Predlog da Boro Vučinić bude novi šef Agencije za nacionalnu bezbjednost pokazao je kako crnogorska politička vrhuška diše. Kad je gusto, u obzir dolaze samo najodaniji partijski vojnici.
Vučinić je definitivno jedan od njih, pošto je lojalnost svojoj partijskog porodici dokazao nebrojeno puta. Uskoro bivši ministar vojni sješće u vruću stolicu šafa tajne službe nakon što je predhodni, Vladan Joković, podnio ostavku iz ličnih razloga (čitaj - prisluškivanja stranih diplomata koje je počelo u vrijeme njegovog prethodnika).
Vučinić će zauzeti poziciju u čuvenoj zgradi na Bulavaru Revolucije nakon što su dva njegova prethodnika, i jedan kandidat za tu poziciju, ostali nemoćni da dvojicu operativaca stave na svoje mjesto.
Preuzeće ANB u momentu kada zahtjevi Brisela, Vašingtona, pa i Berlina više nijesu retoričke prirode, već kada se traže konkretni rezultati – istrage koje će rezultirati hapšenjima i osuđujućim presudama.
Kako Vučiniću neće biti lagodno u Jokovićevoj fotelji, tako ni upražnjena fotelja ministra odbrane neće biti mnogo udobna ni njegovom nasljedniku
Možda čak i Vučinićevih partijskih saboraca. Kada je Crna Gora na korak od početka pregovora, i otvaranja dva najzahtjevnija poglavlja, među kojima je i oblast bezbjednosti.
Sve to govori da je Vlada (DPS) posegla za oprobanim receptom – seli dokazane kadrove sa jedne funkcije na drugu, kako bi se stekao privid da se nešto mijenja. Ali da se ništa ne promijeni.
Kako Vučiniću neće biti lagodno u Jokovićevoj fotelji, tako ni upražnjena fotelja ministra odbrane neće biti mnogo udobna ni njegovom nasljedniku. Sačekaće ga sve glasniji sindikat, naplata ogromnih odštetnih zahtjeva, nove tužbe, i što je nagore – moral u jedinicama koji je na najnižem nivou od postanka crnogorske vojske.
Došao preko Miška Vukovića
Poznavaoci prilika u DPS-u tvrde da je 1997. godine, kada ga je Miodrag Vuković, kao dotadašnjeg liberala, prvi put doveo u kancelarije podgoričkog odbora te partije, bilo je jasno da Vučinićeve ambicije nijesu male. Ni političke, ne lične.
Vučinić je Vukovićev kum, ali se nije slagao sa politikom DPS-a sve do raskida sa Miloševićem
Tvrde da je je munjevitom brzinom gradio partijske pozicije, i već za nekoliko mjeseci su u tom stranačkom organu ozbiljno računali na njega. Dokazao se radom na terenu, na organima partije, ali i progutao i mnoge neprijatne situacije i kombinatorike. Neki čak tvrde i fizičke nasrtaje.
Vučinić je Vukovićev kum, ali se nije slagao sa politikom DPS-a sve do raskida sa Miloševićem. Do tada je radio kao pravnik o OGP-u, sa Vukovićem i Božidarom Vuksanovićem je osnovao Crnogorski olimpijski komitet 1993. godine i bio njegov prvi predsjednik.
Prije toga je bio čelnik Streljačkog saveza Crne Gore. Kao i on, i Vuksanović je bio protivnik velikosrpske politike, a Vuković je uspio obojicu nakon sukoba u DPS-u da ubijedu da uđu u tabor Mila Đukanovića.
Sukob sa Mugošom
Vučinić je ubrzo postao predsjednik podgoričkog DPS-a, predsjednik Izvršnog odbora i člana Predsjedništva. Uporedo sa stranačkim uspjehom, ređale su se i državne funkcije.
Postavljen je za direktora Fonda za građevinsko zemljište, poslovni prostor i puteve, koji je raspolagao svom državnom zemljom na teritoriji opštine Podgorica u momentu kada upravo počinje eskpanzija gradnje, što legalne, što divlje.
Nekoliko godina “cvjetaju ruže” u odnosu između Vučinića i tadašnjeg i današnjeg prvog čovjeka Podgorice Miomira Mugoše.
Nekoliko godina “cvjetaju ruže” u odnosu između Vučinića i tadašnjeg i današnjeg prvog čovjeka Podgorice Miomira Mugoše
Ali navodno neslaganje oko nekih “strateških investicija” i poklapanje ličnih interesa, sredinom 2003. godine rezultiralo je otvorenim sukobom Vučinića i Mugoše koji je tada na vrhuncu svoje moći.
Iako su mnogi očekivali da će to biti kraj njegove političke karijere, Vučinić iz sukoba, uz blagoslov Mila Đukanovića, u decembru 2003. godine izlazi kao ministar uređenja prostora.
Kratkotrajan ukus pobjede pomutili su prvo višednevni protesti i blokade puta zbog izgradnje silosa u Zelenici, koji su navodno bili dio biznisa premijerovog brata Aca Đukanovića, a onda je na red došao Vučinićev prvi ozbiljan izazov u novoj ministarskoj ulozi – izgradnja hidrocentrale “Buk Bijela”, i opštenarodni pokret protiv potapanja Tare.
Iako je bio na čelu resora koji je samo izdao urbanističku saglasnost, niti je učestvovao u dogovorima o izgradnji hidrocentrale, tadašnja Vlada na čelu sa Đukanovićem je prećutno dozvolila da se cijeli javni bunt obruši na Vučinića.
Uz Đukanovića do kraja
A on je strpljivo primao udarce, odgovaro na optužbe, sastajao se sa ekolozima, balansirao sa medijima. I bez pogovora, do samog kraja, zastupao pozicije Vlade. Čak i kada je svima bilo jasno da od potapanja Tare ipak neće biti ništa. Ali, isplatilo se – zavrijedio je bezrezervnu podršku šefa, i dokazao svoju lojalnost.
Rezultate referenduma dočekao je kao ministar urbanizma i ekologije, da bi u partijskoj kombinatorici, nakon što je Milanu Roćenu umjesto odbrane pripala diplomatija, postao prvi crnogorski ministar vojni od perioda Kraljevine Crne Gore.
Pohvale iz Vašingtona
Ključna preporuka je očigledno bila što je Vučinića Vlada imenovala za predsjednika tenderske komisije koje je pregovarala sa Piterom Mankom o prodaji tivatskog Arsenala. Taj posao je očigledno dobro obavio.
Kad se uselio u zgradu “sa dva topa” na Morači, krenuo je munjevito iako je imao vrlo nezahvalam posao da od ostataka JNA formira kompletno novu vojsku, po mjeri u ukusu nove države, partije, ali i stranih partnera.
Od 2006. godine do danas najviše javnih pohvala Crnoj Gori koje su došle iz Vašingtona i Brisela stiglo je upravo na račun sistema odbrane.
Vučinić je morao da donese nimalo popularne odluke – otpuštanje velikog broja zaposlenih, napuštanje velikog broja kasarni, smanjenje plata vojsci, uništavanje viškova naoružanja... Kad su rezani prvi tenkovi 2007. godine stoički je u kasarni “Masline” podnosio prijeke poglede, čak i sopstevnih oficira.
Za njegova mandata vojsci je podijeljeno više od 500 stanova, što nije decenijema ranije. Poslije više od 15 godina u Crnu Goru su stigle nove puške, vojna vozila, oprema, dobili su nove uniforme, remontovani su helikopteri...
Dobio je zadatak da nakon nezavisnosti i još svježih i bolnih uspomena na 1999. godinu objasni javnosti kako je sad NATO dobar. Štoviše, neophodan. Na tom polju je ređao uspjehe, uprkos tome što većina populacije nije podržavala taj put Crne Gore. A odlazak vojske u Avganistan, iako se očekivalo, za posljedecu nije imao pad povjerenja u NATO, ali ni u DPS.
Petogodišnjicu postojanja Ministarstva odbrane dočekao je sa dva ozbiljna kiksa – revizorskim izvještajem da mu je resor nenamjenski trošio novac poreskih obveznika, čak kupovao kamione i lopate na povjerljivim tenderima.
Drugi je angažovanje američke kompanije MPRI, poznate po obuci plaćeničke vojske, za obuku jedinica koje se spremaju za Avganistan. Potez koji je prilično naljutio njemačke partnere.
Noćna mora zvana Čobeljić
Onda su počeli ozbiljni problemi. Uporedo sa formiranjem sindikata u Vojsci, Ministarstvo odbrane je zasuto stotinama tužbi pripadnika oružanih snaga koji su pravo na razne naknade morali da traže na sudu. Za njih je ministar saznao tek kad je situacija poprimila takve razmjere da se to nije moglo sakriti.
Vučinićevom resoru ubrzo je naloženo da plati više stotina hiljada eura. To stanje pratile su brojne krivične prijave sindikata za diskriminaciju, šikaniranje i mobing protiv visokih oficira VCG.
Ako nastavi kao do sada, u ANB će donijeti običaj da ne priznaje insitut radnog vremena, vikenda i praznika
I umjesto da smijeni i sankcioniše odgovorne u Vojsci u Ministarstvu koji su nijesu poštovali propise, zbog koji je država oštećena za ogroman iznos, Vučinić aminuje pokretanje otvorene hajke na čelnike vojnog sindikata.
Epilog većine tih silnih procesa još nije poznat, ali to Vučiniću više neće predstavljati problem. Ostaviće ih u amanet svom nasljedniku.
Ako nastavi kao do sada, u ANB će donijeti običaj da ne priznaje insitut radnog vremena, vikenda i praznika. U kabinetu je često do duboku u noć, a isto to očekuje od saradnika.
Sudeći po dosadašnjem iskustvu, svoje mjesto u tajnoj službi vjerovatno će naći i njegovi najbliži saradnici još iz Ministarstva uređenja prostora, od šefa kabineta da sekretarica i savjetnika. Oni su se, paralelno sa Vučinićem, specijalizovani i za ekologiju i za odbranu, a sad možda i za tajne zadatke.
Galerija
Bonus video:
