Kada je na 29. rođendan izabran za najmlađeg premijera u Evropi, Milo Đukanović ni sam nije vjerovao da će njegova Vlada trajati duže od pola godine.
Četvrt vijeka kasnije, crnogorski premijer drži rekord u vremenu provedenom na čelu države, a duže od njega na Balkanu su vladali samo predsjednik SFRJ Josip Broz Tito i albanski vođa Enver Hodža. Iako je za 25 godina promijenio sedam vlada, četiri države i jednom bio predsjednik, sudeći po njegovom ekspozeu, Đukanović ni sam nije vjerovao u svoju dugotrajnu političku karijeru.
„Stolica predsjednika Vlade se u dijelu javnosti predstavlja kao užarena i nestabilna. Pretpostavljam na temelju tog uvjerenja još neizabrana vlada je već ožaljena. Postoji mala nesaglasnot oko vijeka njenog trajanja, ali čak i najveći optimisti ne daju joj šansu duže od šest mjeseci“, tvrdio je Đukanović.
Prva Vlada nakon uvođenja višepartijskog sistema izabrana je 15. februara 1991. godine, a tadašnji Savez komunista koji je na januarskim izborima osvojio apsolutnu većinu, za mandatara je predložio Đukanovića koji je u premijerski kabinet došao sa mjesta sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. Dok su poplave blokirale Danilovgrad, početak drugog polugodišta odlagan zbog štrajka prosvjetara a građani u redovima čekali sedmicu na Lotu, mladi premijer je u Skupštini najavljivao radikalne reforme u državnim preduzećima, otvaranje ka stranom kapitalu, profesionalnu administraciju, razvoj poljoprivrede, kapitalne infrastrukturne projekte, ali i moguća otpuštanja i ekonomske viškove.
Ističući da su građani od nove vlasti očekivali promjene, novinar “Monitora“ Veseljko Koprivica tvrdi da je politički iskusna javnost bila skeptična prema Đukanoviću ne sanjajući da će on Crnom Gorom vladati 25 godina kao sedmostruki premijer.
„S pravom su bili sumnjičavi, jer je Đukanović, politički neiskusan i sa indeksom Ekonomskog fakulteta prepunim šestica, kao premijer praktično počeo da odrađuje pripravnički staž. U tom turbulentnom vremenu, upozorenja ozbiljnih ljudi da će Crna Gora to skupo platiti zaglušili su populizam i većinski dio crnogorskih građana kojima je u tradiciji da imaju gospodara i da mu bespogovorno budu pokorni“, tvrdi Koprivica.
Strani kapital traži profesionalce
Da umjesto gospodara Crnoj Gori trebaju ekonomske reforme, Đukanović je objašnjavao navodima da „kapital mora pratiti nova upravljačka i organizaciona pamet“ i obećanjem da će tražiti profesionalce da „energično sprovode obaveze i zadatke ne odlažu ni na dan“. U prvom ekspozeu tvrdio je da državna uprava mora biti smanjena i oslobođena političkog uticaja, najavljivao uvođenje poreza na dodatu vrijednost i izgradnju dionice jadranskog puta kroz Crnu Goru sa priključnim krakom na autoput kroz Srbiju i vodnosnabdijevanje primorja. Mladi premijer tvrdio je tada da objektivna slika stvarnosti mora zamijeniti „slatke iluzije sa kojima se decenijama zavaravamo“.
„Za početak je potrebna realna dijagnoza stanja u svim preduzećima, posebno u onim najvećim, nakon čega je moguće razgovarati o načinu preobražaja svakog ponaosob. To će tražiti visokostručne kadrove istančanog preduzetničkog osjećaja i obezbijediti organizaciju posla koja će nas stranim partnerima predstaviti kao ozbiljnog, organizovanog i poslovnog domaćina svjesnog svojih nedostataka i ograničenja“, tvrdio je tada premijer.
Žarko Rakčević, predsjednik pokreta URA, koji je 1991. godine bio funkcioner opozicionog Saveza reformskih snaga, smatra da objektivna ocjena četvrt vijeka Đukanovićeve vladavine ne može biti ni jednoznačna ni crno-bijela, podsjećajući da je kao lider SDP-a sa Đukanovićem sarađivao u vrijeme njegovog „otklona od Miloševićeve politike i vraćanja interesima Crne Gore“.
„Đukanovića prepoznajem kao rijetko nadarenog političkog taktičara i vlastodršca, ali i vođu bez strateške vizije i državničke odgovornosti onog ko treba da vuče ka reformama i emancipaciji društva. Imao je sve kvalifikacije na istorijskom konkursu za gospodara društva nenaviklog na individualne slobode, jake nezavisne institucije i smjenjivost vlasti. Uz izražen instinkt samoodržanja kao vješt politički surfer jednako uspješno je jahao na talasima i velikosrpske politike i evro-atlantske politike“, smatra Rakčević.
Najave privatizacija i prijetnje štrajkačima
Iako je tokom karijere putovao od velikosrpske politike i progona independista do zalaganja za nezavisnu Crnu Goru i evroatlantske integracije, sudeći po prvom programu Vlade Đukanović se od prvog premijerskog mandata držao filozofije rasprodaje državne imovine.
Mladi premijer i tada je ukazivao da državna preduzeća treba mijenjati u mješovita i dionička kako bi se „signaliziralo stranom kapitalu da konačno ima sa kim da pregovara“, navodeći da bi zbog toga radnici mogli ostati bez posla.
Obećavao je da će ekonomskim viškovima biti garantovan minimum egzistencije, ali i da neće tolerisati ucjene niti „preko štrajkova dijeliti nezarađeno“. Upozoravao je da neće dozvoliti uništavanje društvene svojine kako bi se dionicama došlo do kapitala, navodeći da država ne smije dozvoliti „tako vulgarizovani pristup svojinskog prestrukturiranja“.
Podsjećajući da mandati traju dok se kvalitetno obavlja posao, mladi premijer tvrdio je tada da je manje bitno hoće li njegova ili neka druga vlada ubirati plodove napora na izbavljenju Crne Gore iz krize. Rakčević smatra da se četvrt vijeka kasnije, Đukanović ne može pohvaliti ekonomskim uspjesima.
„Produkovao je mutanta neoliberalizma i ogoljenog klijentelizma, a sve njegove vlade su se neuporedivo bolje snalazile u tranzitu naftnih derivata, cigareta, auta skinutih sa osiguranja i neumjerenom zaduživanju i rasprodaji resursa nego u realnoj ekonomiji, stvaranju i otvaranju novih produktivnih radnih mjesta. Formirana je društvena elita kojoj su mnogo bliži neutemeljeni glamur, rasipništvo pa i pokondirena obijest nego skromnost, solidarnost i saosjećanje. Preuzeo je Crnu Goru radnih ljudi i građana, a ostaviće Crnu Goru familije, kumova i prijatelja“, kazao je on.
Objedinio podzemno i nebesko carstvo, ostaće obnova države
Ističući da brojni politički portparoli i dobro plaćeni falsifikatori fakata pokušavaju da pokriju ili marginalizuju Đikanovićeve brojne strateške promašaje, Rakčević kaže da su raširene netačne tvrdnje da je „Milo vazda bio za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, ali da je samo čekao pravi čas'' te da je premijer prvi za pravnu državu i borbu sa organizovanim kriminalom i korupcijom.
„Đukanović je počeo sa dogmom i predlogom o referendumu o uvođenju višepartijskog sistema, a otići će sa ili bez referenduma o NATO. Organizovao je referendume i protiv i za nezavisnu Crnu Goru. Počeo je kao partner Miloševića, a otići će kao partner Zapada. Presudno je doprinio obnovi naše države. Mislim da je poslije strateškog lutanja jedini u ovoj generaciji crnogorskih političara imao sposobnosti i spremnosti da, uprkos brojnim i snažnim protivnicima nezavisnosti, objedini podzemno carstvo, pacifikuje nebesko carstvo i ponudi vrlo opipljive zemaljske interese. Kroz sito i rešeto vremena ostaće dominantno upamćena obnova crnogorske države i strateško preusmjeravanje ka Zapadu i evro-atlantskoj zajednici. Stalno je okružen rojevima pratilaca i prijatelja velikih apetita a malih i skromnih dometa i mogućnosti. Suštinski, danas Đukanović svojim naslijeđem i praktičnim djelovanjem nije garant već prepreka bržih evropskih integracija Crne Gore“, smatra on.
Ko je sve bio u prvoj vladi Đukanovića
Pod naslovom „Crna Gora ima perspektivu“ i slikom Đukanovićevog tima ispred Vlade, „Pobjeda“ je dan kasnije objavila kratke biografije svih 17 ministara. U prvoj Đukanovićevoj Vladi ministri bez portfelja bili su Zoran Žižić, Vuk Ognjanović, Jusuf Fetahović, Drago Šofranac i Blagoje Lučić, ministar zdravlja i zaštite životne sredine bio je Miomir Mugoša, za resor prosvjete bio je zadužen Predrag Obradović, finansija Božidar Gazivoda a resorom poljoprivrede upravljao je Branko Abramović. Ministar kulture i fizičke kulture bio je Ilija Lakušić, ministar pravde Momčilo Knežević, turizma i trgovine Nebojša Zeković dok je resor privrede pokrivao Vojin Đukanović. Ministar inostranih poslova bio je Nikola Samardžić, ministar za urbanizam i građevinarstvo Đorđije Pribilović, dok je za unutrašnje poslove bio zadužen Pavle Bulatović. Ministar rada, socijalno i boračko invalidske zaštite bio je Milivoje Jauković, a u Vladi je bilo i jedno vojno lice - ministar odbrane pukovnik Božidar Babić.
Vapaj Lovćena i Karadžićeve hvale Đukanoviću i Bulatoviću
Da osim prestrukturiranja privrede Crnu Goru očekuju i radikalne društvene promjene, moglo se zaključiti po pisanju „Pobjede“, tada jedinog dnevnog lista, koja je upozoravala da je SFRJ na ivici ambisa i pod naslovom „Gubalo ih majčino mlijeko“ izvještavala sa protesta nikšićkog zbora žena zbog dešavanja u Hrvatskoj. Tadašnji predsjednik Momir Bulatović primio je delegaciju SPC predvođenu mitropolitom Amfilohijem, dok je „Pobjeda“ po cijeni od 50 dinara prodavala specijalni dodatak „Vapaj Lovćena“ u kome su o uklanjanju Njegoševog mauzoleja i vraćanju kapele pisali patrijarh SPC Pavle, akademik Dobrica Ćosić, Matija Bećković, princ Nikola Petrović i Radovan Karadžić. Lider bosanskih Srba, kojem se danas sudi za ratne zločine u Hagu, u specijalnom intervjuu „Pobjedi“ tih dana hvalio je predsjednika i premijera Crne Gore.
„Mi smo imali najbolje odnose sa Narodnom strankom. Smatramo se starinskim strankama, ali to ne znači da smo daleko ni od pobjedničke stranke u Crnoj Gori, odnosno da ne prihvatamo izraz volje naroda te republike. Nijesu nama daleki ni Bulatović i Đukanović“, tvrdio je tada Karadžić.
Zbog opozicije i šahovnice zamrzio šah
Već u prvom intervjuu iz premijerske fotelje, Đukanović je dao jednu od izjava koja će obilježiti njegovu karijeru tokom ratnih dešavanja 90-tih.
Komentarišući primjedbe opozicionih stranaka da vlada nije dovoljno jaka da ispuni obaveze koje se od nje očekuju, Đukanović je kazao da opozicija na sreću Crne Gore nije presuđivala i da se nada da nikada neće.
„Inače, ne mislim ja o njima bolje nego oni o meni. Već mi je i šah omrznuo od njih i njihovog podaništva šahovnici i mladoj demokraciji tipa kalašnjikov. Zato na njih najrađe i ne mislim“, poručio je premijer deset dana nakon izbora Vlade.
Galerija
Bonus video:
