Čak i nakon što je uhapšen, Svetozar Marović je drugi. Kritičari režima odmah su pitali zašto se tužilaštvo ne bavi prvim čovjekom vlasti - Milom Đukanovićem.
Hapšenjem Marovića, koji je praktično čitav politički život proveo u Đukanovićevoj sjenci, lider DPS-a vjerovatno je ostao bez najbližeg političkog saradnika i najopasnijeg političkog rivala.
Iako uvjeren da se u Crnoj Gori “dokazuje krivica a ne nevinost”, Marović će u zatvorskoj ćeliji morati da razmisli koliko vjeruje u prijateljstva i da li je i dalje “spremniji da istrpi nego da povrijedi”.
Iako će Marovićev politički duh nastaviti da luta kroz poljuljane stranačke redove DPS-a, sasvim je sigurno da je jučerašnjim hapšenjem stavljena tačka na njegovu političku karijeru ispunjenu ideološkim dualizmima i uspješnim političkim preživljavanjima.
Marović će ostati upamćen kao političar koji je uvijek tri puta vagao i upuštao se u trke samo ako je siguran da će biti prvi, tvrdeći da “mudri ljudi nikada ne žure i nikada ne oklijevaju”.
Dok veći dio partijskih saboraca tvrdi da je odlaskom u zatvor bivši predsjednik Skupštine, potpredsjednik vlade i zadnji predsjednik SCG platio izlet iz političkih u biznis vode, oni upućeniji tvrde da se Đukanović, moguće zbog pritiska Zapada ili sukoba klanova, odrekao jedinog čovjeka koji je znao da obuzdava njegovu narav i politički temperament.
Disident
Rođen u Kotoru 31. marta 1955. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu, Marović je političku karijeru počeo već nakon sticanja diplome Pravnog fakulteta u Titogradu. Kao pripravnik u SO Budva izabran je za predsjednika Saveza socijalističke omladine grada, da bi brzo dogurao do mjesta predsjednika Socijalističke omladine Crne Gore. Štampanjem pamfleta “Prestanite sa izbornim prevarama” i traženjem smjene nesposobnih kadrova gradio je imidž disidenta, koji je doživio vrhunac održavanjem partijske sjednice na Skalinama kako bi “narod vidio kako mi to radimo”.
Fleksibilnost u borbi za partijske ideale, koja će ga krasiti tokom čitave karijere, pokazao je već na 14. kongresu SKJ 1990. kada je preko noći odustao od inicijative za reformu partije, koju je tražio sa Srđanom Darmanovićem, Ljubišom Stankovićem i bosanskim komunistima. Marović je pokazao i dobar politički instinkt prelaskom sa mjesta gradonačelnika Budve u antibirokratski trojac “lijepih, mladih i pametnih”.
Rat za mir
U sjenici Đukanovića i Momira Bulatovića, sa kojim se kasnije i okumio, Marović je preuzeo ulogu partijskog ideologa koji je DPS-u dao ime, ali i osmislio praktično sve kasnije partijske slogane.
Tvorac je sramne propagandne kovanice “Rat za mir” tokom napada na Dubrovnik, a surov je bio i u medijskim obračunima sa neistomišljenicima iz liberalnog saveza i reformskih snaga. Predstavnicima antiratnih snaga poručivao je da se “gandizmom ne može protiv minobacača”. Tadašnje reformiste optuživao je da “zahtjev za mir upućuju onima koji ubijaju i nasilno progone cijele narode”. To ga, ipak, nije spriječilo da deceniju kasnije kaže da je bio “žrtva predrasuda i emocija”, izvinjavajući se građanima Hrvatske i BiH, ali i sunarodnicima “koji su oblačili uniformu ne da bi ubijali, već da bi branili zemlju u kojoj su rođeni".
Predsjednik Jugoslavije - prvi put
Iako je 1992. Marović pripremio svečani govor, u obećanu fotelju predsjednika SRJ sjeo je Dobrica Ćosić. Na dnu stpenica savezne skupštine, rekao je da mu je laknulo “jer je predložen za posao za koji nema iskustva niti znanja”. Tada je prvi put pokazao umijeće relativizovanja političkih poraza.
Marović se nije pravdao neiskustvom kada je, tokom rascijepa DPS-a 1997. stao uz Đukanovića i pored očekivanja da će nadvladati njegovo kumstvo sa Bulatovićem i svijest da, kako je tvrdio, “crnogorsko tek sa srpstvom dobija na važnosti”.
Iznenada dobijeno mjesto drugog čovjeka u DPS-u iskoristio je savjetujući Đukanovića da ne formira novu stranku, dok je partiji obezbjeđivao srpske glasove tvrdnjama da će biti poražena svaka politika koja hoće da odvoji Crnu Goru od Srbije. Kasnije će priznati da ga zbog takve politike “u Grblju gledaju podozrivo i odbacujuće, jer služi Crnoj Gori, dok ga u prijestoničkim gradovima Crne Gore gledaju kao na Latina, Srbina”.
Mjesto predsjednika Skupštine Crne Gore pokrivao je, neki tvrde ubijajući retoriku, u četiri mandata sve do 2001. nakon čega se zbog odbijanja LSCG da ga podrži morao da zadovolji foteljom predsjednika Skupštine Jadranskog sajma. Tada je izgleda prvi put pao u nemilost Đukanovića i njegovog okruženja koje je širilo glasine o tome koliko je odan Đukanovću i ideji nezavisne Crne Gore, iako je autor programa DPS-a u kojoj se prvi put pominje suverena Crna Gora.
Insekti i ljudi
Marović je 2001. objavio autorski tekst za koji je kao povod uzeo ujed pčele ili ose na koji je zbog alergije preživio kliničku smrt. “Insekata ima i u ljudskom obliku” i oni “zuje, ujedaju, puštaju otrove, izmišljaju i žive od trača i uličnih strasti”, pisao je Marović.
Političke udarce otrpio je i kada je u martu 2003. nevoljno prihvatio mjesto predsjednika SCG, iako je ranije tvrdio da će u Beograd rado ići isključivo u posjetu rođacima i prijateljima. Prema neki ocjenama, Đukanović je namjerno želio da ga udalji iz Crne Gore kako bi smanjio njegov uticaj. Iz Beograda je poručivao da i sam “stanuje u svome, a ne u stanu svoga brata”.
Uoči referenduma se aktvno uključio u referendumsku kampaju, iako su ga socijaldemokrate panično opanjkavale da u međunarodnim krugovima zagovara ideju da za nezavisnost treba da glasa 55 odsto izašlih na referendumu.
Prema navodima “Vikiliksa”, u februaru 2006. predlagao je da vlast i opozicija pred referendum potpišu tajni sporazum oko formiranja vlade nacionalnog pomirenja nakon glasanja za nezavisnost.
Cigare, Rusi i Arapi
Marović je u Beogradu pokazao da ga osim filozofije interesuje i krupni kapital formirajući Ekonomski savijet, u koji je između ostalih, na zgražavanje javnosti, uključio tajkune Bogoljuba Karića, Slobodana Radulovića i Dragana Brkovića. Na Marovićevu sklonost životu na visokoj nozi, ukazivao je 2003. i dotadašnji ambasador SRJ u Rimu Miodrag Lekić optužujući ga da je “godinama, tajno i bez znanja crnogorske javnosti i parlamenta, putovao državnim avionom u Milano, gdje je bio gost problematičnog punkta”. Marović nikada nije uspio da demantuje Lekića, ali ni navode Srećka Kestnera koji je zagrebačkom “Nacionalu” dvije godine ranije izjavio da je Stanko Subotić Cane Maroviću kupio stan u Parizu i mjesečno plaćao 100.000 maraka “samo da bude miran i da se ne miješa”. Momir
Bulatović kasnije je tvrdio da je Maroviću tokom šverca cigarta devedesetih isplaćivano 40.000 maraka po šleperu”, na šta mu je ovaj odgovorio da misli o konretnijim stvarima dok Bulatović svome sinu ostavlja da je bio prvi izabrani predsjednik Crne Gore.
Biznis mu je od politike bio interesantniji i kada je u Budvu dovodio arapske i ruske investitore. To će njegovi politički saradnici kasnije pojašnjavati kao momenat u kojem je počeo gubiti političku moć, baveći se biznisom kojem nije vičan kao politici.
Neće vaskrsnuti
Marovićev nepovratan politički pad počeo je 2010. povlačenjem sa mjesta potpredsjednika vlade, nakon čega je uhapšen njegov brat Dragan i najbliži saradnici u Budvi. Dok je njegovo hapšenje po kuloarima najavljivano već od 2011. godine, u kolumni “Zašto ćutim” napisao je da “neće vaskrsnuti”. Pola godine kasnije na partijskom kongresu ponovo je izabran za potpredsjednika DPS-a. Uoči posljedjeg Kongresa objelodanjene su nove afere, među kojima i ona o 3,8 miliona dolara na tajnom računu njegove supruge Đine. Nikada za politički progon javno nije optužio Đukanovića pitajući se “zašto bi prijatelj radio protiv prijatelja, kada to slabi i jednog i drugog”.
“Pancir”, “Satelit”, “Zavala”, račun u banci u Švajcarskoj...
Galerija
Bonus video:
