Možda u poređenju sa Srpskom pravoslavnom crkvom u očima Zapada Milo Đukanović i njegov politički stroj mogu izgledati moderno i poznato, ali to nikoga ne smije da zavara, piše u autorskom tekstu za Townhall penzionisani američki pukovnik Ves Martin.
On navodi da Crna Gora podsjeća na privatnu državu koja služi Đukanoviću i grupi oko njega i da su institucije pod kontrolom predsjednika.
Townhall je poznati konzervativni politički sajt, novina i radio stanica u vlasništvu Salem grupe poznate po promovisanju konzervativnih hrišćanskih vrijednosti, a osim redovnih konzervativnih autora, za taj medij kao gostujući komentatori su pisali i sinovi američkog predsjednika Donalda Trampa, Erik Tramp i Donald Tramp junior.
Martin, za kog se navodi da je bio prvi antiteroristički oficir za sve koalicione snage u Iraku, u autorskom tekstu naslovljenom “Nema više šta da se ukrade” iznosi oštre kritike na račun Đukanovića, a članak počinje konstatacijom da najduže vlada u Evropi iako ima tek 58 godina. Podsjeća da je Đukanović obavljao više puta funkcije premijera i predsjednika od raspada SFRJ do nezavisnosti i nakon nje.
“Koja je tajna uspjeha gospodina Đukanovića? Odgovor je depresivno predvidljiv: klijentelizam i kupovina - ili, ovisno o vašoj perspektivi, krađa – moći”, navodi Martin.
Martin nastavlja sa opisom Crne Gore.
“Ljepota Crne Gore krije ovu ružnu istinu. Većina zemlju znaju kao turističku idilu s netaknutim plažama, kristalnim jezerima i slikovitim planinama. No, oni na godišnjim odmorima rijetko shvataju da ulaze manje u neku zemlju, više u privatnu vlast, kojom se upravlja u korist predsjednika i grupe ljudi koja ga okružuje”, ističe Martin.
Penzionisani pukovnik navodi da možda nisu dobro poznate, ali da su dobro dokumentovane veze Đukanovića i mafije, podsjeća da ga je OCCRP proglasio za “Čovjeka godine u organizovanim kriminalu i korupciji”, a da je Fridom Haus Crnu Goru uklonio sa liste demokratskih zemalja i svrstao u hibridne autoritarne režime.
“Ali odskora, Đukanović ima novi izazov. Fond iz kog su hranjeni vojnici je hronično trošen, kredenac je ogoljen”.
Martin navodi da je Đukanović vrlo vješt u nanovom “izmišljanju” sebe i zakona oivičenog Ustavom i da je odlučio da bi sada imovina Srpske pravoslavne crkve trebalo da bude državna imovina. Dodaje i da je SPC druga najstarija pravoslavna crkva na svijetu, ali da nije nacionalna crkva uprkos svom imenu, već da je dom milionima vjernika na Balkanu i širom svijeta. Ističe i da 80 odsto Crnogoraca sebe smatra vjernikom SPC i da ona izlazi iz okvira nebrojenih granica i država koje su se crtale i mijenjali tokom vjekova u regionu.
“Stoga je to bila hrabra odluka. Ipak, kako je moguće oduzeti legalnu i svetu zemlju crkve? Jednostavno Gospodin Đukanović promijenio je zakon. Ali, ne prije hapšenja opoziconih poslanika koji su bili protiv”, navodi se u tekstu.
Martin podsjeća da je Zakon o slobodi vjeroispovjesti izglasan sa 45 glasova ZA i bez glasova protiv u Skupštini koju je nazvao Potemkin parlamentom. Dodaje da možda bilo odsutno protivljenje na samom mjestu glasanja, ali da je ono bilo svima vidljivo. Martin barata cifrom od 60 hiljada ljudi na ulicama Podgorice koji su zahtjevali da se povuče Zakon i podsjeća da je to oko 10 odsto stanovništva.
“To nije bila mala relijska tehnikalija zakopana u opskurnostima legislative, već pitanje od nacionalne važnosti. Veličina je otkrila solidarnost protiv krađe koju sponzoriše države od koje su Crnogorci postali bolno umorni”, naglašava Martin.
On je Zakon ocijenio neustavnim, podsjećajući da je propisano da sve vjerske zajednice moraju dokazati vlasništvo nad imovinom sagrađenom prije 1918. godine, a sve zahtijeva registraciju kod države. “Međutim, u stvarnosti se ta klauzula odnosi samo na Srpsku pravoslavnu crkvu. Ostale, daleko manje vjerske mikro zajednice imaju različite i posebne ugovore s državom koja ih štiti od tih diktata”.
Napominje da se možda isprva zakon čini bezazlenim, naročito na Balkanu zbog istorijskih kompleksnosti i smjena moći kalifa, kraljeva i komunista, pa bi moderne države nasljednice trebalo ba budu otvorene prema osporavanju zemljišnih upisa. Dodaje da je nesporna istina da u svakoj državi koja se vezuje za zakone, sporovi treba da budu raspravljeni u sudnicama.
On Zakon naziva zakon Đukanovića i navodi da će sada o tome odlučivati sama vladina institucija u zemlji u kojoj on vlada 30 godina.
“Ako crkva osporava bilo kakav pokušaj oduzimanja zemljišta ili izmišljene tvrdnje, to moraju učiniti pred istim tijelom koje kontroliše Đukanović, koje je odgovorno za ocjenu pravne valjanosti njihovih dokumenata o vlasništvu zemljišta; Nakon donošenja odluke nema prava na žalbu”, navodi Martin.
“Imajući to na umu, naizgled bezazlen zakon postaje gola otimačina zemlje, identifikovana, presuđena i izvršena od strane države. “
On kaže da je crkva već okusila nadolazeći tretman, podsjećajući na hapšenje episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija i sedam sveštenika i navodi da se na praznik okupio veliki broj ljudi uprkos najavi episkopa da neće biti javnog okupljanja. Martin kaže da su ti detalji bili nevažni za vlast i da su tako počela hapšenja i prebijanja, pozivajući se na izvještaj Slobodne Evrope o broju uhapšenih u neredima, povrijeđenim policajcima…
“Možda, u upoređenju sa Srpskom pravoslavnom crkvom – koja u zapadnim očima ćiriličnim pismom, bradatim sveštenicima, ikonama i tamjana možda djeluje različito od naše optike, predsjednik Đukanovića i njegova politička mašina mogu da se učine modernom i poznatom. Ali, to nikoga ne smije da zavara. Kroz decenije, njegova dosadna braon socijalistička odijela su možda zamijenjena krojenim sakoima, srp i čekić zamijenjeni novim partijskim logom – ali isti su. Državni aparat, sam predsjednik, partija koju je oblikovao su kao tri vinove loze iz istog korijena. One su jedno u tri, nedjeljivi. Bezbožno trojstvo”, navodi Martin.
On zaključuje da nema Zakona o vjerskim slobodama u Crnoj Gori, već da je to zakon za kontrolu crkve i za pljačku koju sponzoriše država.
“U maloj državi, ne postoji neogranično da se podijeli i da partija i vojnici budu srećni. Za Đukanović posle 30 godina ostaje bez staza i resursa koje bi dijelo pomoćnicima i okrenuo se na Crkvu kada više nije ostalo ništa drugo da se ukrade”, zaključuje Martin.
Bonus video:
