Da bi dogurao dovde Svetozar Marović je morao poništiti sebe. Javnost je za njega čula u prvoj polovini osamdesetih kad je postao predsjednik crnogorske socijalistčke omladine. To je bila kao vrsta pripravničkog staža za kasnije visoke partijske funkcije. Bio je drugačiji. Provocirao je riječima, stilom i gestom moć nenaviklu na provokacije. Omladinske sastanke zakazivao je na Skalinama Morače, a omladinska deklaracija - Prestanite sa izbornim prevarama - izazvala je partijski vrh da oglasi fajront. Marović je morao podnijeti ostavku.
Te osamdesete su bile vrijeme popuštanja stega režima, a još nijesu bile isukane kandže mržnje. U Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, mogli ste redovno čuti - Crnogorci imaju neobičnog omladinskog lidera, tihog, obrazovanog, neprilagođenog. Bilo je to i vrijeme kad je tek punoljetni Milo Đukanović, ideološki starac, bio spreman da onima koji iskažu sumnju u ispravnost trčanja za štafetom, odrubi političku glavu. Nije bilo lako zamisliti Marovića kao njegovog partijskog druga u uslovima višestranačja. Ostao je i kad je prešao spušku kapiju.
U AB revoluciji nije bio aktivan. Vihor događaja i buntovničke zasluge izbacili su ga u prvi plan. Pristao je da uđe u partijsko vođstvo. Prijateljima koji su ga upozoravali da to nije za njega, govorio je kako će braniti alternativne ideje, a ako ne bude išlo povući će se. Bio je protivkandidat Đukanoviću za sekretara Predsjedništva SK CG, druge funkcije u partiji, a i u državi. Izgubio je. Ništa tu nije vidio čudno.
Za kongres novog rukovodstva pripremao je dokumenta. Nacrt programa je bio šok za pravovjerne. Umjesto jačanja partijskih stega ponudio je ,,slovenačku platformu“ - pluralizam, frakcije, i te zgode. Brzo je to sasječeno. Tiho je ustuknjivao. I ostao.
Početkom devedesete je kongres SKJ. Grupa mladih iz cijele zemlje ima ideju da se SK podijeli na tvrdo, boljševičko krilo i socijaldemokratsko. Noć uoči kongresa Marović je sa buntovnicima. Sjutradan ga nije bilo. Kongres je bio posljednji. Otišli su svi, ostao Milošević sa svojima, da brani demokratski centralizam u partiji i Jugoslaviju, po svojoj mjeri. I Marović je tu.
Milošević upada u platni promet Jugoslavije, kreću udari na premijera Anta Markovića. Sprema se ubijanje zemlje. Mnogu iz vrha novog crnogorskog rukovodstva odlaze, očekuje se da će on biti sljedeći. Marović redovno nalazi razlog da ostane. Ustaljuje se Miloševićeva namjesnička trojka: Bulatović predvodnik, Đukanović poslovođa, Marović ideolog. (Miloševiću se najviše dopada Đukanović - britak je, umije sa neprijateljima). Marović je autor novog imena partije: DPS. Odbio je da primijeti da nije ni komunistička ni socijaldemokratska već profašistička stranka.
Došli su ratovi. Marović je ostao. Da huška, da udara pozlatu na zločine i krv. U sjenci ratova niče novi sistem i gospodari sa pravom da švercuju, pljačkaju društvenu imovinu, naplaćuju političku zaštitu. Budva postaje Marovićev posjed.
Marović 1997. staje uz Đukanovića. Bilo je to presudno. Bulatović je izgubio vlast. Đukanović bi izgubio mnogo više. Svom saborcu nikada nije dozvolio položaj sa kojeg bi mogao ugroziti njegovu apsolutnu moć.
Pred referendum je predsjednik SRJ. Nije mu se svidjela ideja nezavisnosti. Prelomio je kad se zahuktala afera Satelit. Iz Beograda je klisnuo u Podgoricu. I krenuo u borbu za državu. Valjat’ će.
U suverenoj državi Đukanović mu nije dozvolio da bude predsjednik, ni premijer. Kad se povlačio s vlasti vukao je i njega, kad se vraćao Marović je dobijao sve beznačjniju ulogu. Šutio je i, bogami, radio. Dok je spavao postao je milioner. U milionerske poslove je uključio famliju. Tek stasali Miloš postao je partner porodice Brana Mićunovića. Naslovnice Monitora, svjedoče: razvijao se u idealnu „krupnu ribu“. Dosjećao se da će ga Đukanović žrtvovati, ali nije imao hrabrosti da se suprostavi.
Postoji razlika između Marovića i Đukanovića. Da nije postao rob moći, da je slijedio druge svoje potencijale, Marović je mogao biti neko. Pohlepa i žudnja za vlašću učinili su da postane ništa. Đukanović je samo uz osvajanje moći, mogao postati ili stvoriti iluziju da postaje neko. On je za moć privezan kao osuđenik. Njemu je bitka za moć esencijalni refleks, bjesomučno zatrpavanje praznine u sebi. Tog ništa koje zjapi ispod svega.
Marović je prodao dušu i sve izgubio. Na njega će krenuti sada i gori od njega. Hronika Marovićevog propadanja je i tragična slika survavanja Crne Gore. Pobjede onog najlošijeg u njoj.
Bonus video:
