Ako se duboke društvene podjele ne prepoznaju kao šansa za smirivanje političkih strasti i postizanje konsenzusa u kom pravcu Crna Gora želi da ide, postoji rizik da se sklizne u populizam i da se zanemare obaveze iz evropskih integracija.
To je u intervjuu “Vijestima” kazao predsjednik Upravnog odbora Centra za evropske politike i član Savjetodavne grupe Balkan u Evropi (BiEPAG), Srđan Majstorović.
On ocjenjuje da bi srljanje u populizam i zapostavljanje integracionih obaveza kratkoročno bilo lakši put, ali da bi posljedice takve opcije bile dugotrajne po interese crnogorskih građana.
”Srbija je prethodnih godina nažalost upravo takav primjer”, ističe Majstorović.
Govoreći o pregovorima država Zapadnog Balkana s Evropskom unijom (EU), on kaže da je u ovom trenutku Crna Gora najblilža članstvu u toj zajednici. Da li će se ono desiti 2025. godine - do kad će, kako tvrde iz Vlade, države biti spremna za EU - zavisi, kaže, od mnogo unutrašnjih i spoljnih faktora.
”Kako 2022. ne bi postala još jedna izgubljena godina, potrebno je resetovati proces jer je očigledno da se nalazi u krizi, i potrebno ga je prilagoditi potrebama kandidata i EU. Za izlazak iz ove krize neophodna je saglasnost političkih volja među 27 članica, kao i nedvosmislena politička volja kandidata da ispune sve obaveze”, poručuje Majstorović.
S obzirom na to da je Francuska 1. januara preuzela šestomjesečno predsjedavanje Savjetom EU i s obzirom na njene tvrde stavove po pitanju politika proširenja, kako procjenjujete da će se to odraziti na države regiona?
Potrebno je realistički postmatrati situaciju i prihvatiti činjenicu da tokom 2022, posebno u prvoj polovini godine tokom francuskog predsjedavanja, neće biti značajnijih pomaka u vezi s integracijom zemalja Zapadog Balkana. U godini poput ove, koja će biti obilježena izbornim procesom u jednoj od ključnih članica EU, najbolje se sagledava složenost procesa pristupanja i uticaj koji na taj proces imaju unutrašnja politička zbivanja u pojedinim članicama. Nažalost, ovo je prilika da se svi prisjetimo i propuštenog vremena koje nije iskorišteno za ozbiljne promjene koje su sastavni dio pristupanja EU. Utisak je da se prema vremenu kao resursu ponašamo veoma neodgovorno i da ne propuštamo priliku da propustimo svaku priliku da učinimo nešto pozitivno za sebe kao region, bez obzira na “okolnosti u EU”.
U ovom trenutku, posebno zbog nedostatka konsenzusa o otpočinjanju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, narušen je kredibilitet procesa proširenja. Kako 2022. ne bi postala još jedna izgubljena godina, potrebno je resetovati proces jer je očigledno da se nalazi u krizi i potrebno ga je prilagoditi potrebama kandidata i EU. Za izlazak iz ove krize neophodna je saglasnost političkih volja među 27 članica, kao i nedvosmislena politička volja kandidata da ispune sve obaveze. Francuska bi mogla da odigra ključnu ulogu u tome. Posebno imajući u vidu zahtjeve za strateškom autonomijom EU i njenom snažnijom ulogom na međunarodnoj pozornici koje je svojevremeno promovisao upravo predsjednik Francuske (Emanuel) Makron.
EU ne može ostvariti ove ambiciozne ciljeve ukoliko ne integriše zemlje Zapadnog Balkana, zaokruži svoju teritoriju i tako se riješi uticaja drugih međunarodnih aktera. Dakle, proširenje EU na Zapadni Balkan bi trebalo da se sagledava kao obostrana dobit i oko toga ne bi trebalo da bude dileme. Međutim, teško je očekivati da će do značajnije promjene doći u dogledno vrijeme, a svaki pozitivan pomak tokom francuskog predsjedavanja predstavljao bi prijatno iznenađenje i podstrek politici proširenja.
Kako procjenjujete da će Crna Gora proći s obzirom na loše rezultate iz posljednjeg Izvještaja Evropske komisije (EK)? Kakvi su Vaši utisci o učinku nove vlasti u Crnoj Gori za proteklih godinu dana? Da li je Vlada dovoljno pažnje posvetila integracijama?
Pred Vladom Crne Gore je veoma težak zadatak da uspostavi balans između neophodnih unutrašnjih reformi i kreiranja klime povjerenja u djelotvornost političkog sistema s jedne, i obaveza koje proističu iz procesa pristupanja s druge strane. Izazovi su brojni, od situacije unutar vladajuće koalicije, do odnosa s političkim suparnicima u opoziciji.
Napetost između Vlade i parlamenta svakako ne odslikava pozitivnu atmosferu za promjene koje je neophodno sprovesti u okviru pregovora s EU. Crna Gora odaje sliku polarizovanog društva po brojnim političkim, identitetskim i vjerskim pitanjima. U takvim okolnostima političari - posebno oni u vladajućoj koaliciji - snose ogromnu, rekao bih istorijsku odgovornost da iznađu načine da navedene podjele prepoznaju kao šansu za konstruktivni i širi društveni dijalog, u okviru kog je potrebno spustiti političke strasti i postići iskreni konsenzus o pravcu u kom Crna Gora iskreno želi da ide. U suprotnom, postoji realan rizik da se sklizne u politički populizam i da se zanemare obaveze koje proističu iz programa evropskih integracija. To je kratkoročno lakši put, ali bi posljedice takve političke opcije bile dugotrajne po interese građana Crne Gore. Srbija je prethodnih godina nažalost upravo takav primjer.
Međutim, za dinamiku nastavka pregovora ključno će biti na koji način će funkcionisati demokratske institucije, kako će se primjenjivati vladavina prava u praksi, nastavak reforme pravosuđa, borba protiv korupcije, zaštita osnovnih ljudska prava, uključujući medijske slobode, i kreiranje atmosfere u kojoj će novinari bez straha za svoju bezbjednost moći da obavljaju svoj posao. Od izuzetnog je značaja da Crna Gora nastavi borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije jer se time legitimiše kao kredibilna buduća članica koja ispunjava svoje obaveze i na taj način doprinosti sigurnosti evropskih građana. Uz nastavka reforme državne uprave, njenu profesionalizaciju i nastavak ekonomskih reformi, ovo su najvažnije oblasti na osnovu kojih će se mjeriti učinak Crne Gore u procesu pristupanja EU.
Stiče se utisak da se izvještajima EK posljednjih godina posvećuje manja pažnja u odnosu na raniji period. Da li je razlog toga to što su se države regiona umorile od reformi koje se od njih zahtijevaju, ili je uticaj EU oslabio?
Objavljivanje izveštaja EK zaista više nije događaj koji privlači pažnju javnosti kao prethodnih godina. Razlozi tome su višestruki.
Prvo, proces pristupanja traje predugo. Građani su umorni od tranzicije u kojoj se permanentno nalaze već decenijama, i to je svakako uticalo na pad njihovog (evro)entuzijazma.
Drugo, s obzirom da je tzv. evropska perspektiva sve neizvjesnija, i vlasti u regionu su počele da koriste neodlučnost EU kako bi je okrivili za svoje promašene šanse i manjak hrabrosti da se izbore s političkim, ekonomskim i socijalnim izazovima. Umjesto toga, sve više vlada u regionu pribjegava oprobanom modelu skretanja pažnje s konkretnih problema i nerijetko podsticanju nacionalističkih strasti. Mnogo je lakše upirati prstom na druge i kriviti ih za svoje probleme, nego pogledati se u ogledalo i priznati vlastitu nesposobnost ili nedostatak političke volje da se unaprijedi rad institucija, vladavina zakona i poštovanje osnovnih prava. Kao da je politika proširenja EU jedini razlog zašto se time (ne) bave... To ukazuje na manjak razumijevanja suštine procesa evropske integracije. Taj proces bi trebalo da bude sredstvo za modernizaciju kandidata i oni koji ga tako prihvate, iskoristiće ga bez obzira na datum eventualnog pristupanja Uniji. Oni koji pak nisu sigurni u svoj stav, iskoristiće manjak entuzijazma na strani EU i odustaće od primjene reformi koje su neophodne kako bi se društva Zapadnog Balkana modernizovala bez obzira na članstvo u EU.
Dakle, vlade u regionu nemaju za pravo da budu umorne i da svoju nesposobnost, neznanje ili manjak političke volje skrivaju upirući prstom ka Briselu. Istovremeno, ni građani nemaju taj luksuz da pretjeruju u očekivanjima od Brisela. Građani u regionu moraju sami, aktivizmom, građanskim inicijativama, političkim delovanjem i na demokratskim izborima da kažu kakvu vlast žele i šta od nje očekuju. EU je model, sredstvo i cilj, ali nema mogućnost da obavi posao umjesto nas i ne može da se zalaže za promjene u našim društvima više od nas koji živimo u ovom regionu.
Što se tiče uticaja EU u regionu, on će u budućnosti direktno zavisiti od sposobnosti njenih članica da prepoznaju značaj integracije zemalja Zapadnog Balkana i time povrate vlastiti kredibilitet. Konkretno, zavisiće od deblokade početka pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, vizne liberalizacije za kosovske Albance, kao i strukturne i suštinske pomoći Bosni i Hercegovini da se izbori sa svojim unutrašnjim pitanjima. Ukoliko se o ovim pitanjima postigne konsenzus unutar EU, ukoliko se na taj način pošalje nedvosmislena poruka regionu da je dobrodošao u klub, utoliko će porasti i njen uticaj u regionu. Istovremeno EU će na taj način poslati jasnu poruku onima koji su iskoristili njeno “odsustvo” i počeli da koriste situaciju u regionu za svoje geostrateške interese.
Sve se više govori o inicijativi “Otvoreni Balkan” za stvaranje zajedničkog regionalnog tržišta, koji su uspostavile Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija. Da li region ima potrebe za takvim inicijativama, kad je poznato da su sve države regiona uključene u Berlinski proces i bore se za što brži ulazak u EU?
Prvo želim da naglasim da inicijative poput “Otvorenog Balkana” ili Zajedničkog regionalnog tražišta u okviru Berlinskog procesa nisu zamjena za članstvo u EU. Naprotiv, obje inicijative se zasnivaju na četiri temeljne slobode na kojima počiva i integracija 27 članica EU - slobodi kretanja robe, radne snage, kapitala i usluga. Dakle, obje inicijative bi trebalo posmatrati kao model saradnje u regionu koji bi trebalo da jačanjem ekonomske saradnje i neometanog prometa robe, ljudi, kapitala i usluga unaprijedi ekonomske i socijalne uslove u kojim žive i rade građani zemalja Zapadnog Balkana.
Nažalost, obje inicijative su u ovom trenutku daleko od svoje realizacije. Kreiranje Zajedničkog regionalnog tržišta se suočava s poteškoćama uzrokovanim prevashodno neriješenim pitanjima u odnosima Beograda i Prištine, i insistiranjem kosovskog premijera (Aljbina Kurtija) na uspostavljanju novog modela zone slobodne trgovine za jugoistiočnu Evropu. U takvim okolnostima, Albanija, Sjeverna Makedonija i Srbija inicirale su uspostavljanje zone četiri slobode, i da time na neki način repliciraju model ekonomskog povezivanja članica EU (u početku se inicijativa nazivala “Mali Šengen”). Nažalost, ova inicijativa do sada nije uspjela da zainteresuje preostale tri zemlje koje iz različitih razloga nisu prepoznale vlastiti interes da joj pristupe. Utisak je da tri zemlje koje su inicirale “Otvoreni Balkan” nastavljaju sa svojim planovima u nadi da će primjena postignutih sporazuma, očekivani rezultati i ekonomska korist uticati na neodlučne da se naknadno priključe.
Ekonomska integracija Zapadnog Balkana, bez obzira na vlasništvo i naziv inicijative, pozitivan je korak u pravcu mijenjanja regiona i njegovog imidža. Ekonomski integrisan region, sposoban da funkcioniše na postulatima na kojima je zasnovana EU, svakako bi poslao pravu poruku o značaju širenja Unije na Zapadni Balkan. Uostalom, niko od nas ne može pobjeći od geografije, i nakon pristupanja Uniji svoje interese ćemo mnogo lakše ostvarivati sarađujući prevashodno sa svojim susjedima.
Naposljetku, želim da naglasim da nijedna incijativa o regionalnoj ekonomskoj integraciji, koliko god dobro izgledala na papiru, neće biti uspješna ukoliko ne bude zasnovana na pomirenju, povjerenju, vladavini prava i dobrom upravljanju, odnosno profesionalnoj administraciji koja će umjeti da sprovodi evropske propise - npr. o pravilima konkurencije, državnoj pomoći, javnim nabavkama... i da sve ekonomske aktere tretira na jednak način bez obzira na to odakle dolaze. Sve zemlje regiona bi trebalo da se zapitaju se da li su spremne da se ponašaju na način kakav se očekuje od njih kada postanu punopravne članice EU.
Da li je, s obzirom na krizu u samoj Uniji, realno očekivati da Crna Gora postane prva naredna članica do 2025?
Crna Gora je u ovom trenutku svakako najblilža članstvu u EU od svih zemalja Zapadnog Balkana. Da li će se to desiti 2025, zavisi od mnogo faktora od kojih su neki izuzetno teško predvidivi, a neki i trenutno nepoznati. Prvo, Crna Gora mora da ispuni sve neophodne uslove za članstvo, što je veliki izazov u tako kratkom roku. Pristupanje 2025, podrazumijeva da Crna Gora završi sve reforme i okonča pristupne pregovore sljedeće godine, imajući u vidu da proces ratifikacije u zemljama članicama može potrajati i do dvije godine.
Drugo, EU se u ovom trenutku nalazi u procesu vlastite transformacije, odnosno prilagođavanja novonastalim globalnim okolnostima. U takvoj situaciji, nažalost, proširenje EU se ne nalazi na vrhu njenih prioriteta.
Treće, u ovom trenutku nije moguće predvidjeti kako će se razvijati unutrašnje politička situacija u 27 država članica EU u naredne dvije-tri godine, i kako će to uticati na politiku proširenja. Nažalost, neke članice koje su pristupile u posljednjem talasu proširenja pokazale su da nisu bile iskrene u prihvatanju demokratskih prinicipa na kojima je zasnovana EU. To sad ima direktan uticaj na debatu o proširenju i može uticati na dinamiku nastavka ovog procesa.
Četvrto, ne treba zanemariti ni globalna dešavanja i ulogu EU u njima. EU pretenduje da zauzme značajnije mjesto u međunarodnoj areni, međutim još uvijek nema jedinstven stav po svim pitanjima koja se tiču Zajedničke spoljne i bezbjednosne politike. Moje mišljenje je da bi brzo okončanje proširenja Unije na Zapadni Balkan olakšao taj proces, ali realno je očekivati da će neke članice promovisati upravo suprotne stavove.
Peto, da bi kandidat pristupio Uniji, potrebno je organizovati veoma kompleksan proces ratifikacije pristupnog ugovora sa Crnom Gorom u svih 27 članica. To u nekim članicama podrazumijeva komplikovane političke procese ratifikacije (u Belgiji, osim saveznog, i regionalni parlamenti moraju da daju saglasnost), a u nekim zemljama i potvrdu na referendumu. Pitanje je koliko će pojedine vlade unutar EU, u stanju permanentnih kriza u kojima se Evropa danas nalazi, željeti da se izlože političkom riziku raspisivanjem referenduma o pristupanju jedne nove članice Uniji. Sve navedeno imaće veliki uticaj na dinamiku pristupanja Crne Gore i drugih zemalja Zapadnog Balkana EU.
Bonus video:
