Države na prostoru bivše Jugoslavije još uvijek nedovoljno ulažu u obuku diplomata i sporo se prilagođavaju novonastalim okolnostima u svijetu zbog čega teško ostvaruju spoljnopolitičke ciljeve, smatra dr Jasna Jelisić, međunarodni diplomatski ekspert.
Ona ističe da države u regionu ne pokazuju da predano rade na unapređivanju diplomatskih službi. To se najbolje vidi, kako tvrdi, po poziciji koju diplomatska obuka ima unutar ministarstava vanjskih poslova.
„To se vidi i iz visine ulaganja u obuku diplomata te iz kriterijuma za upošljavanje i imenovanje na odgovorne funkcije unutar diplomatskog servisa. Stiče se utisak da se moderna diplomatska obuka smatra troškom, a ne investicijom, a to uistinu jeste investicija koja se brzo i višestruko isplati. Poreske obveznike puno košta slanje diplomata u svijet, ali ih najviše košta slanje onih koji nemaju dovoljno znanja ni kapaciteta, a često ni motivacije da urade nešto korisno za građane”, kazala je Jelisić u razgovoru za “Vijesti”.
Autorka knjige “Javna diplomatija: Ka evropskom glasu u globalnom dijalogu” tvrdi da uticajne svjetske diplomatije puno rade na podizanju nivoa efikasnosti svojih vanjskopolitičkih servisa. Brzina prilagođavanja promjenama u međunarodnom okruženju pokazala se ključnom za postizanje te efikasnosti.
”Razvijene diplomatije se tim promjenama prilagođavaju brže, fleksibilnije su i adaptibilnije, što administracijama nije imanentno. Naprotiv, birokratije su rezistentne na promjene”.
Koja je zemlja u regionu, po Vašem mišljenju, najviše uradila na unapređivanju diplomatije?
Imam utisak da posljednjih godina pojedine zemlje prave napore u smislu adekvatne i naprednije obuke diplomata. Hrvatska je, recimo, jedna od tih zemalja ali i tu ima još puno posla s obzirom na to da Hrvatska uskoro preuzima novu vanjskopolitičku ulogu kao članica EU.
Zagovornik ste teze da diplomatija nije samo odnos sa visokim zvaničnicima, već da treba raditi na saradnji sa nedržavnim strukturama i istaknutim pojedinicima. Zbog čega je to bitno, kada se zna da državnu politiku kreiraju zvaničnici?
Nije više dovoljno baviti se tradicionalnom diplomatijom koja podrazumijeva saradnju sa zvaničnicima zemlje, već treba sarađivati i sa onima koji su izvan zvaničnih struktura, a koji imaju neki uticaj i moć u društvu, bilo da je riječ o onima koji utiču na formiranje javnog mnjenja ili onima koji su blizu donosiocima odluka.
Nije više dovoljno baviti se tradicionalnom diplomatijom koja podrazumijeva saradnju sa zvaničnicima zemlje
Tokom predavanja dobar dio vremena potrošim na objašnjavanje da diplomatija više nije prinčevski i elitistički posao i da se vanjskim poslovima više ne bave samo diplomati.
Možete li pojasniti tu tezu?
Ministarstva vanjskih poslova više nemaju ekskluzivnu poziciju da samo ona u ime vlada komuniciraju s vanjskim svijetom. Danas te kontakte ima svako.
Osim toga, sve veći procenat čovječanstva živi u kakvim-takvim demokratijama. Narod se o svemu pita i raspolaže tehnologijom da u djeliću sekunde o svom mišljenju obavijesti cijeli svijet.
Zato je važno šta o vanjskoj politici vaše zemlje misle i ljudi kojima politika nije posao. Oni u svojim zemljama glasaju i biraju vlade, a u demokratskim zemljama zvaničnici državnu politiku kreiraju imajući u vidu svoje javno mnjenje.
Zbog svega ovoga, ko god mišljenje javnosti ignoriše neće danas napraviti veliki rezultat u vanjskoj politici.
U zemljama bivše SFRJ kao opšte mjesto pominje se ekspanzija diplomata koji potiču iz kulturnog, naučnog ili javnog miljea bliskog vlastima, a koji nemaju nikakvog diplomatskog iskustva. Koliko je takva politika štetna za državu?
Idealno bi bilo kada bi uglednici iz javnog miljea koji imaju diplomatski potencijal i talenat dobili veoma kvalitetan diplomatski trening prije nego odu na službu u neku svjetsku prijestonicu.
Šteta i za državu i za građane je ogromna ako se neko kvalifikovao za diplomatu samo time što je blizak vlasti.
To čak nije ni u interesu vlasti jer se i na osnovu takvih imenovanja o toj vlasti u svijetu formira mišljenje.
Iznenadili biste se kojom se brzinom unutar diplomatskih krugova saznaju kvalifikacije i kompetencije svakog diplomate, koliko to određuje njihov uticaj u zemlji u koju su poslani i kako to utiče na formiranje mišljenja o vlasti koja ih je poslala.
Šteta i za državu i za građane je ogromna ako se neko kvalifikovao za diplomatu samo time što je blizak vlasti
Nakon ratne prošlosti na Balkanu, vidimo pokušaje brendiranja država. Na koji način se to postiže?
Država nije deterdžent niti kesa grickalica koja će se “prodavati” bolje i skuplje ako je brendirate i izdvojite od ostalih.
Teorija i praksa su pokazale šta je brending i za šta je koristan, a u kojim slučajevima predstavlja bacanje novca. Brend države se definitivno ne izgrađuje samo spotovima na uticajnim međunarodnim TV stanicama, nego strateškim aktivnostima koje zahtjevaju puno znanja, umijeća, koordinacije pa i entuzijazma.
Čak i ako uspijete da se brendirate, npr. kao zemlja ugodna za ljetovanje ili zabavu, to još uvijek ne znači da će vam to značiti za pregovaračkim stolom u Njujorku, Vašingtonu ili Briselu. Koncept brendinga je, izgleda, lako „prodati” vladama željnim brzog uspjeha, do narednih izbora.
Ipak, u ovom poslu nema rezultata na brzinu i za početak je potreban razvijen strateški koncept koji se kroji za svaku zemlju ponasob.
Koliko na povećanju ugleda mogu učiniti uspješni pojedinici poput Novaka Đokovića u slučaju Srbije ili Marine Abramović iz Crne Gore. Da li se njihov uticaj precjenjuje?
Uspješni pojedinici svakako doprinose izgradnji pozitivnog imidža i reputacije zemlje iz koje dolaze. Njemačka je svojevremeno koristila Borisa Beckera i Claudiju Schiffer, Srbija u tu svrhu koristi Đokovića, a Marina Abramović je veoma progresivan umjetnički ambasador Crne Gore. Prije par godina sam je vidjela u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti tokom izložbe-performansa The artist is present.
I prije toga sam o Crnoj Gori imala formirano mišljenje, ali za moje njujorške prijatelje, od kojih neki veoma snažno utiču na javno mišljenje, to je bio prvi kontakt sa nekim iz Crne Gore i taj kontakt je bio veoma pozitivan. To nije malo!
Koliko su takve stvari presudne?
Tu su izložbu vidjele na stotine hiljada ljudi iz cijeloga svijeta. Ljude sa tim potencijalom treba njegovati i otvarati im nove prostore za djelovanje, ali njihov uticaj ne treba precjenjivati. Zemlja može biti riznica fudbalskih, umjetničkih i naučnih genijalaca a da u međunarodnoj zajednici ne bude prihvaćena kao poželjan i pouzdan partner jer njena vlada svojim djelovanjem unutar zemlje, recimo, krši ljudska ili manjinska prava, nekontrolisano zagađuje okolinu ili povlači druge anticivilizacijske poteze.
Galerija
Bonus video:
