Crna Gora prošle godine nije pozvana da bude članica NATO-a zbog niza različitih okolnosti, smatra analitičar Aleksandar Radić, ocjenjujući da personalne promjene imaju unutrašnju političku težinu, ali da nijesu presudne za bezbjednosne reforme.
Radić je ocijenio da je Crna Gora, na putu ka Alijansi, već uradila mnogo toga što se od nje očekivalo.
„Naravno da je reforma u sistemu bezbjednosti, prema modernom političkom rječniku, proces koji je uvijek u toku, ali za Crnu Goru je bilo insinuacija oko ozbiljnijih protivrječnosti u bezbjednosnom sistemu. Ne vidim ih kao posmatrač zbivanja, jer mislim da je Crna Gora učinila mnogo toga što i se od nje očekivalo“, kazao je on agenciji MINA.
Kako je rekao, ostalo je otvoreno pitanje šta će da se učini u dijelu bezbjednosnog sektora u kom se zahtjev NATO-a podudara i sa onim što se očekuje kroz približavanje Evropskoj uniji i, dodao je, stvorena je kroz medije slika da je to moguće uraditi kroz personalne poteze.
Radić smatra da je odlazak dosadašnjeg šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost, Bora Vučinića, nešto što ima unutrašnju političku težinu.
„Ali da bilo koja ličnost ne može biti iznad sistema i da nije riječ o reformi sistema, nego o nečemu što se doigrava unutar vladajuće koalicije, što je na nivou dnevne politike i svakako važno u crnogorskomg javnom mnjenju, ali nije presudno kad je riječ o tome šta NATO očekuje ako da izgleda crnogorski sistem bezbjednosti u budućnosti“, dodao je on.
Radić je kazao da je prošla godina bila u znaku ukrajinske krize, prije svega. „I svi potezi, ono što se dešavalo u bezbjednosnom ambijentu bilo je uslovljeno potezima na istoku, utoliko što je NATO pokušavao da pronađe pristup rješavanju problema, odgovor na krizu“.
„Ukrajinska kriza pokazala je koliko NATO-u u ovom trenutku, bez obzira što nastoji da pred javnom scenom stvori sliku da ima stav, ipak nedostaje mogućnost da udruženo reaguje u situaciji koja je u svakom slučaju najozbiljniji bezbjednosni izazov u posljednjih 20ak godina“, dodao je on.
Kad je riječ o Crnoj Gori, kazao je, ona je na neki način ostala u raskoraku između svojih ambicija i ambicija NATO-a da se, prije svega, bavi Ukrajinom.
„Bilo je neprimjereno da NATO donosi bilo kakve odluke od značaja za Balkan, u situaciji kad pred sobom ima mnogo ozbiljniju krizu, iako u okviru NATO-a postoje zemlje, naročito Njemačka, koje percipiraju zapadni Balkan kao vrlo ozbiljan potencijalni izvor problema, ako bi se zanemarila ukrajinska kriza kao ozbiljniji događaj u ovom momentu“, naveo je Radić.
Prema njegovim riječima, upravo taj niz različitih okolnosti i niz reakcija doveo je do situacije koja je vrlo neobična. „Da Crna Gora ne bude pozvana u članstvo, ali da joj se na neki način obeća članstvo mimo reda, mimo samita u 2015. godini“.
Kako je rekao, na zapadnom Balkanu postoji grupa zemalja koje su već ostvarile svoj plan i postale članice Evropske unije i NATO i četiri zemlje sa posebnim statusom na različitim stepenicama razvoja – crnu Goru, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Makedoniju.
On je dodao da su tu utisci Srbije važan momenat. „Jer Stav Srbije ima ključnu ulogu i na dio javnog mnjenja u Crnoj Gori, koji je protiv ulaska u NATO i na javno mnjenje u Bosni i Hercegovini, preko Republike Srpske“.
Srbija, kako je rekao, je već duže vrijeme na dva kolosijeka, jedan u kome se govori o vojnoj neutralnosti, a drugi na kom se razvija kvalitetna saradnja sa NATO-om.
„I upravo taj koncept saradnje koji razvija kroz bilateralne odnose sa članicama NATO-a, izbjegavajući pominjanje Alijanse kao organizacije, pokazalo se za Srbiju kao jedan mehanizam premošćavanja negativnog stava javnog mnjenja i održao se kontinuitet u razvoju saradnje sa Zapadom i kroz promjene vlada“, kazao je Radić.
U tom kontekstu, kako je kazao, Srbija je pokazala da želi da bude saveznica i, prije svega, je važno da je na Zapadu to prepoznato, naročito kod Amerikanaca koji su, dodao je, u potpunosti zauteli pragmatičan stav .
Srbija, kako je kazao, sad ima ambiciju da učestvuje sa većim snagama i u više misija nego, na primjer, niz zemalja koje su se ozbiljno afirmisale u NATO i dosad su već postale u potpunosti integrisane sa bezbjednosnom politikom Evropske unije.
„Primjer neobičnog odnosa je poređenje Srbije i Hrvatske. Hrvatska, kad je postala članica NATO-a, pa Unije, znatno je redukovala svoje učešće u misijama, pokazala veliki nivo opreza, distance, čini ono što je od koristi za Hrvatsku, ne odlazeći ni korak dalje od onog što je nužno“, naveo je Radić.
Sa druge strane, kako je rekao, Srbija, koja je daleko od jedne i druge organizacije, učestvuje u misijama sa većim snagama nego Hrvatska. „Tako da imamo paradoksalnu situaciju da je Srbija ušla u morsku misiju iako nema ratnu mornaricu, da bi se onda tek Hrvatska, na podsticaj Zapada, pojavila u istoj misiji“.
Bonus video:
