Insistiranje Demokratskog fronta na građanskim protestima moglo bi dodatno povećati nepovjerenje unutar opozicije i smanjiti šanse za stvaranje širokog fronta koji bi mogao nastupiti na narednim izborima.
Da bi imao efekat, izlazak opozicije na ulice morao bi da bude dobro organizovan i ima podršku međunarodne zajednice, što do sada nije bio slučaj.
Osim toga, iskustvo pokazuje da su dosadašnji protesti najčešće korišteni za prestrojavanja i obračune unutar opozicije, dok su oni najglasniji u pozivu za poteste time pokušavali da prikriju svoje slabosti. Upozoravajući da su i polemike oko protesta pokazale da opozicija nema jedinstveno strategiju djelovanja, predsjednik Upravnog odbora Centra za monitoring (CEMI) Zlatko Vujović navodi da bi tako radikalan predlog mogao samo pojačati međusobne sukob.
On smatra da bi protesti prije izbora imali efekta samo ako bi iza njih stale sve ključne opozicione partije.
“Osnovni problem u jedinstvenom nastupu je nepovjerenje i strah da protesti mogu voditi favorizovanju najveće partije, a marginalizaciju manjih. Kao što je uslov za konsolidaciju odnosa u vladajućoj koaliciji dogovor o zajedničkom nastupu, takav dogovor može biti ključ konsolidacije opozicije i startna tačka za organizaciju protesta. Zamrzavanje odnosa između partija bi moglo pomoći smanjenju tenzija”, smatra Vujović.
Iako su pojedini funkcioneri DF-a tokom jeseni najavljivali izlazak na ulice, uoči praznika predsjedništvo Fronta pozvalo je na pregovore o prelaznoj vladi navodeći da su protesti jedno od riješenja u slučaju da pregovori propadnu. Ignorisanje tog poziva u ostatku opozicije, nagovjestilo je da je nerealno očekivati efekat kakav su imali protesti nakon predsjedničkih izbora 2013. godine. Negodujući zbog poraza Miodraga Lekića na predsjedničkim izborima, parlamentarna opozicija sa ulice je tražila vraćanje povjerenja u izborni proces, što je rezultiralo izmjenama izbornih zakona.
“Najveća greška zagovornika protesta bi bila ako pokušaju da ih nametnu drugim opozicionim partijama. To bi samo podstaklo nepovjerenje i produbilo razlike, koje su i sad velike”, smatra Vujović. Dok je Lekić jedini uspio da ujedini opoziciju na ulici, protest i pozivi na bojkot parlamenta najčešće su se završavali padom rejtinga nekada perspektivnih opozicionara i pogoršanim odnosima između partija. Tako je odluka Nebojše Medojevića da se pojavi na protestima protiv priznanja Kosova 2008. godine bila jedan od inicijalnih kapisla za sukobe u Pokretu za promjene, koji su rezultirali rascjepom tada najjače opozicione stranke. S druge strane, većina opozicionara ignorisala je 2012. pozive MANS-a da napuste parlament i pridruže se građanskim protestima.
Vujović smatra da je veoma važno da protesti imaju podršku međunarodne zajednice. “Inicijativa mora naići, makar na djelimično razumijevanje međunarodnih partnera. Ukoliko želi uspjeh, opozicija mora pokazati da nije antizapadno orijentisana i da njihov eventualni uspjeh neće predstavljati otklon od pristupanja NATO-u ili podršku ruskoj okupaciji djelova Ukrajine”, tvrdi on.
Nema podrške za puka obećanja
Zlatko Vujović navodi da bi protesti imali smisla samo ako su kruna šire kampanje sa jasnim povodom i ciljevima koji su prihvatljivi javnosti. Da bi dobila podršku građanskog biračkog tijela, smatra on, opozicija mora poštovati“makar ono što je DPS prihvatio”.
“Iluzorno je očekivati blanko podršku, samo zato što će obećati da će se boriti protiv korupcije i organizovanog kriminala. Treba da uvjere javnost da su se promijenili. Ako nijesu, onda nemaju šanse za uspjeh. Građani žele da glasaju za stvarne promjene, a ne samo personalne”, tvrdi on
Bonus video:
