Duže od dvije decenije Branimir Gvozdenović, elektroinženjer iz Bara, zauzima istaknute funkcije u državnoj administraciji Crne Gore. Startovao je kao ekspert za ekonomska pitanja na poziciji potpredsjednika Vlade premijera Filipa Vujanovića, zatim i Vlade premijera Mila Đukanovića, da bi karijeru visokog državnog funkcionera nastavio kao ministar niza resora, od ekonomije do uređenja prostora, turizma i zaštite životne sredine, u kojima je ostavio svoj teško izlječiv trag.
U Vladi Duška Markovića za Gvozdenovića nije bilo mjesta, čime je okončana njegova neslavna petnaestogodišnja ministarska karijera. Ipak nije ostao bez utješne fotelje, u kojoj sjedi kao potpredsjednik Skupštine Crne Gore. Rijedak primjer polivalentnog stručnjaka pogodnog za sve oblasti državne uprave, kao i za tajne poslove iz takozvane sive zone, o kojima javnost danas izvještava njegov kum, biznismen Duško Knežević, predsjednik Atlas grupe, koji se nalazi u Londonu, osumnjičen kod kuće za krivično djelo pranja novca i štetu nanijetu državnom budžetu, koja se mjeri stotinama miliona eura.
Vijesti o korupcionaškim poslovima bivšeg ministra, reketiranju stranih investitora, o nelegalno stečenim nekretninama, milionskim dugovanjima i njegovom učešću u privatizaciji najvećih državnih preduzeća, koje Knežević medijima odašilje iz Londona, nisu zapravo ništa novo. U javnosti se već duže vrijeme o tome govori, samo je, primjera radi, NVO MANS podnio niz krivičnih prijava Vrhovnom državnom tužilaštvu koje su mahom odbacivane – ali nije bilo nikog iznutra da to i potvrdi.
Za to i postoje kumovi. Prava insajderska potvrda stigla je odakle se najmanje očekivalo, od razočaranog i odbjeglog kuma. Kumovske veze preobraćene u mržnju obilježile su i druge velike korupcionaške afere poput onih u Budvi, u kojima su o poslovima članova budvanske organizovane kriminalne grupe, bivših gradonačelnika i bivšeg potpredsjednika DPS-a, kod Specijalnog tužioca, najbolje „pjevali“ upravo njihovi kumovi i prijatelji.
Optužbe za korupciju i reketiranje od čijih iznosa običan svijet zaboli glava, za dugovanja i sladak život po elitnim svjetskim destinacijama na račun drugih, zatekle su Gvozdenovića u fotelji potpredsjednika parlamenta, člana predsjedništva i glavnog odbora vladajuće partije, nosioca počasne titule ambasadora Mediterana, koju mu je 2017. godine dodijelila organizacija UNEP, Program za životnu sredinu Ujedinjenih nacija. Priznanje je dobio na predlog tadašnjeg predsjednika države, Filipa Vujanovića, u konkurenciji predstavnika 21. džave mediteranske regije. Ovjenčan je i Zlatnom plaketom najministra za region Srednje i Jugoistočne Evrope, koju je dobio u Sarajevu, a njegovo ministarstvo proglašeno je – najministarstvom.
Zlatne plakete i lente nisu bile smetnja da ministar Gvozdenović, pored rada za državu poradi i na svojoj dobrobiti, te je po kumovskom kazivanju tokom obavljanja vlasti postao jedan od bogatijih zemljoposjednika u Crnoj Gori stekavši vrijedne nekretnine na primorju, koje se, navodno, vode na druga imena.
Vijesti o korupcionaškim Gvozdenovićevim poslovima, reketiranju stranih investitora, nelegalno stečenim nekretninama, milionskim dugovanjima i njegovom učešću u privatizaciji najvećih državnih preduzeća, koje njegov kum Duško Knežević medijima odašilje iz Londona, nisu ništa novo. U javnosti se već duže o tome govori, samo NVO MANS je podnio niz krivičnih prijava VDT u koje su mahom odbacivane – ali nije bilo nikog iznutra da to i potvrdi
Knežević navodi da je Gvozdenović suvlasnik ekskluzivne parcele na Jadranskom sajmu u Budvi, na kojoj firma Safiro beach resort planira gradnju dvije kule sa po 15 spratova, odnosno hotel i stanove za tržište. Kao investitor novih solitera nadomak Slovenske plaže, pominje se podgorička kompanija MIA Investments, u vlasništvu turskih državljana.
„Brano je dobio, zajedno sa Milom Đukanovićem samo trećinu udjela u lokaciji koju u Budvi drži Safiro beach, pa su sada uveli Turke da bi izgledalo kao strana investicija“, pojašnjava Knežević. Ista firma Safiro stajala je iza gradnje diskoteke Torch na pijesku Slovenske plaže, nasuprot budućem hotelskom kompleksu.
Knežević tvrdi da je Gvozdenović, preko svog kuma, podgoričkog biznismena Radenka Radojičića, vlasnik lokacije Mala plaža, u zaleđu Kraljičine plaže kod Čanja, poznate po propaloj prodaji investitorima iz Abu Dabija. „Znao je za dogovor sa Arapima i da će tu biti ekskluzivan turistički rizort, znao je da će u okolini porasti vrijednost zemljišta pa je kupio tu lokaciju pored Kraljičine plaže“, kazao je Knežević.
Pored Male plaže, „vlasnik je zemljišta u Rosama, na Luštici, koja se vodi na ime kompanije Northstar, a naziv projekta je Montrose“, ređa Knežević. Navedeni projekat turističkog rizorta na hercegnovskoj strani Luštice, jedan je od centralnih izložbenih postavki na festivalu nekretnina FREI, koji se pod pokroviteljstvom Gvozdenovićevih ministarstava svake godine održava u hotelu Maestral. Ili na Sajmu nekretnina u Monte Karlu. O trošku države, naravno.
Prvi put se pod upitnik stavlja investicija egipatske firme Orascom na Luštici, kojoj je država dala pod zakup 7 miliona kvadrata obale u opštini Tivat na rok od 99 godina. Pravi politički potres izazvala bi validna informacija da je neko od državnih zvaničnika tajni partner u superprofitnom poslu izgradnje naselja Luštica Bay
Kum Duško iznio je niz otužbi protiv kuma Brana za reketiranje stranih investitora, za protežiranje kumova zloupotrebom nagomilanih funkcija. Od irskog investitora Luis Megvajera, suvlasnika hotela Fjord u Kotoru, koji je u međuvremenu srušen, Gvozdenović je, tvrdi Knežević, tražio 2 miliona eura „ da riješi sve njegove probleme u Crnoj Gori“. Pominje i pokušaj reketiranja Rusa, vlasnika kompanije Metropol, u čijem je vlasništvu ostrvo Sv.Marko u tivatskom zalivu, od kojih je kum Brano tražio cijelih 10 miliona eura kako bi ih pripustio da ulažu u izgradnju turističkog smještaja na Ostrvu cvijeća. I to je, kao, jedini razlog što Ostrvo cvijeća nije turistički valorizovano. Svom drugom kumu, pomenutom Radojičiću, sa pozicije predsjednika Borda direktora EPCG,Gvozdenović je namjestio posao izgradnje stanova u Podgorici. Na njegovo ime je, navodno, podigao kredit u iznosu od 2,5 miliona eura u Atlas banci koji nikada nije vraćen. Čini se kao da se u Atlas banku po pare ulazilo kao u samouslugu, pa Knežević podsjeća Gvozdenovića kako je „lično uzeo 300.000 eura u Atlas banci na ime kredita koji takođe nije vraćen“
Gvozdenović je odbacio sve Kneževićeve navode nazivajući sada već bivšeg kuma nepomenikom koji više nema ni ime ni prezime, ocjenjujući optužbe kao ,,klasične izmišljotine umišljenog bezimenog čovjeka“. Što je bio dovoljno da se Knežević ponovo oglasi, ovoga puta opisujući kuma kao čovjeka koji predstavlja pravu riznicu tajni državnog vrha Crne Gore, upućenog u mnoge strateške odluke, sporne privatizacije, tajne pregovore sa kontroverznim stranim biznismenima...
„Pričao si mi o tajnim pregovorima sa Berluskonijem..., te zašto su propali pregovori sa Arapima oko prodaje Kraljičine plaže, iznosio detalje tajnog dogovora sa Šinavatrom, isto kao i u vezi ulaganja Orascoma i ko je tajni partner u tom projektu...“ , nabraja Knežević.
Prvi put se pod upitnik stavlja investicija egipatske firme Orascom na Luštici, kojoj je država dala pod zakup 7 miliona kvadrata obale u opštini Tivat na rok od 99 godina. Riječ je o investiciji vrijednoj 1,1 milijardu eura, zajedničkom poslu firme Luštica Development AD i Vlade Crne Gore, zaključenom 2008. godine. Pravi politički potres izazvala bi validna informacija da je neko od državnih zvaničnika tajni partner u superprofitnom poslu izgradnje naselja Luštica Baysa 1.000 apartmana, 500 vila i gradskih kuća, 7 hotela, dvije marine i mnogo toga još, na ustupljenoj državnoj zemlji. Tajnu izgleda čuvaju dva kuma, Gvozdenović i Knežević. Koji je u jednom od svojih nastupa naveo da je prilikom davanja u zakup Svetog Stefana korišćen isti princip tajnog učešća domaćih zvaničnika.
Tajna nije više to ako za nju znaju makar troje, a treći u ovoj priči je bivši ministar turizma Predrag Nenezić za čijeg mandata je elitno ljetovalište Sveti Stefan sa Miločerom izdato pod višegodišnji zakup. On je „zaslužan“ i za potpisivanje ugovora sa o davanju 690 hektara zemljišta na Luštici, da bi danas, 11 godina kasnije, bio uhljebljen na poziciji člana Upravnog odbora Luštica Development AD.
I Gvozdenović je dao doprinos uvećanju broja nekretnina egipatskoj, odnosno švajcarskoj firmi Orascom Development Holding. Potpisao je ugovor o zakupu atraktivnog ostrva Lastavica sa tvrđavom Mamula,na ulazu u Bokokotorski zaliv, na rok od 49 godina, sa pripadajućim dijelom morskog akvatorijuma.
Izlazio je u susret i drugim stranim investitorima. Potpisao je građevinsku dozvolu za divlju, nelegalnu gradnju Zavale i Avale u Budvi. Samo on zna po čijem nalogu i zašto.
Zalegao je bio ministar Gvozdenović svim snagama da u Skupštini provuče skandalozni projekat gradnje stanova za tržište u Miločeru. Možda se uskoro i sazna da stanove u stoljetnoj šumi miločerskog parka grade investitori sa domaćeg terena, čiji identitet čuvaju razne of šor kompanije. Ali je Gvozdenović će ostati upamćen kao ministar koji se borio za devastaciju bisera crnogorske obale. Trajna degradacija prostora učinak je Gvozdenovićevog trostrukog mandata u resoru planiranja i uređenja prostora. Našao se pripadnicima moćnog građevinskog lobija kojima je namjenskim planskim dokumentima omogućio varvarsko betoniranje obale, naročito Budve, Bečića, Pržna, Svetog Stefana, Petrovca....Postao je sinonim za kovanice betonizacija i budvanizacija prostora, jednako kao i za ekspanziju bespravne gradnje koja je cvjetala za vrijeme njegovog ministrovanja. Da bi broj nelegalnih objekata dostigao cifru od 100.000.
Za jednog čovjeka premnogo. Kumovska afera Gvozdenović-Knežević pokazuje da su građani decenijama obmanjivani, da ništa nije onako kako im je predstavljeno. Iza svake privatizacije ili velike, strateške investicije izroniće neko nepočinstvo, lažne firme i vlasnici. Kao što Knežević tvrdi, kako je Gvozdenović, koji je učestvovao u spornoj privatizaciji KAP-a „i dan danas odgovorni menadžer za KAP te da on zna u ime koga“.
MONITOR
Bonus video:
