Poslanica u Skupštini i potpredsjednica Nove srpske demokratije Simonida Kordić ocijenila je da se proces formiranja vlade nije odvijao kako su očekivali političari i birači.
Ona je objasnila da su predlozi bili haotični, toliko da je svaki naredni opovrgavao prethodni.
“Počelo se od stvaranja prve demokratske vlade, pa se zatim skrenulo ka ekspertskoj vladi, da bi potom mandatar izašao sa predlogom podjele resora političkim strankama parlamentarne većine, a onda se opet vratio na koncept vlade koja se zove ekspertska, ali ovog puta sa dodatkom političara, no opet ne svih već samo iz GP URA - najmanjeg člana skupštinske većine”, kazala je Kordićeva u intervjuu za “Vijesti”.
Navela je da šteta što mandatar u svoj tim nije uključio i ženske savjetnike.
“Utoliko prije što je u predizbornoj kampanji posvetio posebnu pažnju ženama. Da nije bilo ‘ženskih glasova’, danas ne bismo razgovarali o vladi. No, kao i u mnogim drugim situacijama, te iste žene koje su se barabar sa muškarcima borile protiv diktatorskog režima, domostrirale, suočavale se sa kordonima policije, gazile snijeg u litijama, izašle na izbore i glasale, po zatvaranju biračkih mesta ‘prigodno’ su nestale iz fokusa kreatora nove stvarnosti. Poznata je izreka da ‘revolucija jede svoju decu’, u Crnoj Gori izgleda prvo pojede žene”.
Istakla je da funkcionerke Demokratskog fronta nisu ostale u “tradicionalnoj, postizbornoj i postrevolucionarnoj“ ženskoj ulozi, već su veoma snažno i jasno uticale na to da odnos prema organizaciji izvršne vlasti bude, što je više moguće, u skladu sa očekivanjima naroda.
“To je onaj dio procesa koji nije bio medijski vidljiv, ali i dalje mislim da bi podjednako bilo bitno da je ta ženska participacija u pregovorima bila vidljiva i na formalnim sastancima”.
Od 81 mandata u Skupštini Crne Gore samo 18 zauzimaju poslanice, što je svega 22 odsto. To su tri mandata manje nego u prethodnom sazivu, kada je učešće od 26 odsto žena ocjenjivano nedovoljnim. Stranke su pred izbore javno obećale Ženskoj političkoj mreži (ŽPM) da će stremiti ka 40 procenata. Kako to komentarišete?
Žene su jedina nesumnjiva natpolovična većina u Crnoj Gori koja se bori da joj se priznaju, inače tipično manjinska prava i stimulansi, kako bi se umanjile posljedice diskriminacije. Da ova situacija bude još neobičnija, Crna Gora tradicionalno ima veoma snažno razvijen kult žene i to do nivoa obožavanja u sferama koje su odlučujuće za svakog čoveka.
Međutim, čim se sa tih uzvišenih nivoa žene nađu u relanosti nastaju nemali problemi. Istina je da se vremenom mijenja percepcija društvene uloge žene i normi društvene prihvatljivosti ili neprihvatljivosti uloge žena. Taj proces je, naravno, spor i izazovan i za žene, ali, rekla bih, možda još više za muškarce. Da se ne bismo posebno loše osjećali, ni mnogo razvijenija društva, ekonomski i politički razvijenija, suočavaju se i dalje sa sličnim problemima.
Savremena privreda diktira sistem vrijednosti i način života u kojem tradicionalna podjela društvenih uloga više nije moguća. Sama činjenica da nema porodice koja može da opstane od prihoda samo jednog člana (obično oca) podrazumijeva da žene iz porodičnog okruženja ulaze u društveno vidljivu sferu i prirodno u njoj zauzimaju mjesto koje je donedavno pripadalo isključivo muškarcima.
I tu nastaje problem koji dovodi do toga da uprkos tome što imamo približno jednak broj obrazovanih žena i muškaraca, približno isti broj zaposlenih oba pola na nivou službenika i srednje i visokokvalifikovanih radnika, na rukovodećim položajima je neuporedivo više muškaraca nego žena. Zapravo, najmanje žena zaposleno je u vojsci 9,1% i na rukovodećim pozicijama 22,1%. Izgleda da kad treba da se radi, žene su vrlo ravnopravne, kad treba da se odlučije i ne baš.
Žene se ne ističu toliko ni u partijama, pa ih stranke nisu delegirale kada su pregovarali oko formiranja vlade, uključujući i Vašu?
Žene imaju jednaku odgovornost prema sebi, kao što i čitavo društvo ima prema njima. Ako se jasno ne ukaže na konkretne probleme, oni neće ni biti rješavani. „Dok se dijete ne zaplače, majka mu se ne sjeća“.
Osnivanje „ženskog kluba“ u parlamentu može biti jedan model. Veoma je važno da to ne bude forma bez sadržaja, jer najbrži način da se potroši i okalja jedna ideja, jeste da se oko nje stvori organizacija koja se potom pokaže jalovom. Imali smo dosta primjera takvog okupljanja žena političara reda radi. Vjerujem da je bolje, čak neophodno dogovoriti konkretne teme, koje su prioritetne za većinu žena u Crnoj Gori, te da se onda sve političkim mehanizmima za to borimo, nezavisno od partijskog opredjeljenja.
Da li žene treba da budu glasnije u Crnoj Gori i šta mislite o ideji formiranja ženskog kluba u parlamentu?
Naravno, treba da budu glasnije, prvo zato što imaju odgovornost prema društvu, pa onda i prema sebi. Nada nema pravo ni u koga do u Boga i u svoje ruke, nemamo pravo da očekujemo da će se neko drugi baviti problemima žena. Oni moraju biti artikulisani, utemljeni u realnosti, a ne u nekim neracionalnim zamislima, poduprti činjenicama i riješeni kroz institucije. Zato je i najveća odgovornost na onim ženama koje učestvuju u donošenju odluka i koje mogu da utiču na javnost.
Ogromna su očekivanja od slobode poslije trideset godina borbe za nju. Vlada će morati da obezbijedi finansijsko funkcionisanje države, da uredi stanje u biračkim spiskovima, uspostavi dobre spoljnopolitičke odnose sa zemljama u regionu, razmontira mrežu kriminala, korupcije...
Svi moramo da budemo svjesni da ovo nisu posljednji izbori i da ako smo išta uspjeli da ostvarimo pobjedom, uspjeli smo da demontiramo sistem vječite vlasti gospodara i vječite potčinjenosti naroda.
Crna Gora nema mnogo iskustva sa demokratijom niti sa političkim procesima u kojima odluke treba da izražavaju volju naroda na institucionalno uređen način, a ne po principu slobodne volje svakoga ko je zakučio neki ćošak vlasti. To je praksa preslikana iz prethodnog tridesetogodišnjeg perioda, koja je ovu zemlju mnogo koštala i protiv koje smo se borili. Narod je na izborima jasno rekao koju politiku većinski podržava i oko toga nema dileme, ali smo podjednako svjesni da je ovo bio referendum protiv diktatorskog režima i da je u ovom trenutku veći strah naših birača od povratka DPS-a na vlast nego od gaženja nekih elementarni demokratskih principa. Iz tog straha narod je spreman da primi vladu, kakva god ona bila, kao nekakvu panaceu – univerzalni lijek protiv povratka DPS-a. Iako predloženi sastav nove vlade ne ispunjava mnoge demokratske, pa čak i pravne standarde, DF svakako neće dozvoliti povratak DPS-a na vlast. Kao poslanici i kao odgovorni političari imamo obavezu prije svega prema narodu i moramo najprije da otklonimo svaku mogućnost ponovnog uspostavljanja diktatorskog režima i spriječimo bilo kakvu mogućnost ponovnog uspostavljanja vlasti DPS-a.
Diktatorski režim profitirao na podjelama
Crna Gora je i dalje duboko nacionalno podijeljena, uz veliki uticaj crkve. Da li mislite da je to put koji vodi ka EU?
Nacionalna podijeljenost nije slučajna, već brižljivo instalirana i gajena od prethodnog režima. Stvarana je i gdje je nije bilo, a potpirivana tamo gdje se i ranije javljala.
U primjeni principa “divide et impera“ (zavadi pa vladaj) smijenjeni diktatorski režim je bio jedini dobitnik, čija se moć i bogatstvo množilo našim dijeljenjem. Pobjeda nad režimom na nedavnim izborima nije okončala te podjele, one i dalje postoje i trebaće vremena i ozbiljnog rada na ozdravljenju raspolućenog naroda. Nažalost i danas, baš na primjeru formiranja vlade, vidimo da ima političara kao i drugih uticajnih izvora koji bez obzira na izborni poraz politike DPS-a veoma brižljivo čuvaju tekovine te politike kako bi sebi pribavili veći politički uticaj.
Javno etiketiranje i izjave o tome da srpski političari ne mogu biti u vladi, u svakoj civilizovanoj zemlji bile bi osuđene kao rasističke ili bar šovinističke. Kod nas je šikaniranje jednog dijela naroda služilo za primjer ostalima kako bi bili držani u bespogovornoj poslušnosti, instalirano kao normalna praksa. Zato javni narativ o neprihvatljivosti srpskih političara ne skandalizuju javnost već se o njemu raspravlja kao o nekom meritornom političkom stavu.
Da se razumijemo, i druge nacionalne, rodne ili druge grupe su lako i brzo diskriminisane kad god je to bilo zgodno držaocima moći. To naravno, ne samo da nije preporuka za prijem u EU već je direktna smetnja, jer pretpristupni uslovi uključuju i garantovanje i primjenu ljudskih i građanskih prava svih građana. Najgori ishod promjena koje svi priželjkujemo bi bio da jednu potlačenu grupu zamijeni druga. Princip “sva prava svima“ je jedino načelo na kojem može počivati slobodno i demokratsko društvo.
Sekularno uređenje je takođe standardna praksa evropskih i velike većine svjetskih država. Država i crkva su dve institucije sa najsnažnijim društvenim uticajem. Jedna u oblasti relanih politika,a druga u duhovnoj sferi. Čuvati i razvijati duhovnost podjednako je važno kao i obezbijediti normalno i stabilno funkcionisanje materijalnog života. Te se dvije sfere, ponekad silom prilika prepliću i to je donekle i normalno. Međutim, protekle godine bili smo svjedoci vrhunca diktatorske sile koja je odlučila da osnuje partijsku crkvu i praktično izvršila agresiju na duhovni život većine građana.
Meta je, kao što znamo bila SPC, ali ne zaboravimo da su epsku reakciju naroda podržali i predstavnici islamske zajednice, kao i katolički vernici. Iako je tema bila religijska, litije su možda najsnažnije svjedočanstvo odlučnoj posvećenosti naroda prema sekularizaciji, koja je najzad i vratila državu u sekularne okvire.
S druge strane, veliki je izazov bavljenje politikom. To je kod nas, moglo bi se reći, nacionalni sport. Tom izazovu možda nisu mogli odoljeti pojedinci iz crkvenih krugova, pa je došlo do preplitanja duhovnog i svjetovnog posleništva.
Doprinos crkve opstanku i razvoju našeg društva je i u istoriji i danas ogroman, a to je vrijednost koju treba da čuvamo.
Dobro je i što postoji jedinstvo crkve i naroda jer u ovim vremenima gdje su sve vrijednosti dovedene u pitanje i gdje je teško odgajati decu i sačuvati ih od mnogih pogubnih izazova savremenog života, vjernicima bilo koje konfesije, je unekoliko lakše, jer postoji institucija koja je svedoči o provjerenim vrijednostima. Eto i zbog toga je veoma važno da svako radi svoj posao. Praksa je pokazala da je za opšte dobro najbolje kada institucije funkcionišu u svojim okvirima i svako se drži onoga što najbolje zna i gde može dati najveći doprinos.
Izgradnja institucija je ključna za dugotrajnu stabilnost društva, pa i za ulazak u EU. Poslanica u Skupštini Simonida Kordić je magistrirala u Šifildu - Velikoj Britaniji sa tezom “Marketing i politika-savremene prakse”, a diplomirala na Pravom fakultetu u Beogradu. Od 2002. godine radila je u Opštini Herceg Novi na polju međunarodnih odnosa, društvenih djelatnosti, prije toga je bila pravni analitičar i konsultant. Devedesetih se ističe njen rad u medijima posebno kroz autorske emisije na beogradskim televizijama “BK Telekom” i „TV Politici“. U glavnom gradu Srbije radila je i za Dnevni telegraf, NIN, Nedeljni Telegrapf i Politika express. Autor je i dokumentarnih filmova i serija o Hagu i Karađorđevićima.
Bonus video:
