Milo Đukanović ne može bez javne funkcije duže od 16 do 20 mjeseci. Poslije tolike pauze vraćao se prethodna dva puta na mjesto premijera, koje je obavljao u sedam mandata, a sada i zvanično ulazi u trku za drugi predsjednički mandat. Troši 28. godinu u visokoj politici od kada je na svoj 29. rođendan započeo prvi mandat praktično iz amfiteatra. Prvi predsjednički mandat mu se ne računa, jer Ustavni sud je prije pet godina, u slučaju Filipa Vujanovića, odlučio da briše funkcije iz drugih državnih oblika u kojima je bila Crna Gora.
Dok je kadrovski potencijal DPS-a više nego siromašan a opozicija djeluje jalovo, otvaraju mu se vidici da se kandiduje, ne na pet, već na 10 godina. Time bi vladao duže nego Josip Broz Tito u SFRJ i dostigao svjetskog rekordera, bivšeg predsjednika Zimbabvea Roberta Mugabea koji se 37 godina nije povlačio sa čela države. I bez pobjede na izborima 15. aprila, Đukanović je najdugovječniji vladar u Evropi.
Prilikom prva dva povlačenja govorio je da mu je potreban odmor kako bi razmislio o budućim planovima. Tako je 2007. rekao da planira da se posveti biznisu i zaradi puno novca. Čini se da je tada, nakon što je dosegao vrhunac političke slave poslije uspješno završenog referenduma o nezavisnosti, bio i najiskreniji kada je riječ o povlačenju. Kako se kasnije tumačilo, na njegov povratak u februaru 2008. uticale su tri stvari. Prva je bila bolest Željka Šturanovića. Za tada još prosrpske krugove, Đukanović se vratio kako bi olakšao odluku o priznanju Kosova, dok su oni bliži tvrdili da je razočaran što su mu iz biznis okruženja okreću leđa.
Kada je abdicirao decembra 2010, rekao je da Igor Lukšić ima njegovu “punu podršku” i da će dolazak mladog premijera označiti “brže prevazilaženje političkih podjela”. Lukšić je došao u trenutku kada je afere “Zavala” u koju su bili uključeni članovi familje Svetozara Markovića dobijala policijsko-tužilački epilog. Poslije brojnih afera iza čijih scenarija, po mnogima stoji Duško Marković, Lukšić je dočekao da mu dok drži govor na završnoj konvenciji DPS-a, skandiraju “Milo, Milo”. Drugi povratak Đukanović je obrazložio navodima da je to bio “zahtjev biračke javnosti koja je svjesna tereta krize kroz koju prolazi zemlja“.
Treći put se povukao ustupajući mjesto premijera Markoviću u oktobru 2016, što je po mnogima bilo iznenađenje jer se izborna kampanja DPS-a svodila na “one men show”. Tada je o mogućnosti povrataka ostao nedorečen, navodeći da će “lično, kroz puni politički angažman na čelu DPS-a pružati snažnu podršku Markoviću”. Do prije koji mjesec uglavnom je ćutao o planovima za budućnost, ali je krajem oktobra 2017. rekao da “ne postoji preči interes ukoliko se pokaže da postoji realna potreba države Crne Gore da se kandiduje”.
Đukanović bi vjerovatno mnogo toga izbrisao iz biografije, počev od devedesetih kada je igrao u krvavoj predstavi koju je režirao njegov politički mentor Slobodan Milošević. Kasnije je govorio da je i tada uviđao pogubnost zvanične crnogorske politike, ali da je stvorena takva atmosfera u kojoj bi za Crnu Goru mogao biti poguban i sam nagovještaj neslaganja sa scenarijom para sa Dedinja.
Na optužbe o švercu cigareta odgovarao je: “Kažu da smo pokrali neke pare, da ko zna iz kojih fondova podmićujemo narod time što dajemo penzije i plate. A šta bi tek pričali da se plate i penzije ne primaju”.
Da li zbog distanciranja od Miloševića ili zbog sukoba nad kontrolom šverca, Mirjana Marković je 1994. u kolumni u “Dugi” tvrdila da Đukanović “planira da postane privatni vlasnik svoje male države”. Tri godine kasnije, Đukanović je poručio da je Milošević “prevaziđen političar”, čime je okrenuo leđa čovjeku ispod čijeg šinjela je ponikao.
Zabilježeno je da je Đukanović krajem 1996. prvi put napustio premijersko mjesto kada je pisanu ostavku dao tadašnjem predsjedniku Momiru Bulatoviću jer mu je odbijen zahtjev da za ministra policije imenuje Vukašina Maraša. “Nazvao sam ga i rekao da sam dobio nekakvo njegovo pismo, ali da ga neću pročitati do sjutra. Sjutradan ‘pisma nije bilo’ (iako ga ja do danas čuvam u svojoj dokumentaciji)”, napisao je kasnije Bulatović. Rješenje za ministra policije, po obostranoj volji, bio je Filip Vujanović koji će biti jedan od šest članova Glavnog odbora DPS-a (sedmi je Đukanović) koji će podržati Đukanovića u prvom poluvremenu sukoba u DPS-u.
Tokom obavljanja funkcije predsjednika Crne Gore, Đukanović je 1999. godine tražio od NATO-a da ne bombarduje Crnu Goru, godinu kasnije u Cavtatu je izrazio žaljenje zbog dešavanja na dubrovačkom ratištu i sve otvorenije govorio o referendumu o državnom statusu Crne Gore. Na referendum, uz pokroviteljstvo tadašnjeg visokog predstavnika EU Havijera Solane, potpisivanjem Beogradskog sporazuma 14. marta 2003. godine, privremeno je stavljena tačka. Beogradskom sporazumu i predsjedničkim izborima 2003. godine prethodile su dvije afere povezane sa Đukanovićem - pisanje “Nacionala” o duvanskoj mafiji i afera sa Moldavkom S. Č., koji su žestoko uzdrmali lidera DPS-a. Đukanović je za obije afere tvrdio da su “politička konstrukcija i klasične obavještajne afere”, a sa ciljem da se napadima na njega „Crna Gora obeshrabri na putu nezavisnosti”.
Kako u odmicale godine vladavine, broj afera bez epiloga, iako prilično dokumentovanih, proporcionalno je rastao - od garancija za KAP, Prve banke, Telekoma i Limenke… Odgovarao je da svako nosi svoj krst, pa i on, ali da mirno spava. Tvorac je kovanice o mediskoj mafiji, parlamentarnoj diktaturi, a kao premijer pozivao se na običajno pravo kada je biznismen Veselin Pejović udario Nebojšu Medojevića na beogradskom aerodromu. Njegove izjave su uvijek na ivici žileta - od one o briselskoj politici koja se ponaša kao mlada nevjesta, do toga da DPS neće prinositi Briselu žrtve. Nije tajna da Đukanović nije miljenik nekoliko evropskih država, uključujući i Njemačku. Kada se povukao posljednji put, nekoliko njemačkih i evropskih medija je objavili da mu Amerikanci nisu dozvolili povratak na premijersko mjesto. Naredni mjesec će pokazati kako demokratski zapad gleda na povratak našeg evropskog Mugabea.
Bonus video:
