Istoričarka Latinka Perović ocijenila je da Crna Gora, pet godina od sticanja nezavisnosti, nije napravila nijednu ozbiljnu političku grešku u odnosima sa Srbijom.
“Čini mi se da je to politika sa dosta takta. Prvenstveno, mislim da crnogorski političari to rade zbog interesa same Crne Gore jer su shvatili da je njihov interes stabilna zemlja”, kazala je Perović u intervjuu za “Vijesti”.
Veliko je pitanje, dodala je ona, koliko je Srbija prihvatila realnost da je Crna Gora nezavisna zemlja, imajući u vidu “raznorazne strategije koje vode politiku da je Srbija staratelj nad srpskim narodom, ne samo u Crnoj Gori, nego i u drugim zemljama”.
“To izaziva veliko nepovjerenje i našu retoričku politiku o zajedničkoj perspektivi ulaska u EU i međusobnoj saradnji čini krajnje neuvjerljivom”, kazala je Perović.
• Šta Vi mislite da li je Srbija prihvatila činjenicu da je Crna Gora nezavisna država?
Srpsko društvo je prihvatilo tu realnost, ali je pitanje koliko su to prihvatile političke elite, naročito intelektualne.
• Rekli ste da Crna Gora nije napravila nijedan pogrešan korak u odnosima prema Srbiji. Šta je sa odlukom o priznavanju kosovske nezavisnosti?
Teško da Srbija može dugoročno da svoje odnose sa drugima uslovljava svojim odnosom prema Kosovu.
Teško da Srbija može dugoročno da svoje odnose sa drugima uslovljava svojim odnosom prema Kosovu.
Srbija i Crna Gora su dvije nezavisne zemlje koje, bez obzira na sve bliskosti, imaju svoje interese.
• Gdje je po Vašem mišljenju Crna Gora danas, pet godina nakon sticanja nezavisnosti?
Sa svim hipotekama koje je imala, to je jedan pozitivan bilans za Crnu Goru.
Nema idealnog društva. Crna Gora je, ipak, jedno patrijarhalno društvo. Mislim da je politička elita razumjela duh vremena i da se tome prilagođavala, a proces demokratizacije nije uopšte jednostavan. To nije proces koji se dešava u jednoj generaciji, ali mislim da postoji tendencija izgradnje institucija na bazi moderne ustavnosti i demokratije, što je jako bitno.
• Gdje vidite najveće probleme?
Mislim da su najteži problemi u ekonomskoj sferi jer je teško preći na privatnu svojinu gdje ste, prije svega, u sukobu sa mentalitetom i sa neizgrađenom državom u pravnom smislu.
• Šta je sa Srbijom?
Srbija još nije ostvarila društveni konsenzus šta zapravo hoće. Ona još rješava srpsko nacionalno pitanje, tako što zaokružuje državni teritorij.
Treba razlikovati ono što je privid u retorici da smo svi za EU od onoga što je stvarni rad na tom putu, i to nije toliko vezano za formalno učlanjenje koliko za unutrašnje promjene.
Mislim da su jako spora pomjeranja kada je riječ o tim dodatnim uslovima za Srbiju koji proizilaze iz njene odgovornosti za rat, pitanje stvarnog rastanka sa prošlošću.
• Kako komentarišete ocjene da u Crnoj Gori nema kritičke svijesti?
Intelektualna elita u svim tranzicionim zemljama prolazi kroz krizu.
Mislim da je i u Srbiji najveći nedostatak intelektualnih elita koje mogu da prate novo vrijeme, da pronađu alternativu, da Srbija ne ostane zatvoreno društvo, da izdržite sve izazove tog otvaranja.
• Kako komentarišete ocjene da su intelektualci u Crnoj Gori previše bliski vlastima i da nemaju tu kritičku distancu?
I u Srbiji je tako. Vi ste imali jednu kritičku svijest, koja je nakon promjena u Srbiji došla na vlast, ali nije donijela nikakve nove projekcije.
Region nije stabilan, ali ne bih ovu situaciju uporedila sa 90-im godinama prošlog vijeka, pred početak ratova. Sve ovo što se sada događa je ostavština rata.
• U posljednje vrijeme je bilo dosta problema u regionu, kao što su najavljivani, pa odloženi referendum u Republici Srpskoj, štrajk glađu Tomislava Nikolića, protesti u Hrvatskoj zbog presude generalnima. Dodatno, region je snažno pogođen ekonomskom krizom. Da li prijeti opasnost od neke veće nestabilnosti?
Region nije stabilan, ali ne bih ovu situaciju uporedila sa 90-im godinama prošlog vijeka, pred početak ratova. Sve ovo što se sada događa je ostavština rata.
U Srbiji i Hrvatskoj je to pitanje prihvatanje realnosti. Pitanje je da li se u tim državama odustalo od tih megalomanskih državničkih projekata ili se oni još drže i na taj način izazivaju nepovjerenje.
Srbija može da ima ideju o liderstvu na Balkanu. To je uvijek bio element velikodržavne pretenzije, ali svi drugi kojima bi Srbija da bude lider, imaju već negativno iskustvo i ono izaziva nepovjerenje što politiku pomirenja čini neuvjeljivom.
Nema sigurnosti regiona, bez sigurnosti svakog naroda da niko ne poseže za njihovom teritorijom i za njihovom perspektivom ka razvijenom svijetu.
Region će biti nestabilan sve dok se nova realnost ne prihvati i dok se na nju ne prestane gledati kao na improvizaciju koja je podložna promjeni.
SPC se mora prilagoditi vremenu
• Da li je moguće da u Crnoj Gori dođe do objedinjavanja vjernika u jednu pravoslavnu crkvu?
U posljednje vrijeme je došlo do rehabilitacije jedne dimenzije ljudskog života - prava na vjeru, ispoljavanja duhovnih osjećanja - ali mislim da se izgubila granica između sekularne i teokratske države. Vrlo često, i kada je riječ o krupnim političkim pitanjima, kao što je štrajk političara u Srbiji, referendum u Bosni ili izgradnja sakralnih objekata u Crnoj Gori, nijesam u stanju da razlučim šta je stanovište crkve, a šta stanovište države.
Crkve moraju biti ustavom definisane, ali ne mogu preuzeti institucije svjetovne vlasti. Preko SPC se i dalje održava jedinstvo srpskog naroda u regionu i mislim da iz toga proizlaze vrlo ozbiljni politički nesporazumi
• Da li postoji mogućnost da se Mitropolija crnogorsko-primorska izdvoji iz SPC-a? To zavisi od razvoja Crne Gore i njenih odnosa sa Srbijom, ali i od same crkve i promjena u njoj.
Ljudi koji su dobri poznavaoci crkve kažu da su i crkvi nužne reforme i prilagođavanje vremenu.
• Kakva je po Vašem mišljenju uloga mitropolita Amfilohija? Ono što on govori izlazi iz okvira jednog duhovnika. Često ga doživljavam kao važnu javnu političku ličnost u mantiji.
Crnogorski jezik kao odgovor na slabe institucije
• Da li je Crna Gora trebalo da uvede crnogorski jezik, koji mnogi osporavaju?
Teško se navikavam na taj novi jezik, ali pokušavam da razumijem zašto se išlo u tu krajnost. To se obično radi u trenucima kada osjećate da su neka druga prava ugrožena, kada osjećate da nijesu stabilne vaše institucije. Ja ne bih izabrala taj put.
Bonus video:
