici pisali su da je vladika Petar II najviši čovjek koga su ikada vidjeli.
Procjene Njegoševih savremenika o njegovoj visini tijela kreću se u rasponu od 180 do 225 centimetara. Većina njih cijeni da je Njegoš bio visok preko dva metra, što je za ono doba bila impozantna visina, jer su ljudi u Evropi u to doba bili rastom mnogo niži. I po savremenoj svjetskoj klasifikaciji ljudi po visini tijela, Njegoš bi se svrstao u vrlo visoke ljude.
Prosječna tjelesna visina savremenog odraslog muškog stanovništva Katunske nahije (175,76 plus, minus 0,56 cm), kojoj pripadaju Njeguši, ista je kao za odrasle muškarce stare Crne Gore, ali je standardna devijacija nešto veća (plus, minus 1,05 cm).
Po dobro očuvanoj i precizno izmjerenoj lijevoj butnoj kosti koja najviše korelira sa visinom. Izračunata visina tijela Petra II Petrovića Njegoša po formuli Trotera i Glezera je između 191,56 i 193,44 cm, što daleko prevazilazi srednje vrijednosti visine tijela za odrasle savremene muškarce Katunske nahije, iz koje je ponikao, kao i za muškarce nekadašnje stare Crne Gore. Otuda je vladika Petar II zaista za glavu nadvisivao sve visoke Crnogorce ondašnje generacije, kako su to zapazili i zapisali, često i s pravom naglašavali njegovi savremenici. Njegoš je, prema tome, pripadao najvišim Evropljanima.
Na dvjestogodišnjicu rođenja, Njegoš je iznova u centru pažnje. U našoj nauci, vladičinim fizičkim i kranioskopskim karakteristikama najopsežnije se bavio Božina M. Ivanović, u poznatoj studiji “Antropomorfološke osobine Petra II Petrovića Njegoša” (CANU, Podgorica, 1994). Čitajte o tome šta je zaključio naš poznati stručnjak
Po masi mozga odmah do Turgenjeva
Njegoševa lobanja je izrazito velikih dimenzija, hiperbrahikefalna. Čelo je blago nagnuto, sa malo naznačenim čeonim kvrgama; naglašenom glabelom i jakim nadvjeđnim lucima. Lijevi nadvjeđni luk i lijeva očna duplja anatomski su deformisani, zbog loma čeone kosti, koji je ostavio traga na kostima i ožiljak iznad lijevog oka.
Potiljačni regio je ravan, “odsječen” i tipičan za dinarsku populaciju, sa slabo ispupčenom tjemenom kvrgom. Šiljasti nastavak je dugačak i jak, a mastoidni nastavci dobro nabrani. Zapremina lobanje i masa (težina) mozga Petra II Petrovića pokazuju natprosječne i zadivljujuće vrijednosti.
Zapremina lobanje, izračunata po Manuvrijeru iznosi 2016 centimetara kubnih, čime bitno prevazilazi sve grupne, populacione i individualne vrijednosti. Masa (težina) Njegoševog mozga, proračunata po Manuvrieru, iznosi impozantnu količinu od 1995 grama.
Tolika masa mozga Petra II Petrovića svrstava ga u sami vrh poznatih ličnosti, sa izrazito velikom masom mozga. Turgenjev je imao, po podacima iz literature, najveću masu mozga od 2012 grama i on je jedina znana ličnost koja je imala preko 2000 grama mozga.
Njegoš je sada, sa izračunatom masom mozga od 1995 grama, druga po redu, odmah iza Turgenjeva, a daleko ispred drugih poznatih ličnosti sa natprosječnom masom mozga.
Prelom čeone kosti i ožiljak iznad lijeve obrve
Kranioskopskom analizom donjih djelova čeone ljuske na Njegoševoj lobanji, posebno lijeve glabelarne oblasti, konstatovana je povreda i utvrđen prelom, nastao usljed direktnog udarca ili pada. Povreda je ostavila na mekim tkivima iznad obrve vidni ožiljak koji je Vladika doživotno nosio, što se dobro vidi i na njegovim fotografijama i portretima, posebno na slici A. Jovanovića iz 1851. i na poznatom Tominčevom portretu.
Povreda iznad lijeve obrve bila je veoma velika, a desila se u dječjem uzrastu i uticala je na anatomske promjene na lijevom nadvjeđnom luku i na dimenzije lijeve orbite.
Milorad Medaković u svojoj knjizi “P. P. NJegoš posljednji vladajući vladika crnogorski” kaže za Njegošev ožiljak: “Nad lijevom obrvom vidi se jedna biljega, a ta je biljega ostala od velike rane koju je ima još kano dijete od pet godina, a udarila ga je bila maska”.
Ovo kazivanje Medakovićevo za nas je interesantno iz dva posebna razloga. Prvo, napisano je iz pera obrazovanog čovjeka i naučnika koji je, kako kaže u uvodu svoje knjige: “Na Cetinje ... proveo sa vladikom Radom četiri godine”. Medaković je dakle imao i prilike i vremena da dobro upozna Njegoša pa i da s njim razgovara i o njegovom ožiljku “od velike rane”. Rana je nesporno bila velika čim je došlo do preloma čeone kosti i njenih morfoloških promjena.
P.A. Rovinski piše: “Bolest, koja je odjednom zadesila Vladiku i koja se tako brzo razvila predstavlja zagonetku. Jedni to pripisuju padu s konja i jakoj ozljedi, što mu se desilo dok je još bio mališan”. Francuz Befon, opisujući “impozantan” Njegošev stas, kaže da je “njegovo visoko čelo sa ožiljkom od udarca sablje”.
Austrijanac Ludvig August Frankl srio se sa Njegošem u Beču 1847. On opisuje vladiku Petra II i za njegovo čelo naglašava: “Po silnoj mirnoći i snazi tog čela, tih očiju, moraš poznati sina kršne Crne Gore; ožiljak nad lijevim okom pokazuje udar sablje dimišćije”.
Antropološke analize Njegoševe lobanje, utvrđene i opisane morfološke promjene na kostima i tragovi preloma u glabelarnoj oblasti upućuju na zaključak da je povreda vjerovatno nastala u Njegoševoj ranoj mladosti, u svakom slučaju prije pubertetskog skoka rasta i razvoja. Na osnovu naprijed rečenog, smatramo da je najtačnija Medakovićeva tvrdnja da je Njegošev ožiljak od udara i da je ta “biljega ostala od velike rane, koju je imao još kano diete od pet godina”.
Bonus video:
