Početak zidanja Crnogorske kamene kuće je kompleksna tema. Seže vjekovima unazad i teško je o tome ukratko pričati. Potrebu za kvalitetnijim domom na našim prostorima imao je svako u burnim migratornim kretanjima. Kulturna graditeljska zaostavština prastanovnika Ilira, Grka, Rimljana kroz vjekove nije zapečatila jasnu sliku, recepturu kojom bi danas mogli definisati jedan tip kuće, doma, vezanog za staru Crnu Goru.
Na našim prostorima su vojno-politički uslovi dozvoljavali različite vremenske intervale u kojima se u manjku ratničkih aktivnosti nastupalo rasterećenije u graditeljstvu. Nastajali bi urbani tragovi i trajali bi po pravilu do nailaska novodolazećeg osvajača. Uništavanje zatečenoga bilo je pravilo. Izuzetaka je bilo, ali sa simboličkim izmjenama pri ponovnoj gradnji.
U seobama po različitim pravcima sa sobom se nosilo samo neophodno za preživljavanje. Nikakvih alata, planova skoro da nije bilo. Oslanjalo se na samoukost, pregalaštvo i suštu potrebu za zidanjem doma, graditelja, ratnika i roditelja. Kamene kuće na čije ću se osobenosti osvrnuti, po visini su u većini slučajeva bile prizemljuše ili potleušice, a po tlocrtnom obliku pravougaone.
Crnogorska kuća je vezana za mediteranski stil gradnje po svim specifičnostima. Od kamena je, uz kamen i na kamenu. Često i pod kamenom. Naše okruženje, van tadašnje stare Crne Gore, nudilo je raznolika graditeljska rješenja. Dio je preuzet a autohtona su zadržana. Ogledaju se u obliku, visini, proporcijama, kamenom slogu, vrsti obrade, kamenoj plastici i sl.
Naše okruženje, van tadašnje stare Crne Gore, nudilo je raznolika graditeljska rješenja. Dio je preuzet a autohtona su zadržana. Ogledaju se u obliku, visini, proporcijama, kamenom slogu, vrsti obrade, kamenoj plastici
Sunce kao izvor života, moralo je biti sastavni činilac boravka pred kućom. Kao i vidik koji se od nje pružao. Takvim pozicioniranjem na stjenovitom mjestu koje graniči sa ravnijim zemljanim terenima, čuvale su se površine za sadnju, ispašu, a i brisani prostor bio je saveznik kod napada neprijatelja. Tada bi i strmi krajolik iznad kuće postajao i prirodna fortifikacija.
Kamen koji se koristio kod gradnje bio je iz neposrednog okruženja. Mogućnosti transporta nije bilo. Teren se krčio primitivnim načinima. Ćuskija, malj, čekići i glijeta bili su osnovni alat koji su Crnogorci donosili iz dalekog Stambola i kao relikvije ih čuvali. Da bi se njima služilo potomstvo. Sortiranje kamena za gradnju bio je težak i mučan posao.
Po starim aršinima, količina kamena kojim bi se ozidala kuća bila je jednaka količini kojom bi se napunila. Posebna pažnja posvećivala se klesanju ćošnika, po pravilu najvećih komada, koji bi se prevezivali unakrsno i činili "kičmu" objekta. Mnogi graditelji su, naprežući se pri dizanju ćošnika na visinu, gubili svoju muškost, te je u narodu nazivan i - "opuč kamen".
Najveći komadi kamena takođe su se postavljali u prvim redovima. Mnoge kuće nisu imale prozore već samo male otvore koji su zatvarani vunom ili parčetom daske. Ko je bio imućniji, klesao je okoprozornike i formirao okna. Dovratnici su se morali tesati takođe. Tokom razvoja predajnog graditeljstva upravo se na lijepo klesanim detaljima kuće uobličavala primijenjena umjetnost.
Obrada kamena imala je različite varijante. Od pritesanog, tesanog do fino štokovanog. Izražavao je mogućnosti, kao i status vlasnika. Zidovi su slagani sa dva lica, po pravilu debljine od 70 do 100 cm. Vezivno tkivo bio je kreč, u kombinaciji sa jajima i životinjskim dlakama. Krečane su se nalagale u blizini, i blagovremeno, da bi se kreč zagasio na vrijeme, i bio spreman za upotrebu.
Pijesak se koristio sa obala rijeka gdje se to moglo, a u krševitim krajevima tražile su se naslage ispod strmih stijena koje su kiše spirale. Često se na istom mjestu "pucalo" barutom te se brže dobijao isti rezultat.
Između dva “lica”, u zidove se ugrađivao sitan kamen, ostatak od klesanja, takozvana „škalja”. Imao je učinkovito dejstvo kod sprečavanja vlage. Ukoliko bi voda prodrla u zid, između uklinčenih komada, djelimično povezanih krečom i vazdušnim prostorom, odvođena je pravo na dno zida, vertikalno. Unutrašnjost, podovi, bili su popločani kamenom, zastrti zemljom i životinjskim suvim izmetom koji ima izuzetna termička svojstva. Dodatnu termiku pružali su slamnati krovovi koji su nekad bili jedino rješenje. Bili su zapaljivi i trajali bi, uglavnom, veoma kratko.
U većini slučajeva, porodice koje bi stizale sa planina, sa sobom bi dopremale po koji rog. Tako je spremanje materijala za kuću dugo trajalo i otuda ritual slavlja kada bi se postavljao krov. Značio je kraj mukama i novi život
U većini slučajeva, porodice koje bi stizale sa planina, sa sobom bi dopremale po koji rog. Tako je spremanje materijala za kuću dugo trajalo i otuda ritual slavlja kada bi se postavljao krov. Značio je kraj mukama i novi život.
Imućniji domaćini gradili su kuće na "volat" , odnosno - na sprat. Volat, svod ili luk, kao poznati graditeljski fragment od davnina je omogućavao oslanjanje gornjih etaža.
U crnogorskom primjeru pod voltom bi bila konoba za stoku i namirnice a gore je bio stambeni dio. Ulazilo se preko zasvođene terase, spolja. U kućama se koristio i kameni namještaj. Razni su tipovi otvora u zidu, "panjage", konzole, klupice, pižuni... Ognjište i pepeljak su takođe bili neizostavni dio upotrebnog enterijera.
Savremeno doba se surovo poigralo sudbinama većine kuća jer one su vječne ukoliko se u njima živi. Svjedoci smo uništenja velikog broja domova naših predaka iako ih nisu zidali samo za sebe. Moderna zdanja od savremenih materijala “metastaziraju” nesrazmjerno u prostoru na kojem su “pravo na život” imali, po mom mišljenju, prethodno opisani objekti. Događa se nešto čudno: nekada se na malo kvadrata rađala mnogobrojna porodica a danas u savremenim staništima vlada - „bijela kuga”!?
Ovim kratkim osvrtom na temu zidanja crnogorske kuće, poručujem i poklonicima čuvanja tradicije predajnog graditeljstva da svojim primjerom nešto učine i otrgnu zaostavštinu od zaborava i propadanja. Kako agilnima tako i neodlučnima, pa i neupućenima..
Galerija
Bonus video:
