Vladan Vlajković, bivši pripadnik Vojske Jugoslavije, koji je crnogorskim vlastima krajem devedesetih dostavljao stenograme kolegijuma načelnika Generalštaba VJ, obratio se premijeru Milu Đukanoviću i potpredsjedniku Vlade Dušku Markoviću pismom u kojem traži da održe riječ i pruže mu pomoć na suđenju zbog navodnog odavanja vojnih tajni.
Vlajković, koji je aktivnu vojnu službu napustio 1993. godine, uz pomoć ljudi koji su radili u Generalštabu dobijao je stenograme, skupljao ih prije promjena, dostavljao Vladi Crne Gore i opoziciji u Srbiji, a nakon pada Slobodana Miloševića sve objavio u knjizi „Vojna tajna“. Vlajkovićeva knjiga je ubrzo zaplijenjena, a autor uhapšen 18. marta 2004. godine. Sudski postupak protiv njega još je u toku. Kada je Vlajković uhapšen, načelnik Generalštaba bio je Branko Krga, a ministar odbrane Boris Tadić. Vlajković je u knjizi, između ostalog, pisao o praćenju opozicije, ometanju rada nezavisnih medija, pokušaju atentata u na Vuka Draškovića u Budvi, što je okaratkerisano kao državna tajna, a autora terete da je počinio krivično djelo pošto je to objavio.
Vlajković u pismu podsjeća da su ga Đukanović i Marković primali 2015. i 2016. godine u Podgorici, da mu je dodijeljeno crnogorsko državljanstvo, i obećana pomoć u svjedočenju, vještačenju i dokumentaciji u vezi sa suđenjem koje se trenutno odvija u Beogradu, a koje se tiče davanja dokumenata Đukanoviću kao članu tadašnjeg Vrhovnog savjeta odbrane, u vezi sa spremanjem vojne intervencije na teritoriji Crne Gore.
Vlajkoviću su čelni ljudi crnogorske Vlade obećali i da će pomoći potpukovniku Miodragu Sekuliću koji je takođe optužen za odavanje vojne tajne.
„Žao mi je što nemam drugog načina da vas podsjetim na sve ono što smo dogovorili u vezi sa podrškom i pomoći Vlade Crne Gore našoj odbrani pred Višim sudom u Beogradu. Koristim ovu priliku da podsjetim i vas i javnost Crne Gore da smo krajem devedesetih godina prošlog vijeka bili u prilici da pomognemo Crnoj Gori da izbjegne otvoreni sukob sa Vojskom Jugoslavije i građanski rat na svojoj teritoriji“, navodi Vlajković u pismu. „Pomogli smo tako što smo stenograme kolegijuma Načelnika Generalštaba VJ dostavljali vama, a kasnije i premijeru Srbije Zoranu Đinđiću. Na taj način smo više pomogli Srbiji da ne napravi još jednu grešku i još jedan rat, ali i Crnoj Gori da izbjegne silna razaranja i sukob na svojoj teritoriji“, nastavlja Vlajković.
On je dodao da je odvažna grupa oficira, svjesna rizika ali i uzvišenog cilja svakodnevno Đukanoviću kao članu Vrhovnog savjeta odbrane i tada predsjedniku Crne Gore, preko njega dostavljala podatke o namjerama pojedinaca koji su komandovali vojskom da izazovu sukob na teritoriji Crne Gore. „Takođe ste do detalja znali šta je cilj osnivanja 7. bataljona vojne policije koji je trebalo predstavljati okosnicu tih destruktivnih snaga. Od nas ste dobijali sve ono što vam vojska nije htjela kao članu VSO dostavljati“, kaže Vlajković u pismu. On je naveo da je Đukanović i svi koji su koristili te podatke, bili svjesni da su oficiri založili svoje živote kako bi spriječili bratoubilački rat, da ih na to niko nije natjerao i za to plaćao.
„Početkom 2002. godine VJ je otkrila da su dokumenta dostavljana demokratki izabranim predstavnicima vlasti Crne Gore tj. vama i premijeru Srbije Zoranu Đinđiću. Uslijedilo je naše hapšenje i puštanje iz pritvora istog dana zahvaljujući intervenciji premijera Srbije. Ubrzo nakon toga uslijedio je atentat na Zorana Đinđića, što je dalo prostor za podizanje optužnice od strane Vojnog tužilaštva protiv potpukovnika Miodraga Sekulića i moje malenkosti za navodno „odavanje vojne tajne“, navodi Vlajković. On podsjeća da je nakon hapšenja zbog pisanja knjige “Vojna tajna” proveo 30 dana u samici vojnog pritvora u vrijeme kada je zamjenik ministra odbrane bio Vukašin Maraš, preko koga je Đukanoviću dostavljao dokumenta. „Ćutali smo i 2006. godine kada je Crna Gora obnovila državnost kako ne bi neko na bilo koji način ugrozio želju građana Crne Gore da nakon 1918. godine ponovo obnove svoju državu. Ćutali smo mi, a ćutala je i Vojska, svako iz svog razloga. Prošle godine je nastavljen prekinuti sudski proces protiv nas, a za „navodno odavanje vojne tajne“ na osnovu optužnice bivšeg Vojnog tužilaštva, a po istom receptu kako su ih pisali još od oktobra 1944. godine. „Vojna tajna“ je navodno odata tako što smo srpsku i crnogorsku vladu obavještavali o djelovanju kriminalizovanog vojnog vrha protiv tih vlada koje su ih plaćale i po ustavu bile u obavezi da ih kontrolišu“, navodi Vlajković.
„Mi nismo vječni al naše države jesu i u tom smislu hoću da vjerujem da ste bili iskreni kada ste i Vi i Duško Marković u prisustvu još dvojice ljudi obećali: pomoć u svjedočenju, vještačenju i dokumentaciji u vezi sa suđenjem koje se trenutno odvija u Beogradu, a koje se tiče davanja dokumenata Vama kao članu VSO, a u vezi sa spremanjem vojne intervencije na teritoriji Crne Gore, pomoć Sekuliću koji zbog svojih slobodarskih ideala i zbog nesebične pomoći kad je bilo najpotrebnije Crnoj Gori živi na ivici bijede, a nikad Vam se nije obratio, ni tad ni sad“, navodi Vlajković. Vlajković Đukanovića podsjeća i šta je kazao nakon susreta: „Gospodin Vlajković bio jedan od pripadnika bivše VJ koji je u trenucima velike važnosti za Crnu Goru i njenu budućnost dao snažan lični i profesionalni doprinos, prije svega na planu mira i stabilnosti u toku bombardovanja 1999. godine. Njegova podrška Vladi je bila značajna za očuvanje građanskog mira i suživota u uslovima građanskog rata u okruženju, izazvanog raspadom bivše Jugoslavije“, naveo je tada premijer. Kada je Crnoj Gori i vama bilo teško krajem devedesetih, navodi Vlajković, i kada je, kako kaže VJ uveliko zveckala oružjem, stavili smo svoje živote i živote svojih porodica na kocku da se izbjegne još jedan besmisleni rat. “Bila je to mala pomoć malih ljudi. Danas od vas tražimo ono što ste iz moralnih razloga dužni tim oficirima”, kazao je on.
Ako nas osude, to će biti jer crnogorske institucije ćute
Vlajković u pismu navodi da je potpukovniku Sekuliću na osnovu suspenzije oduzeta službena vojna legitimacija i zaustvljeno napredovanje, iako je važio za perspektivnog oficira i skinuta plata na 300 eura. „Prijete mu otkazom, a on svakodnevno odlazi na posao u civilu jer bez legitimacije ne može da nabavi uniformu. Četrnaest godina poslije hapšenja je i dalje potpukovnik, iako je te 2002. godine trebalo da bude pukovnik. I sve to jer je ljudima koje nije poznavao pomagao da Crna Gora ne prođe kao BiH ili Hrvatska“, navodi se u pismu. „Nažalost, nemamo drugog načina da dokažemo svoju nevinost, osim da Crna Gora svjedoči. S nadom da ćete me shvatiti na pravi način i sa vjerom da od Vaših državničkih obaveza niste stigli da se pozabavite našim problemom, završavam ovo prvo javno pismo. Takođe vjerujem da nećemo imati potrebe da se više javno obraćamo. Ukoliko budemo osuđeni pred sudom u Beogradu, biće to ISKLJUČIVO zbog toga što institucije Crne Gore nisu htjele da kažu istinu. Ona će svakako naći svoj put, prije ili kasnije.
Koristim priliku da i vama i Crnoj Gori čestitam deset godina nezavisnosti. Mi svoju riječ držimo, a Vi?“, kaže Vlajković.
Bonus video:
