Početkom 13. vijeka, srpski arhiepiskop Sava Nemanjić u Zeti formira episkopiju i za prvog episkopa postavlja Ilariona.
Najstariji pomen tog prvog sjedišta Zetske episkopije potiče od Domentijana, Savinog biografa. Ovaj je polovinom 13. vijeka zapisao da je Sveti Sava postavio “drugog episkopa u Zeti u dioklitijskom pomorju, u hramu Arhistratiga Mihaila, blizu Drepa”.
Lokacija “Drep” do danas nije pouzdano utvrđena, iako polemika o mjestu na kojem je ustanovljena Zetska episkopija traje skoro vijek i po.
Zapravo, ta dva pitanja su u literaturi vremenom razdvojena, iako se radi o istome.
Zagonetna lokacija
Rasprava o tome započeta je 1874. kada je Gerasim Petranović ustvrdio da se episkopija isprva nalazila na Prevlaci kod Tivta. Podržali su ga Nićifor Dučić (1875. i 1884), i Konstantin Jireček (1878.)
Ovo stanovište odbacio je Ivan Jastrebov 1879, tvrdeći da je ta episkopija u početku bila negdje oko Podgorice – Jastrebov je pri tom u obzir uzeo brdo Trijebač kod Duklje, povezujući ga (vrlo nategnutim postupkom) sa toponimom Drep.
Podgorički lokalitet Drpe Mandića, je kao mogućnost, prvi put pomenut krajem oktobra 1886. godine. Učinio je to dr Petar Miljanić u podužem članku u “Glasu Crnogorca” (“Doclea – Podgorica – Mirkova varoš”, Listak “Glasa Crnogorca”, izdanje od 28. 10. 1886).
Ovaj poznati ljekar konstatuje da je mjesto gdje je u početku bila Zetska episkopija vezano za Podgoricu. Miljanić ne krije čuđenje dotadašnjim zaključcima polemičara o najstarijem sjedištu Zetske episkopije, pa ističe da “svako dijete u Podgorici zna da ima kraj varoši koji se zove Drpe”.
U tom kontekstu pruža važan podatak – da se na ogradi (“frontonu”) ispred kuće Ujkaševića, u blizini Drpa Mandića (udaljenim oko 300-400 m) “nalazi deset istesanih kamenja u kojima su urezani okviri deset ikonica sa izbrisanim svecima”. Na koncu pominje i da “predanje živi da je to kamenje od manastira koju je tu negdje bio”.
Nakon ovoga porastao je interes istraživača za Drpe Mandića i obližnje kuće Ujkaševića i Đečevića, koje je, odvojeno od tadašnje polemike o prvom sjedištu Zetske episkopije, narodna predaja vjekovima dovodila u vezu sa nekadašnjim manastirom na tom mjestu.
Ubrzo je Ujkaševiće i Đečeviće obišao Pavle Rovinski. Zanimljivo je da pri tom ruski naučnik prvo sjedište Zetske episkopije nije vezao za tu lokaciju, već za suprotni kraj Podgorice.
Kako rezonuje Rovinski?
U startu otkriva šta mu je na umu, pa konstatuje da je Zetska mitropolija “morala biti u kakvome središnjemu glavnome mjestu, a ne u kakav god prikrajak kao što je Prevlaka u Boki Kotorskoj”. Razlog za mišljenje o Prevlaci vidi u okolnosti što se na njoj nalazila crkva Arhangela Mihaila, koju pominju stari spomenici. U osvrtu na Domentijanov podatak - da je episkopija “bila pri hramu Arhangela Mihaila u Drepu” - kaže da je to “baš u Podgoricu, đe je, kao što narodno predanje kaže, vazda bilo osobito svetkovanje ili slava, na Aranđelovdan”.
Na koncu ipak zaključuje da se episkopija nalazila ili na brdu Trijebač ili na Zlatici đe se nalaze ruševine stare crkve i ruševina oko nje (“Glas Crnogorca” od 16.3.1891).
Već naredne 1892. pojavila se knjiga Maksima Šobajića “Starine u Zeti”, sa novim detaljima.
U vezi prvog sjedišta Zetske episkopije, autor, se poput Rovinskog, opredjeljuje za Zlaticu. Međutim, za nas je važno što je tokom istraživanja obišao kuće Ujkaševića i Đečevića. Ono što u vezi toga moramo još jednom pomenuti je okolnost da se ovi objekti nalaze na odgovarajućoj udaljenosti od Drpa Mandića na oko 300-400 metara, što se, takoreći, idealno poklapa sa Domentijanovom odrednicom da se manastir Arhistratiga Mihaila nalazio “blizu Drepa”.
Treba znati da Kuća Ujkaševića, koja i danas postoji, stoji na zemljištu koje je nekada pripadalo Đečevićima, na oko 70-80 metara od njihovih domova. Ograda na kojoj je dr Petar Miljanić 1886. vidio tragove deset isklesanih ikona nalazila se između kuća ove dvije porodice, malo bliže Ujkaševićima.
“Većinsko stanovište”
Istoriografija je krenula pravcem, koji su naznačili Petranović i Dučić, pa i danas stoji na većinskom stanovištu da se prvo sjedište Zetske episkopije nalazilo na Prevlaci kod Tivta. U tom su duhu pisali Lazar Tomanović 1888, Vasilije Marković 1920, Jovan Kovačević 1967, Vojislav Korać 1970, Dimitrije Bogdanović 1970.
Među autorima koji su mislili drugačije, nalazi se i Ivo Stjepčević, koji je isključio mogućnost da je Sava Nemanjić osnovao Zetsku episkopiju na Prevlaci. Stjepčević ukazuje da na tom prostoru nije pronađen nijedan nadgrobni spomenik koji bi se odnosio na nekog zetskog episkopa. Što se tiče crkve sv. Mihovila blizu Drepa, tražio ju je, poput drugih israživača, u okolini Podgorice, pri čemu je pažnju usredsredio na Zlaticu.
Pitanjem lokacije “Drepa” se prije 13 godina pozabavila Dragica Đurašević-Miljić (“Podgorica sa okolinom kao moguće sedište Zetske episkopije”, u Zborniku “120 godina od oslobođenja Podgorice”, Podgorica, 2000).
Nakon izlaganja istorijata ovog pitanja, autorka konstatuje da o “lokalitetu Drep nemamo nikakvih podataka”, ali da se “na osnovu usputnih beležaka u literaturi crkva skoro sa sigurnošću može ubicirati u istočnom delu Podgorice koji i danas nosi naziv 'Drpe Mandića'”.
“Ovde se”, nastavlja Đurašević-Miljić, “na imanju porodice Đečević, do šezdesetih godina prošlog veka nalazila monumentalna manastirska kapija, koja je, nerazumevanjem gradskih vlasti, srušena. Uvidom u stanje lokaliteta danas, ne može se ništa pouzdano reći o postojanju nekadašnjeg srednjovekovnog kompleksa. Ljubaznošću porodice Đečević koja ovde ima kuću, očigledno sazidanu na starim osnovama, bili smo u mogućnosti da obiđemo lokalitet. Međutim, bez arheoloških istraživanja ništa se pozdano ne može reći” (str. 254-255).
Đurašević-Miljić se u tom kontekstu osvrće na Mariju Janković koja je 1985. ukazala na nedoumice oko prvog sjedišta Zetske episkopije. Jankovićeva je uprkos “većinskom stavu”, istakla da to pitanje nije riješeno, te da nema vijesti o tome gdje se tačno nalazio hram Arhanđela Mihaila.
Otvoreno pitanje
Uvjerenju da se lokalitet Drep može ubicirati u istočnom dijelu Podgorice, u blizini Drpa Mandića, u prilog idu tri okolnosti.
Prva je vrlo ubjedljiva etimološka povezanost Domentijanovog zagonetnog lokaliteta sa nazivom Drpe Mandića – neuporedivo ubjedljivija od etimološkog “rastezanja” kojim je Jastrebov uvezao toponime Trijebač i Drep.
Druga je idealno poklapanje udaljenosti Drpa Mandića i Mahale Đečevića sa Domentijanovom opaskom da se prvo sjedište nalazilo “blizu Drepa”.
Treća je samorodno i živo narodno predanje o manastirištu ili crkvištu u Mahali Đečevića - koja se, recimo još jednom, nalazi na sasvim odgovarajućoj udaljenosti od Drpa Mandića, na oko 300 metara.
Đurašević-Miljić ističe da se “ništa pouzdano ne može reći”, što zapravo znači da i pored jakih indicija, stvar suštinski nije odmakla od ukazivanja dr Petra Miljanića od prije 127 godina. Autorka na koncu zaključuje da ovaj čvor mogu razriješiti samo arheološka istraživanja.
U svakom slučaju, Đurašević-Miljić treba odati priznanje za odlučnost u principijelnoj odbrani sopstvenog (naučnog) stava, uprkos “većinskom”, koji je u ličnosti autoritativnog Sime Ćirkovića, u jednom momentu dobio obilježja otvorenog i neprincipijelnog pritiska - da ne upotrijebimo težu riječ.
Pitanje prvog sjedišta Zetske episkopije je sredinom prošle decenije temeljno pretresao arheolog Predrag Malbaša (feljton “Prevlaka” u “Vijestima”).
“Na osnovu jednog sumnjivog toponima u nauci se skoro bez izuzetka smatralo da je ovu episkopiju Sava Nemanjić ustanovio na Prevlaci, kaže Malbaša i nastavlja.
„Najstariji materijalni dokaz - grob Ilariona, pisani tragovi, Povelja sv. Save i jedan od najstarijih ljetopisa, Senički, ukazuju da Zetska episkopija nije ustanovljena na Prevlaci i da mjesto njenog osnivanja treba tražiti u Zeti. Takođe dokument sačuvan u Dubrovačkom arhivu jasno govori da se sastanak velikodostojnika Dubrovačke i Barske arhiepiskopije trebalo 1249. godine održati na Prevlaci. Mogućnost da se ovaj susret održao u pravoslavnom Manastiru nije realna. Zato pitanje mjesta osnivanja Zetske episkopije i dalje treba držati otvorenim, a njegovom rješenju umnogome bi doprinijela opsežna arheološka iskopavanja na Prevlaci i nekim lokalitetima u okolini Podgorice“, zaključuje Malbaša.
Dakle, pitanje prvog sjedišta Zetske episkopije je i dalje otvoreno.
“Ulica duša” pored zelene oaze
Krenuo sam krajem aprila u posjetu Mahali Đečevića, s namjerom da istražim predanje o manastirištu. Ova me enigma zanima već duže. Osim toga, iskustvo me naučilo da, uz dužno poštovanje prema svim ranijim istraživačima, vjerujem samo onome što vidim sopstvenim očima.
Sveta Empirija me i ovog puta bogato darivala.
“Kuće Đečevića” ili “Mahala Đečevića” je toponim za koji su mnogi čuli, ali čiju tačnu poziciju obično znaju samo stariji žitelji Podgorice. Taj kraj i danas podsjeća na nekadašnje podgoričke ambijente. Domovi Đečevića stoje na samom obodu izdignutog (ćemovskog) platoa, nedaleko od Jusovače, nekadašnjeg zloglasnog zatvora. U orijentaciji nam znatno pomaže pravac Bulevara Save Kovačevića, koji se od Jusovače spušta blagom padinom prema Sahat kuli, odnosno ka nekadašnjem Pšeničnom polju u kome je ležala stara Podgorica (podatak dr Petra Miljanića). Visinska razlika između ove dvije ravni iznosi oko 5 metara.
Kuće Đečevića, poput Jusovače stoje na samom obodu ćemovskog platoa, a ispod njih se u dužini od dvije stotine metara, paralelno s bulevarom, spuštaju prostrane lijepe bašte. Ovaj dio grada je zbog rasporeda zgrada i neobičnog spleta ulica, izolovan, iako je takoreći u centru. Proživio sam skoro pola vijeka u Podgorici ali donedavno nijesam znao za ovu zelenu oazu, okruženu i zaklonjenu stambenim zgradama, u koju obično zalaze samo žitelji okolnih objekata. Tu se nalazi i ulica sa najneobičnijim nazivom, za koju malo ko zna – Džan ulica, u značenju “ulica duša”.
Pomenuli smo da je mjesto gdje žive Đečevići udaljeno oko 300 metara od Drpa Mandića. Sada treba vidjeti gdje se tačno nalaze Drpe.
(Drugi nastavak u narednom nedjeljnom broju)
Pitanje mjesta osnivanja Zetske episkopije i dalje treba držati otvorenim, a njegovom rješenju umnogome bi doprinijela opsežna arheološka iskopavanja na Prevlaci i nekim lokalitetima u okolini Podgorice, zaključuje arheolog Predrag Malbaša
Bonus video:
