Dvanaest isklesanih apostola?
Velika kapija se pominje u literaturi kao ostatak manastirskog kompleksa. Dragica Đurašević-Miljić je naziva “monumentalnom manastirskom kapijom”.
“1958. godine donese opština uredbu da se ruše zidovi – oko tri metra visine – i to je tada sve srušeno”, kaže Halit Đečević.
Srušeni su tada i oni zidovi, na kojima su se nalazili blokovi sa tragovima ikona, koje je 1886. pomenuo dr Petar Miljanić u “Glasu Crnogorca”. Đečevići su tada intervenisali kod nadležnih. “Htjeli smo da to spriječimo jer je to sve bio klesani kamen”, nastavlja Halit.
“Sve što je bilo tesanog kamena ponio je pod Goricu i sazidao kuću”, ne otkrivajući o kome je riječ. “Neću da imenujem. Sa sinom sam mu razgovarao.”
O isklesanim znamenjima na ogradi ispred kuća Ujkaševića svjedočanstvo je ostavio i Maksim Šobajić.
“Nad okruglim vratima ozgo u starom bedemu, u svodu, vide se 10 mermernih ikona, sa slikama svetaca u pločama izrezanih, za koje narod priča da su to apostoli.” Ljudi pričaju da su bila “još dva sa strana” ali da su namjerno izgrebani i da im je “zatrt trag” (“Starine u Zeti”, 1892, str. 60).
Pokušavam da precizno odredim položaj kapije. Crtam skicu kuća Đečevića, susjedne Željezničke zgrade i igrališta i pokazujem Halitu. Objašnjava da se kapija nalazila iza Željezničke zgrade, na ivici današnjeg igrališta, iznad padine, na obodu izdignutog platoa. Kroz nju se gledalo nadolje pravo prema kući Ujkaševića - taj objekat i danas postoji, ali u njemu odavno žive radnici nekadašnjeg Titeksa.
Pogled od kuće Ujkaševića prema Željezničkoj zgradi
Halit pominje da je desno od kapije, posmatrano iz pravca igrališta, bilo jedno odjeljenje od 4-5 metara dužine, te da se u nastavku nalazilo još nekoliko manjih prostorija.
Još uvijek nije jasno gdje su se nalazile isklesane ikone. Mirsad Đečević ubrzo donosi dvije velike uramljene slike. Na jednoj je fotografija kapije, na drugoj ulje na platnu rađeno po tom snimku. Pri samom vrhu kapije nazire se desetak uspravnih, pravougaonih udubljenja. Na snimku se vidi i nepoznati muškarac, prema čijoj se visini može zaključiti da je kapija bila visoka preko pet metara. Halit kaže da je bila i viša.
Kakav gubitak! Pred ondašnjim ideološkim sljepilom ovakve građevine jednostavno nijesu imale šansu. Kada je postalo jasno kakva je šteta učinjena, dimenzije ove nepodopštine umanjivane su objašnjenjima da se ne zna pouzdano da li je riječ o ostacima manastira. U tom kontekstu treba podsjetiti da se Šobajiću 1890. “osobito učinilo” da su bedemi oko kuća Đečevića i Ujkaševića “davnašnji”.
Kapija i ograda su dakle preživjele otomansko doba, ali nijesu opštinsku uredbu.
Pitam Halita za još dvije iščezle starine – za staro groblje pored Ribnice, kao i za Dračku džamiju.
“Dračka džamija je bila stotinak metara daleko od naših kuća, a groblje hrišćansko bilo je na Cvijetin brijeg, na one brežine lijevom obalom Ribnice. To nijesam zapamtio, nego od đeda što mi je pričao. Prije 10-15 godina tu su nalazili kosti. Čije je groblje bilo, ne znam.”
Kapija i ograda su dakle preživjele otomansko doba, ali nijesu opštinsku uredbu
Maksim Šobajić je u prvom istraživanju Podgorice 1880. zatekao nekoliko pravoslavnih Podgoričana kod Dračke džamije na lijevoj obali Ribnice “u lad pod jednu murvu”. Ispričali su mu predanje o džamiji.
“Predanje veli da je ovo najstarija džamija u Podgoricu, da je bila crkva, pa ju Turci poturčili. Crkva nije bila velja ali je napravljena na ono mjesto đe se rodio jedan starog zemana srpski kralj ka za spomen; pa je oko nje bilo veliko srpsko groblje (tada ih bijaše ciglo oko 10 grobova a danas nema od njih ni traga) pa su ga utrli Turci.”
Deceniju kasnije Šobajić je iznova posjetio Dračku mahalu, gdje je kod džamije susreo dračkog selim hodžu. Ovaj mu je rekao da “stara crkva nije bila na mjestu Dračke džamije, no malo niže (za nekoliko stotina kroka)”.
Hodža je potom Šobajiću pokazao tu lokaciju, rekavši “da pamti dosta groblja rišćanskog na to mjesto, ali crkvu ni crkvinu ne pamti, no je, veli mjesto ranije pritisnuto kućama. A je li bila poturčena ta stara crkva, jali je raskopana ne zna se...” (str. 62-63).
Osvrćem se na Šobajićev podatak da je ta džamija bila siromašna. “Zbog čega je bilo tako?” “Bila je siromašna jer nije imala vakufa”, kaže Halit. Dodaje da je naročito raskošna bila Glavatovića džamija, koja je imala i vodenicu na Ribnici, u blizini nekadašnjeg Doma JNA.
Litija na Markovdan
Pripovijest teče. Stari Đečević se dotiče čas dalje, čas bliže istorije. Počešće se osvrne na godine pred Drugi svetski rat i kaputulaciju 1941. godine. Priča o haosu koji je nastupio i grdnom vojnom materijalu koji je vojska u rasulu razbacala po Ćemovskom polju. Opisuje kako je, kao skojevac, sakupljao puške i donosio ih doma. Prisjeća se i italijanskih vojnika koji su banuli na njihova vrata, tražeći Rista Božovića, kako je bratu šatrovačkim govorom saopštio šta okupatori hoće, i kako je konačno, kada su otišli, otrčao ka kući će je Božović živjeo, obavještavajući ga šta mu se sprema.
Bilo je mnogo ovakvih detalja. Razgovor je potrajao do kasno.
Na koncu smo se dotakli i svetkovine koja se tradicionalno održava 8. maja na Markovdan, kada crkvena litija kreće od crkve Svetog Đorđa i dolazi u Đečevića mahalu, do samih kuća gdje je po predanju bio manastir.
(Ovo otvara nekoliko pitanja – eventualnu povezanost sa “rukopisnom bilješkom” iz crkve Sv. Đorđa u kojoj se pominje da je “Marko, župan Gorske, izgradio prve kuće pored Ribnice”, kao i eventualnu vezu sa kultom Svetog Marka, na što mi je ukazao Mašo Miljić.)
Halit pripovijeda, kako je ta svetkovina, nakon pedesetogodišnjeg prekida (od 1945) obnovljena 1992. na inicijativu mitropolita Amfilohija, usred ratnog kovitlaca. Prisjeća se svih iskušenja i rizika koje je prvih godina donio taj čin. Priča kako se isprva pojavio “jedan sveštenik Mitrović, vrlo fin i kulturan”, da pita može li kod njih u kuću doći mitropolit Amfilohije. Halit je odgovorio potvrdno. Nakon toga je došlo do susreta sa mitropolitom i tako je sve započelo.
“Bila je muka kad je bio rat”, kaže. “Da se ne da povod za neki metež. Devedeset druge je neko kod Saat kule gađao kršima na njih. Ja tada kažem, Bogu hvala što nije na mome terenu, jer ne znam što bih činio. Sad je lako. No kad je bila ona muka devedeset druge... I đecu sam tada organizovao, jer je moj teren od kaznenog zavoda. Pojavio se tada jedan milicioner. Ja mu kažem: Vi nemate potrebe ovđe. Ja sam domaćin. Ja sam sve organizovao”.
Na kraju tog prvog susreta (krajem aprila) dogovorio sam se s Halitom da ga iznova posjetim 8. maja da bih ispratio cijelu atmosferu oko dočeka litije.
“Mogu li doći malo ranije”, pitam. “Važno mi je da vidim u detalje sve što se dešava, ali iz kuće.”
“Ela, dođi”, kaže. “Samo se javi ranije.”
Rečeno, učinjeno. Na Markovdan nazivam Halita oko 11 sati prije podne kako je i dogovoreno. Prema Đečevićima krećem oko 17 časova, sat vremena prije litije. Kucam, ulazim u kuću i vidim starca đe pomno prati razvoj situacije. Nazivam dobar dan i pitam - “Oću li se sazuvat?”. Odgovara po podgorički, neposredno i duhovito - “Ela bogami, jer nema ko čistit”. Pa dodaje - “Ali, obuči papuče”.
Prilazim, pozdravljam ga s poštovanjem. Ubrzo se pojavljuje i Mirsad Đečević na koga je odnedavno prešla organizacija dočeka litije. U kući velika užurbanost. Teku posljednje pripreme. Velika je odgovornost u pitanju. Riječ je o događaju sa ogromnom simbolikom i društvenom težinom. Tu su i prijatelji da pomognu. Svi su vrlo ozbiljni. Prije 18 sati napuštam Halita i idem da ispratim događaj. Osjeća se uzbuđenje u vazduhu. Cijeli komšiluk je na nogama. Svi iščekuju. Nastavljam ka Jusovači. Ubrzo se iz pravca Ribnice pojavljuje litija, pa polagano nastavlja između zgrada ka igralištu đe se nalazila kapija. Odlazim tamo ali prilazim s druge strane da bih što bolje osmotrio trenutak nailaska. Mirsad je u međuvremenu na igralištu postavio nekoliko stolova i stolica i posluženje. Možda baš na mjestu gdje se uzdizala kapija...
Evo i litije. Za brojnim sveštenstvom ide narod. Stupaju na igralište. Dolazi i mitropolit Amfilohije. Drži govor, dobar dio posvećuje Đečevićima. Jasno ističe zaslugu koju imaju u toj svetkovini. Igralište se ispunjava ljudima. Više od dvjesta osoba. Neko me dotiče po ramenu. Okrećem se, vidim osmijeh. Mati Evgenija iz manastira u Doljanima! Pozdravljam je srdačno. Drago mi je što je vidim.
Ugao igrališta gdje je otprilike stajala kapija
Sve traje oko pola sata. Dok se ljudi polako razilaze, prilazim Mirsadu. Spokojan je, jer je sve prošlo u najboljem redu. Još malo razgledam, a onda se vraćam Halitu. “Kako je bilo?”, pita. “Sve je proteklo kako treba. Pomenuo vas je mitropolit u govoru. Jasno je istakao vaše zasluge.” Halitu je milo. S punim pravom, kažem u sebi.
Čardak Đečevića
Uskoro se okupljaju i ostali. Mirsad i kućna prijateljica Duška Marjanović. Pijemo kafu i razgovaramo. I pomalo priupitkujemo Halita. Ja najviše. Zanimaju me dva kamena bloka koji stoje pored obližnje ograde blizu igrališta, blizu mjesta gdje se nalazila kapija. Nije jasno odakle potiču. Halit kaže da su “od Hasanagine kule”. Dodaje da se kula Đečevića nalazila malo dalje prema bašti i da je bila visoka 4-5 metara.
Ovo nas odvodi i ka čuvenom Čardaku Đečevića koji se nalazio u blizini, prema kući Ujkaševića.
“Kakva je bila uloga čardaka? Šta znači ta riječ?”
“Čardak je đe se ljudi tog dijela grada dogovaraju, i kad dođe stranac da ima đe konačit”, kaže Halit. “Imali su Lekići, Abdovići, imali smo mi, bogatije kuće koje su to mogle podnijeti. Ovaj je imao tri sobe kad neko dođe sa strane da tu konači i da ništa ne plaća. Tu se dogovaralo. Mi smo ga imali ka bogatija porodica. Imali su ga i Averići i Osmanagići, jer bili su bili velike i bogate familije - Osmanagići su držali vojnu vlast, a Averići sudstvo...”
I tako... Priča je tekla, pa na momente posustajala, pa iznova dobijala mahove. Halit je imao pažljivog slušaoca, ja mudrog kazivača. Nijesu ovdje navedeni svi događaji i dragocjeni podaci koje je ovaj čovjek pomenuo tokom naših višesatnih razgovora. Ali, potrudio sam se da u priču unesem pripovjednu žar. Onu iskonsku, za koju se, i od koje se živi...
Malo kasnije izlazim sa Mirsadom i Duškom u baštu. Dobijam jednu crvenu ružu. Podgoričke đul bašte...
Siguran sam da je uz priču o nekadašnjem hramu jednako važna i ona o umijeću ljuckosti
Nailazi konačno i čas za rastanak sa Đečevićima.
Došao sam tragom predanja o manastirištu.
Dobio sam dragocjene podatke, ali i mnogo više od toga.
Siguran sam da je uz priču o nekadašnjem hramu jednako važna i ona o umijeću ljuckosti.
Postojali su i ostaci oltara u jednoj kući?
Samo par dana prije objavljivanja trećeg dijela ovog teksta, dobio sam glas od moje ljupke rođake Gordane Čukić, da je istoričar Marko Dragović 1887. godine objavio vrijedne podatke o Drpama Mandića i manastirištu (članak “S puta”, Listak “Glasa Crnogorca” od 19. jula 1887. godine).
Bilo je to nepunu godinu nakon što je dr Petar Miljanić prvi put pomenuo Drpe Mandića (u “Glasu Crnogorca” od 26. oktobra 1886), a tri, odnosno četiri godine prije neko što su o njima pisali Pavle Rovinski (1891) i Maksim Šobajić (1892). Evo najbitnijeg dijela Dragovićeve bilješke: “Meni se čini da nema smisla tražiti mjesto stajanja jepiskopa Zetskoga, postavljenoga sv. Savom igđe drugo osim oko Drpa kod Podgorice. U korist toga ide to što je tu pravo središte Zete, te nije bilo smisla šiljati zetskoga jepiskopa na okrajak na Prevlaku.
Drugo to što i samo ime mjesta zove se i danas onako kako se zove u životopisu sv. Save i u ljetopisaca. Treće to što se u Drpama, a i blizu Drpa nalaze razvaline koje svjedoče da je tu bila crkva, a pri njoj mogao je biti i jepiskopski dom. Četvrto to što se je i u narodnom predanju sačuvalo pričanje da je u Drpama Podgoričkima bio manastir…
Nije ovđe mjesto pisati raspravu o tome đe je bila stolica zetskoga jepiskopa, te ću se ograničiti samo s ovo nekoliko riječi, slažući se s onijema koji tvrde da je ona bila blizu Drpa kod Podgorice. Dobro bi bilo da se tačno razgleda mjesto Drpe, a takođe i njegova okolina... Pričali su mi da se u Drpama nalazi kuća … u kojoj se i sada još poznaje oltar od crkve. Ovo bi valjalo dobro raspitati i na licu mjesta uvjeriti se jeli istina”, zaključuje Dragović.
Bonus video:
