Gotovo je nemoguće na fer način utvrditi ko je vlasnik pravoslavnih zdanja u Crnoj Gori, tako da kakva god odluka da se donese, nekome će biti nanijeta nepravda – kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Emil Bjorn Hilton Sagau (Saggau), doktorant Univerziteta u Kopenhagenu, koji proučava ovo pitanje i u više navrata je boravio na Balkanu.
"Kada je riječ o istoriji Crne Gore, nema jasnog pravnog uporišta i tragova kome ova vjerska zdanja pripadaju", smatra Sagau.
Prema njegovom mišljenju, ovo pitanje je trebalo rješavati dijalogom i većom uključenošću vjerskih zajednica, a ne praviti od njega državno pitanje.
Sagau smatra da su se crnogorske vlasti odlučile da usvoje Zakon o slobodi vjeroispovijesti nakon što je vaseljenski patrijarh priznao autokefalnost Ukrajinske pravoslavne crkve, nadajući se da bi i Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) mogla da slijedi taj put. Međutim, Sagau smatra da to nije realno.
On ističe da bi dugoročno rješenje moglo biti formiranje autonomne Crnogorske pravoslavne crkve pod okriljem Srpske pravoslavne crkve (SPC), kao u slučaju Makedonske pravoslavne crkve, ali je pitanje da li je ijedna strana spremna na takav kompromis.
Bez potpune podrške Venecijanske komisije
RSE: Šta je suština ovog pitanja, koje imaju pravnu, versku ali u širem smislu i političku dimenziju?
Sagau: To je veoma zamršeno pitanje jer su pomiješane pravna, vjerska i politička komponenta. Interesantno je da crnogorske vlasti tvrde da je Venecijanska komisija podržala Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Međutim, tačno je da je ovo tijelo podržalo samo njegovu pravnu stranu, odnosno duh zakona. Dakle, govoreći striktno u pravnim terminima, ovaj zakon nije sporan, ali je problematičan kada je riječ o vjerskoj i političkoj dimenziji.
Naime, Venecijanska komisija je jasno predočila da ne želi da ocjenjuje istorijski kontekst na koji se zakon odnosi, već samo njegov pravni ugao. To znači da iako je pomenuti akt usvojen u parlamentu, te da su njegove pravne implikacije možda u skladu sa evropskim standardima, ali istorijski, politički i naročito vjerski dio možda nisu.
Bez jasnih tragova vlasništva
RSE: Da krenemo od istorijskog dijela. U čijem su vlasništvu vjerski objekti, koji su predmet spora? Da li je moguće utvrditi vlasništvo za crkve, manastire i ostala zdanja podignuta prije 1918?
Sagau: Gotovo je nemoguće na fer način utvrditi ko je njihov vlasnik, tako da kakva god odluka da se donese, nekome će biti naneta nepravda. Kada je riječ o istoriji Crne Gore, nema jasnog pravnog uporišta i tragova kome ova vjerska zdanja pripadaju.
Tadašnja crnogorska teokratska država, kao i svuda u svijetu, bila je njihov vlasnik, ali su takođe pripadala i lokalnim pravoslavnim zajednicama. Naravno, može se raspravljati od slučaja do slučaja da li se radi o srpskoj i crnogorskoj pravoslavnoj zajednici, jer ne smatram da su one u to vrijeme bile svjesne te razlike.
Treba se prisjetiti da su istorijske okolnosti u kojima je tada djelovala crnogorska crkva bile sasvim drugačije nego sada. To je vrijeme turske vladavine i kasnijeg oslobođenja od nje, pa je čitav koncept nezavisne crnogorske crkve bio drugačiji nego danas.
Naravno, postoje dokumenti koji sugerišu da je tadašnja crnogorska crkva bila autokefalna, ali nema "tomosa", odnosno crkvenog pravnog akta u kome se to direktno navodi. Dakle, postoje tragovi autokefalnosti crnogorske crkve, ali se to ne može uzeti kao dokaz njene potpune autonomije.
Nezavisnost, odnosno autokefalnost crkve je fenomen novijeg datuma, tako da je teško govoriti o statusu Crnogorske pravoslavne crkve prije Prvog svjetskog rata.
Autokefalnost CPC nije priznata u 19. vijeku
RSE: Međutim, autokefalna Mitropolija crnogorska je navedena 1855. u zvaničnom katalogu pravoslavnih crkava, zvanom "Sintagma", kao deveta po redu.
Sagau: Znam za taj dokument, ali to nije istovjetno crkvenom pravnom aktu. Govoreći u striktno pravnim terminima, nužan je "tomos" kojim se Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi dodjeljuje autokefalnost. To ne znači da Ruska pravoslavna crkva ili vaseljenski patrijarh u Carigradu nisu tada smatrali crnogorsku crkvu autokefalnom. Sasvim je moguće, ali dokument koji ste pomenuli nije direktan dokaz nezavisnosti Crnogorske pravoslavne crkve. Tada je postojalo nekoliko pravoslavnih crkava koje su smatrane autokefalnim, ali to ne znači da su i bile prema crkvenom zakonu.
U tom smislu, sasvim je drugačiji slučaj Ukrajinske pravoslavne crkve gdje je crkvenim pravnim aktom jasno utvrđena njena nezavisnost koja je postojala do 17. vijeka kada je potpala pod kontrolu ruske crkve.
RSE: Srbi tvrde da je istorijski riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Crnogorci da se je to bila Crnogorska pravoslavna crkva. Kakvog je karaktera bila pomenuta crkva prije nekoliko vjekova?
Sagau: To je fer pitanje, ali nisam siguran da li sam u stanju da na njega odgovorim. Ne mislim da su tadašnji vjerski lideri bili svjesni razlike u etničkom i verskom smislu između Srba i Crnogoraca.
Ako čitate tekstove raznih autora iz tog vremena, poput Njegoševih, vidjećete da su njihovi stavovi bili magloviti kada je riječ o tome kojoj naciji pripadaju – da li su Srbi ili Crnogorci. Njihov fokus je bio na oslobođenju Južnih Slovena od otomanske vlasti i nisu razmišljali o nacionalnim identitetima na način na koji to mi činimo danas.
Rizik da se ispravljanjem nepravde napravi nova
RSE: Po završetku Prvog svjetskog rata stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Tom činu je prethodilo prisajedinjenje Crne Gore Srbiji na Podgoričkoj skupštini, što i danas izaziva sporenja, tačnije da li je to bio dobrovoljni čin, kako tvrde Srbi, ili nasilan, što je stav Crnogoraca. Tada je ukinuta i Crnogorska pravoslavna crkva koja je prisajedinjena novoformiranoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Da li sada crnogorske vlasti na podesan način pokušavaju da isprave istorijsku nepravdu?
Sagau: Mislim da je teško ispravljati nepravde od prije sto i više godina, a da se sada ne učine nove nepravde. Ja razumijem brigu crnogorskih vlasti za obnovu i očuvanje svog kulturnog nasljeđa, ali donošenje ovakvog zakona je manje demokratski put za rješavanje tako složenog pitanja.
Eksproprijacija imovine je, prema evropskom zakonodavstvu, veoma strog način da se to učini. Kada vlada oduzima od crkve imovinu to je odlučan korak. Mislim da crnogorske vlasti nisu na pravi način uključile vjerske zajednice u ovaj proces i nedostajalo je više dijaloga.
Vlasti i SPC se međusobno otuđili
RSE: Kako ocjenjujete poziciju Srpske pravoslavne crkve koja se oštro protivi ovom zakonu? Istovremeno, crnogorske vlasti i pristalice Crnogorske pravoslavne crkve ističu da se srpska crkva na čelu sa mitropolitom Amfilohijem ponaša kao država u državi.
Sagau: Naravno da Srpska pravoslavna crkva protestuje zbog ovog zakona jer je najviše uperen protiv nje, zato što je najveća, ima najveću imovinu i možda jedina vjerska zajednica koju crnogorska država ne priznaje direktno.
Ona, naravno, igra važnu ulogu u Crnoj Gori koju možete nazvati kao “država u državi”, ali to pitanje se može rješavati drugačije nego ovakvim zakonom i konfrontacijom.
Smatram da je i crnogorska vlast na čelu sa Milom Đukanovićem doprinijela otuđenju, odnosno takvom odnosu Srpske pravoslavne crkve prema državi. Mislim da su obje strane radile na međusobnom otuđenju, umjesto da nađu zajednički imenitelj za dogovor.
RSE: Srpska pravoslavna crkva se tokom 1990-ih upisala u katastar kao vlasnik mnogih vjerskih zdanja i prateće imovine koristeći pravne praznine. Da li je to bio nezakonit čin?
Sagau: Ja nisam prava osoba da odgovorim na to pitanje. To je više za advokate i sudije. No, u postkomunističkim zemljama u Istočnoj Evropi desilo se mnogo sličnih stvari, odnosno da su imovinu dobila lica i organizacije kojima nije trebalo da pripadne. Međutim, takva pitanja ne treba rješavati direktnom konfrontacijom već dijalogom i posredovanjem.
Osnaživanje identiteta crnogorske državnosti
RSE: Crnogorska vlada tvrdi da je Srpska pravoslavna crkva ta koja ne prihvata dijalog. Šta je zapravo pozadina za donošenje ovog zakona? Crna Gora je obnovila svoju državnost u političkom smislu na referendumu 2006, međutim, na kulturnom i vjerskom planu, većina pravoslavaca ističe da govore srpski jezik, odnosno da su sljedbenici Srpske pravoslavne crkve. Da li ovim crnogorski establišment pokušava da ojača svoju državnost i na kulturnom i vjerskom planu?
Sagau: U potpunosti se slažem sa tom ocjenom. Shvatam da vlada želi da osnaži posebnost svoje nacije, jezika, kulture. Sasvim je razumljivo da nova država nastoji da definiše svoju poziciju i odnose sa drugima. Stoga je potrebno da se distancira, odnosno definiše svoje nasljeđe kao posebno u odnosu na srpsko. Međutim, postoji mnogo načina da se to učini.
Kada je riječ o verskim pitanjima, vlast u Podgorici se odlučila za oštre mjere kako bi osnažila svoju simboličku moć u nezavisnoj Crnoj Gori i čini se da u tome kopira ukrajinski model.
Crna Gora slijedi ukrajinski model
RSE: Da li se ovaj potez, u smislu tajminga, može dovesti u vezu sa odlukom vaseljenskog patrijarha Bartolomeja da dodijeli autokefalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi?
Sagau: Da, ja apsolutno mislim da su se crnogorske vlasti odlučile na taj korak zbog pomenutog slučaja. Naime, Đukanovićeva vlada je predložila ovaj zakon još 2016, ali je od njega odustala zbog protivljenja sa raznih strana. Sada ga je vratila u proceduru zbog Ukrajine jer smatra da je moguće dobiti nezavisnu, autokefalnu crkvu.
Međutim, interesantno je da je vaseljenski patrijarh raščinio i izopštio čelnika Crnogorske pravoslavne crkve (mitropolit Mihailo). Patrijarh Vartolomej je u više navrata izjavio da ni u kom slučaju ne može biti priznata autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, tako da ima dosta razlika između crnogorskog i ukrajinskog slučaja.
I CPC ima pravo na pristup crkvama
RSE: Međutim, početkom 1990-ih formirana je Crnogorska pravoslavna crkva. Iako ima manje sljedbenika nego Srpska pravoslavna crkva i nije priznata, ipak i ona ima pravo na korišćenje određenih vjerskih zdanja za vršenje obreda. Možda su crnogorske vlasti bile u pravu, barem u tom dijelu, da bi i ovoj crkvi omogućili pristup nekim od tih objekata.
Sagau: Da, to je pravi način da se pristupi tom pitanju. Imate sličnu situaciju u Estoniji gdje je polovina pravoslavaca pod okriljem ruske crkve, a druga polovina slijedi vaseljenskog patrijarha. Međutim, tamošnje zajednice su pitane kome žele da pripadaju.
To je mogla da uradi i crnogorska vlast, tačnije da pita pravoslavne vjernike da li žele da slijede srpsku ili crnogorsku crkvu. To bi bio mnogo demokratskiji način nego da država lišava Srpsku pravoslavnu crkvu vlasništva nad vjerskim zdanjima.
U Crnoj Gori postoje parohije u kojima većina vjernika pripada Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi i oni imaju pravo da traže pristup tamošnjim crkvama, jer su ih gradile lokalne zajednice.
Dijalog umjesto strogoće
RSE: Međutim, Srpska pravoslavna crkva odbija da ustupi bilo koje vjersko zdanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
Sagau: Da, ali to pitanje se može riješiti na demokratičniji način konsultovanjem lokalnih zajednica, a ne pravljenjem od toga državno pitanje.
RSE: Međutim, crnogorska vlada i parlament tvrde da usvajanje ovog zakona ne znači da će država preuzeti direktno vlasništvo i upravljanje nad vjerskim zdanjima. Kako komentarišete ovaj stav?
Sagau: Ne znam, to može biti „bura u šolji čaja“, ali i da posluži kao osnov za drastičnije poteze. Naredni mjeseci će biti ključni jer će se pokazati da li vlada želi da zakon striktno primijeni ili će to učiniti na manje dramatičan način.
Nisam siguran za koju opciju će se vlasti odlučiti, ali ima mnogi istorijskih pitanja koje treba riješiti. U tom smislu, jasno utvrđivanje vlasništva nad vjerskim zdanjima bio bi dobar potez, jer ima mnogo starih manastira i ruiniranih kulturnih i religijskih objekata, pa smatram da bi vlada trebalo da preduzme korake u cilju njihove zaštite.
SPC kao poluga Velike Srbije
RSE: Srpska pravoslavna crkva – sa parohijama u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugdje - pokušava da održi svoj uticaj kao stub duhovnog jedinstva srpskog naroda u zemljama bivše Jugoslavije. Politički oponenti tvrde da će u budućnosti to iskoristiti za političke ciljeve. Zbog toga mnogi izvan Srbije vide Srpsku pravoslavnu crkvu kao polugu Velike Srbije. Kakav je Vaš stav?
Sagau: Srpska pravoslavna crkva se nije na pravni način suočila sa svojim nasljeđem iz nedavnih ratova. Razumem zašto mnogi tako doživljavaju Srpsku pravoslavnu crkvu. Postojali su djelovi crkve koji su bili dio srpskog nacionalizma 1990-ih godina, ali to nije potpuna istina o crkvi. Naravno, jako je teško odvojiti crkvu od političkih, vjerskih i kulturnih pitanja.
To je, prije svega, slučaj u Crnoj Gori, gdje je većina ljudi privržena Srpskoj pravoslavnoj crkvi i izjašnjava se da govori srpskim jezikom. Naravno da ne možete potpuno odstraniti crkvu iz nacionalnog pitanja, jer je taj identitet usko vezan za crkvu.
'Jedna država - jedna crkva'
RSE: U pravoslavnom svijetu crkva je usko vezana za nacionalne granice. Međutim, to nije slučaj sa Ruskom i Srpskom pravoslavnom crkvom koje imaju dosta parohija izvan svojih granica. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je da će, nakon Crne Gore, Kosovo verovatno pokušati da usvoji sličan zakon. Tokom Drugog svjetskog rata postojala je tendencija da se proglasi Hrvatska pravoslavna crkva, kako bi se tamošnji odvojili od Srpske pravoslavne crkve. Mislite li da SPC ide izvan istorijske tradicije „jedna država – jedna crkva“?
Sagau: Treba da se prisjetimo da tradicija „jedna država – jedna crkva“ počiva na prvobitnoj praksi da je pravoslavna crkva bila imperijalistička. Dakle, postojala je imperija koja je imala svoju crkvu, kao što je to bio slučaj sa vizantijskim i ruskim carstvom.
Ideja o tome da svaka država ima svoju crkvu i njenoj autokefalnosti javlja se tek u 19. vijeku. Ne smatram da crkva nužno treba da bude zatvorena u nacionalnim granicama. Smisleno je da SPC ima svoja predstavništva u državama u kojima žive Srbi, jer je jedna od najvažnijih uloga crkve obavljanje liturgije, i to na maternjem jeziku. Dakle, ukoliko ljudi u tom dijelu govore srpski, ima smisla da Srpska pravoslavna crkva bude prisutna.
Šire govoreći, ne mislim da pravoslavna crkva treba da bude ograničena na nacionalne okvire, već da treba da bude prisutna u više zemalja, pogotovo imajući u vidu istoriju Jugoslavije.
Autonomna CPC kao rješenje
RSE: Kao što ste već spomenuli, u Crnoj Gori imamo slučaj da država želi vlasništvo nad crkvenim objektima, a sve u okviru šireg političkog konteksta da se ojača nezavisni crnogorski identitet. Da li mislite da je moguće da se nova autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva stvori tako što će se ogranak SPC koji postoji u Crnoj Gori utopiti u nju?
Sagau: Mislim da je malo vjerovatno da se stvori autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, jer su se i ruski i vaseljenski patrijarsi saglasili da ne treba osnivati novu crnogorsku crkvu. Ne vidim da će se to uskoro promijeniti, te će za bilo koju pravoslavnu crkvu biti jako teško da prizna autokefalnost crnogorske crkve.
Međutim, postoji šansa da se neke stvari urade drugačije. Imamo primjer Sjeverne Makedonije, koja je 2001. godine kreirala autonomnu pravoslavnu crkvu. To znači da crkva ima pravo da izabere sve episkope i obavlja liturgiju, kao i sve druge stvari koje uobičajeno povezujemo sa nezavisnošću, ali priznaje SPC kao matičnu crkvu.
Stoga bi i u Crnoj Gori mogla da se formira autonomna pravoslavna crkva, koja bi i dalje priznavala SPC kao matičnu crkvu, Mislim da je to jedina racionalna i održiva ideja u slučaju Crne Gore. Ne smatram da bi bilo pametno, ali ni moguće, kreirati autokefalnu crkvu. Moguće je ogranak SPC koji postoji u Crnoj Gori pretvoriti u autonomnu crkvu, što je rešenje na koje SPC ne bi gledalo kao nametnuto od strane crnogorske države.
RSE: Dakle, mislite da SPC treba da da svoj pristanak da crnogorska patrijaršija postane autonomna?
Sagau: Ne autokefalna, već autonomna, što znači da donosi svoje zakone, bira episkope, ali priznaje SPC kao matičnu crkvu.
Makedonska crkva kao model
RSE: Ko treba da odluči o tome – SPC ili neko drugi?
Sagau: Da, da, Srpska pravoslavna crkva je jedina koja to može da učini. To je bio slučaj sa Sjevernom Makedonijom, jer je SPC, nakon proglašenje nezavisnosti, pozvala makedonsku crkvu da se, kao autonomna, vrati u okvire Srpske pravoslavne crkve.
RSE: Ali, u slučaju Makedonske pravoslavne crkve vjernici se izjašnjavaju kao Makedonci, dok se u Crnoj Gori vernici koje slijede Srpsku pravoslavnu crkvu izjašnjavaju kao Srbi.
Sagau: Postoji mnogo autonomnih crkvi i u okviru ruske crkve, kao što je slučaj sa ukrajinskom autonomnom crkvom. Ona ima pravo da bira episkope i donosi crkvene zakone, ali i dalje priznaje Rusku pravoslavnu crkvu kao maticu. Postoji mnogo slučajeva u kojima je stvorena autonomna crkva koja djeluje nezavisno izvan nacionalnih granica, ali, u isto vrijeme, priznaje i svoju matičnu crkvu.
Situacija u Ukrajini
RSE: Koji bi bio pravni status ukrajinske crkve, nakon dobijanja autokefalnosti, imajući u vidu a Ukrajina ne priznaje nadležnost Ruske pravoslavne crkve?
Sagau: Ona je pravni entitet i ima pravo na posjed i postoji zajedno sa ostale tri pravoslavne crkve u Ukrajini.
RSE: Ali one će se spojiti u nekom trenutku?
Sagau: Da, onu su spojene u novu crkvu, ali tri stare i dalje postoje. Dakle, postoji rivalstvo između ruske autonomne crkve i dvije ukrajinske pravoslavne crkve.
Amfilohije kao arhiepiskop CPC
RSE: Mislite li da bi autonomija Crnogorske pravoslavne crkve zadovoljila Crnu Goru, imajući u vidu da bi ta crkva i dalje slijedila pravila i tradiciju SPC?
Sagau: Zavisi od toga koga pitate, ko bi tu crkvu vodio i koliko radikalno bi to bilo izvedeno. Mislim da je moguće stvoriti crkvu koja bi, u isto vrijeme, poštovala crnogorsku kulturu i održavala bliske veze sa srpskom crkvom.
Dakle, mislim da je moguće, ali nisam siguran kako bi na ovo gledali crnogorski nacionalisti, kao i Crnogorska pravoslavna crkva, koja to ne bi tretirala kao rešenje problema. Ovo bi, najprije, bio dobar put za Vladu koja bi mogla da prizna novu crkvu koja ima određeni stepen nezavisnosti i nije tako usko vezana za SPC, kao što je trenutno slučaj.
RSE: O ovome što predlažete, na neki način, spekuliše se i u javnosti. Navodi se da je moguć dogovor između crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića i mitropolita Amfilohija, koji vodi SPC u Crnoj Gori. Prema tom dogovoru, Amfilohije bi postao prvi crnogorski patrijarh.
Sagau: Tako je, ali bi on i dalje ostao dio Srpske pravoslavne crkve. Ne mislim da bi mogao nositi titulu patrijarha, već prije arhiepiskopa.
Različita svjetska rješenja
RSE: Koja su to pravna rješenja za vlasništvo nad vjerskim zdanjima u svijetu. Na primjer, u Italiji, Njemačkoj, Danskoj?
Sagau: Zavisi od države do države. Crna Gora je, zapravo, veoma specifičan slučaj, jer crkva i država nemaju isti interes. U Bugarskoj, Rumuniji ili Poljskoj, nakon pada komunizma, većinskim vjerskim zajednicama je vraćena imovina, bila im je ponuđena restitucija, jer su u tom trenutku vlade imale isti interes kao i religijske zajednice.
Baltičke zemlje su ponudile građanima da odluče da li žele da pripadaju jednoj od dvije pravoslavne crkve. To je možda i najbolji primjer kog mogu da se setim kada je reč o rešavanju ovog pitanja.
Jugoslavija, takođe, ima jedinstvenu istoriju, koja se značajno razlikuje od ostatka Evrope. Ne mislim da postoji ikakav primer u Evropi koji bi mogao služiti kao presedan za ovo pitanje, prije svega jer pitanje imovine nije nigdje toliko osporavano.
RSE: Kako je to riješeno u Danskoj, gdje živite?
Sagau: U Danskoj je postojao sličan problem, ali je riješen tako što vlasništvo nad imovinom dijele crkva i država. Naime, crkva je vlasnik posjeda, ali je država vlasnik crkve. U slučaju kada imate državnu crkvu, onda pitanje imovine nije veliki problem.
RSE: Pravno gledano, ko ima vlasništvo – crkva ili država?
Sagau: Crkva je vlasnik posjeda, ali je dio države. Dakle, država posjeduje crkvenu imovinu zato što posjeduje i crkvu. Naime, u Danskoj crkva i država nisu razdvojene. Država je vlasnik crkve, te je i vlasnik crkvenih objekata. Sveštenike zapošljava i plaća država.
RSE: To znači da država finansira crkvu?
Sagau: Da, da. Danci plaćaju porez, a država taj novac onda izdvaja za crkvu.
Notr Dam u vlasništvu crkve
RSE: Kakva je situacija u Francuskoj ili Italiji?
Sagau: U Francuskoj je situacija drugačija jer su crkva i država razdvojene. Zbog duge tradicije, crkva je vlasnik svojih objekata, što država prihvata. Pripadnici vjerske zajednice plaćaju porez direktno crkvi. Ono što razlikuje ove slučajeve od crnogorskog jeste da ove države imaju dugu i ustaljenu istoriju sa jasno utvrđenim vlasništvom nad verskim objektima.
Na primjer, niko nikada nije dovodio u pitanje da Notr Dam pripada katoličkoj crkvi. Zna se da katolička crkva pripada katoličkoj zajednici. Zbog tih vjekovnih odnosa, pitanje vlasništva nikada nije bilo predmet spora.
Jaki argumenti SPC pred Sudom u Strazburu
RSE: Vidjećemo kako će se to riješiti u Crnoj Gori. SPC je najavila da će uložiti žalbu Ustavnom sudu u Crnoj Gori, a onda i Evropskom sudu za ljudska prava.
Sagau: Mislim da ima jake argumente pred Evropskim sudom za ljudska prava. Postoji sličan slučaj u Moldaviji između pravoslavne crkve u Besarabiji i Rumunske pravoslavne crkve, kada je besarabisjka crkva bila zabranjena u toj zemlji. Oni su slučaj iznijeli pred Evropskim sudom za ljudska prava prije nekih 10, 20 godina, koji je donio odluku da besarabijska crkva ima pravo na restituciju.
Bonus video:
