Penzije će zakonski biti zagarantovane tako da iznose najmanje 48 odsto prosječne plate, dječiji dodatak se podiže za 25 eura tokom mandata Vlade, neće biti povećanja poreskih stopa, građani će plaćati za 0,3 odsto manje osiguranje za slučaj nezaposlenosti, zaposliće se 8.000 njegovatelja starijih lica, planirana je izgradnja 1,5 miliona stanova javnim novcem…
Tako izgleda predlog javno objavljenog postizbornog koalicionog sporazuma u Njemačkoj koji su nedavno usaglasili Angela Merkel (CDU), Horst Zehofer (CSU) i Martin Šulc (SPD).
Direktor Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Dragan Koprivica objašnjava da ta nevladina organizacija odavno traži da se koalicioni sporazumi u Crnoj Gori učine javnim.
Nije rijedak slučaj, kaže, da koalicioni sporazumi partija u zemljama razvijene demokratije predstavljaju zvaničan strateški dokument o pravcima djelovanja buduće Vlade.
“U Crnoj Gori je situacija znatno drugačija. Sporazumi, po pravilu, nijesu javni ili su javni samo neki njihovi djelovi koji ne omogućavaju jasan uvid u programske aspekte niti u druga važna pitanja funkcionisanja buduće koalicije”, kaže Koprivica.
Sporazumi se, podsjeća, dominantno odnose na podjelu “plijena” između partija, a manje na konkretne stvari koje interesuju građane - koja će biti konkretna postignuća u narednom mandatu i kakve će građani imati benefite od toga.
“Dakle, ključno pitanje kod naših partija je podjela funkcija, a ne pitanje razvoja države i potreba građana”, naglasio je Koprivica.
Osim konkretne raspodjele funkcija i mjesta u javnim institucijama i preduzećima koja posljednjh godina idu sve dublje, uprkos zahtjevima Brisela za depolitizacijom javne uprave, koalicioni sporazumi u Crnoj Gori sadrže opšta mjesta i fraze, bez ikakvih rokova.
Primjera radi, u susret ulcinjskim izborima je skoro u zaborav pao sporazum Demokratske partije socijalista (DPS) i albanske koalicije na državnom nivou, iako se dobar dio tog sporazuma odnosi na najjužniju crnogorsku opštinu.
DPS je, prema onom što je objavljeno u medijima krajem 2016, obećao vraćanje oduzete imovine u Valdanosu i zaštite Solane od gradnje i smještajnih kapaciteta.
Tada je predsjednik Force Nazif Cungu - to što nema preciznih rokova, obrazložio navodima da se “neke stvari moraju raditi u kontinuitetu i stalno”.
Ne samo što u papirima ne postoje konkretne stvari već je na posljednjim lokalnim i parlamentarnim izborima uočljivo izbjegavanje takvih obećanja u predizborne svrhe.
DPS se opekao obećanjima o autoputu kada je svečana vrpca presječena još 2009. ili za najavu ulaska u NATO 2014. godine, kao i u slučaju obećanja Mila Đukanovića iz 2012. kada je obećao 40.000 novih radnih mjesta u Crnoj Gori.
Ni opozicija se nije pretrgla konkretnim obećanjima, već većina opozicionih struktura pribjegava frazama o depolitizaciji javne uprave i borbi protiv korupcije.
“Politička odgovornost u Crnoj Gori je daleko od nivoa zemalja razvijenih demokratija. Značajan dio te odgovorosti je odgovornost za davanje ali i ispunjavanje konkretnih obećanja građanima. Kod nas, nažalost, nijesu na pravi način zaživjele te prakse odgovornosti niti na državnom niti na lokalnom nivou”, zaključio je Koprivica.
Bonus video:
